Kazantzakisov grob

Malo (ubi me prejaka riječ!) sam se zabrinula kad sam naletjela na ove dvije rečenice Alberta Camusa: “Nikad nećeš biti sretan ako nastaviš tražiti od čega se sreća sastoji. Nikad nećeš živjeti ako tražiš smisao života.” No može li se što drugo od njega i očekivati (bar u onome što je pisao; što je stvarno tražio ostaje, naravno, nedokučivo)? Neupitna je činjenica da su se poimanjem sreće bavili mnogi, vjerojatno ne živeći baš svi od reda mizerne i nesretne živote. A pokušaji spoznavanja smisla života u srži su svih religija, filozofskih pravaca, umjetnosti,… kao i malih, vrludavih ljudskih života (uključujući i moj).

Oni skloniji vjerovanju da neki smisao mora postojati govore o uvećavanju znanja, širenju granica svijesti, razvijanju samog sebe, pomaganju drugima, o nesebičnoj ljubavi, potrazi za ljepotom, stvaranju, preživljavanju (uprkos svemu). Einstein odlučno tvrdi – “Čovjek koji smatra da je njegov lični život kao i život svih bića – besmislen, nije samo nesretan već gotovo diskvalificiran za život”. Danojlić s nadom kaže – “Možda će se, iz zajedničke priče svih naroda i pojedinaca, jednog dalekog dana izdvojiti i početak nekog smisla, ili slutnja pravca”. Abraham Hicks  vidi temelje života u težnji za apsolutnom slobodom (znajući da je ona neostvariva, bar u realnosti kako je doživljavamo, pretpostavljam), zadovoljstvom, napredovanjem i rastom. Sa granica tamnijih gledišta progovara Steven Weinberg  – “Napor da se shvati svemir je jedna od rijetkih stvari koja malo podiže ljudski život iznad nivoa farse i daje mu nešto od gracioznosti tragedije”.

Nije niti mjesto ni trenutak navoditi sve (kad bih i znala) što su na tu temu napisali Kant, Schopenhauer, Nietzsche, Bloch, Sartre…. Biram, više onako – eklektički, ono što me se dojmilo, sto vibrira u meni, čega se sjetim. Plaše me mnoge rečenice, ali ih ne mogu zaobići, nelagodni su mi tmurniji glasovi, pogotovo oni koje je teško zanemariti snagom volje, proglasiti pretjeranim ili nevažnim.  Što da se kaže na Barnsovu lamentaciju (baziranu na Schopenhaueru) – “Ponekad mislim da je svrha života u tome da nas pomiri sa njegovim konačnim gubitkom tako što nas troši, dokazujući nam da život, bez obzira koliko dug bio, nije ono čemu smo se nadali.”.  Ili kad Fliser piše – “Ako si besmrtan, sve je besmisleno. Ako si vječan, ne možeš shvatiti prolaznost, a svijest o prolaznosti je iskustvo života. Ako si vječan, uopće ne živiš! Smrt je smisao života.”  Da se ne zaboravi ni Somerset Maugham, za kojeg život nema smisla za bića na jednom malenom planetu koji se okreće oko zvijezde minornog značaja čiji su dani/eoni izbrojani…. Ako je to tako, kakve onda veza  ima da sam ja (kako lijepo piše na stranicama “Građe za muzej melanholije i sećanja”) jednom sjedila na velikoj kornjači u Podgori, mislila da sam stranac koji putuje u Indiju ili sestra Winetoua, prolazila novim/starim mostom u Mostaru ili preko velike brana na Sjevernom Moru, poznavala zanimljive ljude, imala osebujnu familiju, pobjeđivala partijske komitete, nadmudrivala se sa policajcima, putovala (uključujući astrealne prijekcije), čitala, gledala, razmišljala, sanjala, voljela….?….

