Moj dnevnik
Zapitanost paprike, 13. novembar 2017, ponedeljak
Danas, dok sam pekao paprike, prvo one male ljute, narandžaste, pa onda prešao na ozbiljne, velike crvene, samo šest komada uostalom, bio sam zatečen reakcijom jedne paprike. To mi se nikada ranije nije desilo. Ta velika, crvena paprika, počela je prvo da cvrči i da se otima na ringli, tresući se levo-desno, a onda ispustila jedan duboki uzdah. Digoh je istig časa i okrenuh sa svih strana. Ona mi tada pokaza svoja leđa na kojima je stajao znak upitnika. Pre toga, u radnji, na kasi, jedan čiča, ničim izazvan kaže kasirki: NE UMEM DA ŽIVIM A ŽIVI MI SE KAD UMREM RODIĆU SE ČINI MI SE U samoposluzi nije gužva, rade dve kase, sami smo nas troje i rasprava o smislu života. Znat li čiji su to stihovi pita čiča devojsku za kasom. I ne čeka odgovor, koji ionako ne bi stigao, pa kaže: pesnik Brana...
NastavakŠtrikanje, 12. novembar 2017, nedelja
Moja je majka štrikala brzo i skoro nečujno. Neki put su se čule igle kako se dodirnu što je proizvodilo zvuk nalik pucketanju elektriciteta. Štrikala je uz priču i druženje, kao poseban oblik komunikacije. Ruke su joj bile odvojene, kao mašinice, mogla je da prepričava neki događaj, film, da se šali, zapitkuje ili da izigrava strogoću. Samo bi, s vremena, na vreme, bacila pogled na ono što štrika, da oceni da li je došao trenutak da ubaci i drugu boju. Ono što je ištrikalo bilo je lepo, kao iz radnje, sa sve detaljima – posebno na džemperima. Džemperi su bili za decu. Odrasli ih tada nisu nosili. Baš kao ni farmerke. Koliko mi je poznato, tokom Drugog svetskog rata, u Jugoslaviji, štrikanje se nije koristilo za prenošenje tajnih poruka. A štrikalo se onoliko. Čarape i rukavice za naše u šumi. Nemci i domaći izdajnici mogli su da...
NastavakLažov, 9. novembar 2017, četvrtak
Bio jednom jedan čovek koji nije mogao da prestane da laže. Laganje mu je bilo važnije od hleba i sira, od kupatila, žene, dece, prijateljstva, ljubavi, razmišljanja o smislu života. Nekada je bio svestan da laže, a nekada ne. Bio je obuzet sobom, kao i svi veliki lažovi kroz istoriju i književnost. Sve što je ikada uradio, ili želeo da uradi, bilo je epohalno. Autentično, jedinstveno, originalno. Jedina stvar o kojoj nije mogao da laže, odnosno da kaže nešto negativno, kritično, bio je sopstveni uspeh. Nikada nije izgovorio rečenicu: i tad sam se ogrešio o ženu. Naravno, njega su drugi prevejanci mnogo puta prevarili ili naveli da uradi nešto pogrešno, ali on bi to sve veoma brzo ispravio i što je najvažnije celom svetu objavio ko su bili ti pokvarenjaci. Lagao je sve redom. I najbliže i najdalje. U četiri oka i preko televizije. Laganje mu je bio posao...
NastavakKroz noć, 6. novembar 2017, ponedeljak
Zavist Bio jednom jedan mali čovek koji je vozio mali crni audi. Gdegod parkira auto i izađe iz njega bude primećen. Bio je vlasnik više lokala i jedne kladionice. Šta je sve morao u životu da radi da bi to stekao ponekad sam razmišljao. To me je rastuživalo. Kad bi uveče dolazio mali čovek u malom crnom audiju obično ga je čekao dežurni, sa upaljenom baterijom na grudima. On bi sa plastičnim znakom zauzeo mesto na uglu, odmah ispred pešačkog prelaza. Kad se pojavi mali čovek u malom crnom audiju dežurni skloni plastični znak da se ovaj tiho uparkira. I opet ga svi vide. Mislio sam da je mali čovek, koji sigurno ima preko šezdeset godina, u mladosti imao buran život i da je svakako natrapao na DB. Oni su se onda dogovorili da on radi za njih razne stvari, a oni njemu da obezbede da ostane skriven...
NastavakSvaka, 31. oktobar 2017, utorak
U nedelju me je jedna prodavačica na pijaci ubedila da kod nje kupim tri ljute papričice. Stalno je ponavljala: svaka je ljuta! Sva-ka! Spolja gledano paprike su delovale uzorno. Dve zelene i jedna crvena. Tri paprike za pedeset dinara. Prethodno nisam kupio ljute paprike kod paprikara, gde ih obično kupujem, jer su bile dosta sitne, a svaka petnaest dinara. Ispostavilo se, međutim, da ljute paprike uopšte nisu bile ljute. A i ukus im je bio više zeljasto neukusan nego paprikast. Rekao bih, posle svega, da izrazi kao što su: svaka, svaki, svi ili nijedan, zaslužuju da ih izbegavamo. Bio jednom jedan čovek koji se bio zarekao da se nikada neće baviti politikom. Nije izlazio na izbore, nije potpisivao peticije, nije se izjašnjavao na referendumima, odbio je čak i da se priključi apelu da se otvori novi pešački prelaz u ulici. Ime mu je bilo Jordan Aleksić. Jedne...