Jos malo tame (prije prelaska na ličnije nivoe  koji sadrže kakvu-takvu nadu, a malo su i svjetliji, kako je red, pristojnost i nužda preživljavanja)….. Kad ljudi misle da je smrt krajnja granica života, kraj “svega ”, što rade (ako u zadnji čas nisu pronašli religiju)? Žmire; prave se da granica nema; kreću ka ludilu; kreću ka samoubistvu (na bilo koji način, konačan ili djelomičan). Ka ludilu idu oni koji ipak negdje misle da smisao postoji ali ga oni ne mogu pojmiti; ka samoubistvu oni koji misle da smisla nema. Camus je tu neizostavan – “Doslovni smisao života je sve ono što radite da se ne biste ubili”. U sličnom čamcu je i Tolstoj koji vjeruje da čovjek ili mora uspjeti da si nekako objasniti vlastito postojanje (da ono nebi izgledalo kao opaka sala neke vrste demona) ili se mora ustrijeliti….

No ima i drugačijih opcija. Meni su tako zanimljivi oni ljudi koji, tokom života, za sebe i za druge, pronalaze humor. Monthy Pyton nam (u “Smislu života”) nude svoj  doprinos savladavanju ove teme –  “Pokušaj biti prijatan prema ljudima, izbjegavaj masna jela, ponekad pročitaj koju dobru knjigu, nastoj redovito šetati i probaj živjeti u miru i harmoniji sa ljudima svih vjera i nacija”!…. Tko ih ne bi voljeo?!

(Njihov pristup životu me podsjetio na jedan balkanski haiku: “Drvo trešnje u cvatu – dva vrapca na grani – zajebavaju se.” Neka mi netko dokaže da autor nije razumjeo duh orjentalnog poetskog izražavanja, ono – “nešto drugo”, i da se nije približio Zenu! Da je apsolutno neuporediv sa velikim Bashom koji kaže: “Kad pirne vjetrić – leptirić se premješta – na stablu vrbe.”)

Svi (mnogi) se sjećamo ljetnih gužvi na željezničkim stanicama “u unutrašnjosti”, ispred vlakova usmjerenih prema jugu. Čitave porodice, savijene pod teretom prevelike količine prtljaga, oboružane širokim osmjesima i užarenim očima punim iščekivanja, kao pred neku veliku avanturu ili bar odlučan iskorak iz svakodnevice, gurale su se na sve strane, užurbano i nervozno, čak kad je na polazak trebalo još podosta pričekati. Mi (baka, sestra i ja; mama je radila; tata je bio na službenom putu) smo obično uzimale noćni vlak u pravcu Splita. Jednom, početkom 60-ih, na Glavnom kolodvoru u Zagrebu, bile smo usred takve atmosfere. Jedva sam čekala da nađemo svoj vagon, sjednemo i navalimo na pohane piliće. Valjda su oni služili za ritualno smirivanje živaca, da se nekako prebrodi noć i dočeka jutro kad će se, sa prvim zracima sunca, pred nama po prvi put poslije godinu dana ukazati – more. Jedna slika iz te večeri mi je do danas ostala potpuno jasno u sjećanju. Mi smo se, kao i svi, uspuhano ogledale tražeći svoj vagon, klinci su vrištali i trčali uokolo, roditelji su ih nervozno zivkali, guranja nije nedostajalo. Kao da se cijeli svijet pretvorio u “uzavrelu gomilu”. Primjetila sam tu ženu zato što je, svojom apsolutnom nepokretnošću, potpuno odudarala od svega oko sebe, izgledala je u toj slici kao nestvarno, gotovo neprirodno, strano tijelo. Bila je visoka i izrazito lijepa, sa dugom kosom i haljinom kakve su tada nosili oni, znala sam, koji kreću prema istoku. Oko nje, na podu, bilo je nešto zavežljaja; stalno joj je pritrčavao i opet negdje odlazio njen prijatelj za kojeg sam umislila da je Škotlanđanin, pojma nemam zašto. Za nju nisam imala nikakav dojam te vrste. Škotlanđanin je bio sastavni dio prirodne gungule; ona nimalo. Čitala je neku knjigu potpuno uronjena u nju. Najčudnije od svega je bilo to da je nitko od ostalih, na prepunom peronu, nije niti jednom gurnuo, nepažnjom dotakao; kao da ju je okruživala njena lična, nevidljiva ali neprobojna aura. Ostala mi je u sjećanju kao neka vrsta statue mira, nečega što bih svakako voljela dokučiti. Za trenutak su mi i pohani pilići i put i more nestali iz glave. Ona nije nikad.