NastavakAzija, 29. oktobar 2017, nedelja
Jedan moj prijatelj danas putuje za Japan gde će ostati skoro mesec dana. Druga dvojica prijatelje za tri dana idu u Singapur. Takođe na mesec dana. Prvi je profesor, a ova dvojica umetnici. Profesor je u Japanu, sa smeštajem u Tokiju, bio više puta. Poznaje Japan i Japance onoliko koliko to može da razume Evropljanin. Mi se, mislim na narod, često ačimo da bolje razumemo druge, daleke narode, posebno njihovu autentičnu prirodu, razumemo u dušu: i Eskime i Maore, i Šveđane i Marokance, jer smo i sami skroz autentični. Priča o autentičnosti nije originalno srpska priča, više je detinjasta bajka o sopstvenoj superiornosti. Kad se nacionalna autentičnost iscepka do sastavnih delova, do individue, otkrije se da svako sebe vidi kao tumača svetova, naroda i karaktera boljeg od svih drugih. Ja u Aziji nisam bio. Moja posete Aziji bile su isključivo knjiške. Putovao sam po Turskoj, divljim Kurdistanom i Arabijom...
NastavakUlični psi, 25. oktobar 2017, sreda
Jednom su jednog čoveka na Karaburmi izujedali ulični psi. Dok su ga u hitnoj pomoći sređivali: čistili mu rane, previjali, davali injekcije protiv besnila i tetanusa, a on polusvesno ležao i gledao u tavanicu, obuzelo ga je snažno osećanje samosažaljenja i jada. – Šta sam ja bogu skrivio da ovako završim? Možda mu i par suza poteče. Ali kad su ga sredili, i kad je otkrio da neće da manjka, u njemu poče da raste gnev. Kroz glavu su mu prolazile strašne slike osvete. Zamrzeo je ne samo ceo pseći rod nego i sasvim nedužne: golubove, mačke i miševe. Dok je ležao kod kuće, a cela ga zgrada, pa i ulica, obilazili kao svežu žrtvu, u njemu poče da se bude nova osećanja. Prvo je to bila samo tuga, neopisiva i duboka, za sve ljude i sva živa bića koja se međusobno ujedaju i povređuju, proganjaju, sakate, obeležavaju, zatvaraju...
NastavakGodišnjica i mitovi, 22. oktobar 2017, nedelja
Pre tri godine, 20. oktobra 2014. godine krenuo sam sa blogom Građa za Muzej melanholije. Ukupno 318 dnevničkih zapisa, 89 Sećanja, 5 Pisama, 9 Razmišljanja i 8 Fragmenata. Kad se sve sabere 429 postova. Ako je prosečna dužina tekstova oko tri strane, fotografije i ilustracije ne računam, to je preko 1000 stranica. Ozbiljna knjiga. Odnosno, jedna knjiga u dva toma. Naravno, nikada nisam razmišljao o ovome kao knjizi, ili knjigama. Nadao sam se da će, možda, deo Moga Dnevnika, koji se bavi sećanjima na bombardovanje 1999, i naše živote dok je Ivan bio na Kosovu, biti preveden na albanski jezik i objavljen u Albaniji ili na Kosovu. Tih pedesetak strana pod zajedničkim naslovom “Blizina sećanja” predstavljaju sećanje u sećanju, neku vrstu obrnutog vremenskog ogledala. Na taj način ono što je dalje postaje bliže od onoga što se odigralo juče. Ništa više ne mora da se objavljuje. Kao što više...
NastavakElan, 19. oktobar 2017, četvrtak
Bilo je puno elana. Bilo je stvarno puno elana. Izađeš na ulicu a elan te udari u lice. Pocrveniš, uši ti se rašire, počneš da drhtiš. Niko te ne pita: šta ti je. Niko ne zna šta je to alergija. Nema polena, nema ambrozije, bojleri puni teške vode, trajne konzerve u neprobojnim limenkama… Vodi se ljubav gde se stigne. Da trčimo? Da trčimo? Da jedemo? Da jedemo. Verovalo se, ali i kad se sumnjalo to je bilo nekako: punim plućima. Ko bi rekao da je elan vremenski ograničen. Kad si pun eleana ne pada ti na pamet da će elan jednom da se potroši. (Dok ima tebe ima i elana!) Kažu da elan zavisi od nade. Kad nema nade elan načisto iscuri. Niko ni da pomisli da i za elan postoji neki tik-tak mehanizam, poput parking sata, tri sata, dva sata, jedan sat, ceo dan… Čak i ceo dan...
NastavakDidaskalije, 16. oktobar 2017, ponedeljak
– Da se češkaš iza levog uva kad ti bude teško da se odlučiš, a iza desnog kad budeš sve sredio, savetovala je Maksima Gorkog majka. Ko je uopšte taj Gorki? Neki slovenački fabrikant? On je na taj savet zaboravio čim ga je krenulo. Džek London nije bio te sreće. Savete mu nikada nisu davali, nit bi mu to pomoglo. Mislio je da je sve u prirodi zapisano i kad bude: bude. Ko je uopšte taj London? Englez? Ovde kod nas se sete Andrića kad nemaju šta više da grgolje o kulturi i tradiciji. Niko ne zna ko je Andrića savetovao šta mu je činiti. Neko jeste. Tetka iz Višegrada? Čisto sumnjam. Bio je zatvoren čovek. Malo pokazivao. Pravdao se biografijom, odnosno teškom mladošću. Posle se čuvao od svih, od sebe najviše. Ko je uopšte taj Andrić? Srbin, Hrvat, Bosanac? Više niko niti čita, niti piše književne...
Nastavak