Dvadeset godina kasnije, ponovo u ljeto, odoh sa prijateljicama na Kretu. Sve mi se tamo sviđalo; Heraklion (iako prepun turista od kojih je svaki drugi nosio knjigu “Grk Zorba”, držeći je poput Biblije); Spinalonga, mali otok koji je izgledao bajkovito iako je bio poslijednja kolonija gubavaca u Evropi; ruševine Knossosa, koji mi je, svojom arhitekturom i delfinima u maloj kraljičinoj sobi, zauvijek ostao u sjećanju kao slika grada stvorenog po ljudskoj mjeri (Minotaura možemo ovom prilikom i zanemariti)…. Na jednom brežuljku istočno od Herakliona smjestilo se slikovito, tipično grčko selo, Kato Karouzanos. Bila sam tamo jedne večeri toga ljeta, sa prijateljima svih vjera i nacija. Kako se u životu rijetko dešava, sve je bilo lijepo, opušteno, harmonično; ničeg ni previše ni premalo. Dobro društvo, izvrsna janjetina, “prava” muzika, toplina noći, posebnost mjesta. Za mene je bio određen još jedan trenutak za sjećanje, mnogo dublji no što znam izreći. Kad je došlo vrijeme za povratak u grad sjela sam na motor jednog od prijatelja (zvao se Michalis Vasilakis, iako to za ovu priču sigurno i nije važna činjenica.) Vijugavi seoski puteljak se lagano spustao kroz maslinike prema moru, čuli su se zrikavci, osjećao miris drveća i zemlje, vjetar na licu. Bilo je neizostavno pogledati prema gore. I tada je, iznenada, sve postalo nešto drugo. Na čas sam vidjela nebo, posuto zvijezdama, da bih odmah zatim prestala osjećati granice sebe, tijela. Nije više bilo zvukova, nije bilo mene osim u svemu, u prostoru bez granica, u osjećaju potpune, neopisive slobode. Ne sjećam se koliko je trajalo; u svakom slučaju – prekratko.

Uz ovo moje mistično iskustvo dobro ide jedan odlomak iz “Knjige o čaju” Kakuzo Okakure u kojoj je riječ i o Taoizmu: “Jednog je dana Soshi (Chuang Tzu) šetao s prijateljem obalom rijeke. ‘Kako li se prekrasno ribe vesele u vodi!’ – uskliknu Soshi. Prijatelj mu njegov ovako odgovori: ‘Ti nisi riba; kako znaš da se ribe vesele?’ ‘Ti nisi ja’ – odpovrne Soshi – ‘kako znaš da ja ne znam da se ribe vesele?’” Pa zašto i ja ne bih mogla znati, iako nisam mistik, da postoji “neopisiva sloboda”, bez obzira što o tome mislio neki moj suputnik na obali rijeke. Osim ako nije Wendell Berry; on sigurno ne bi sumnjao kad je znao napisati slijedeće riječi:

 

“The Peace of Wild Things”

When despair grows in me
and I wake in the night at the least sound
in fear of what my life and my children’s lives may be,
I go and lie down where the wood drake
rests in his beauty on the water, and the great heron feeds.
I come into the peace of wild things
who do not tax their lives with forethought
of grief. I come into the presence of still water.
And I feel above me the day-blind stars
waiting for their light. For a time
I rest in the grace of the world, and am free.

 

Fabio Divo: “Mir”

 

Na jednom drugom brežuljku u blizini Herakliona, s kojeg se vidi Mediteran (koji mi je uvijek bio neka vrsta “kuće”, sa svim svojim valovima, otocima i  obalama), na grobu Kazantzakisa  je epitaph koji glasi: “Ne nadam se ničemu. Ne bojim se ničega.  Slobodan sam”….

Na kraju, što onda reći o smislu života, kako meni izgleda, ako ne da je to doživljaj apsolutne slobode, gubljenje ili bar razmicanje granica, neki drugi “nivo”, koji je naslutio Hiks, osjetio knez Lev Nikolajevic Miškin, onaj koji je kroz orgon, plavičastu životnu energiju, dotakao Reich a i ja među maslinama i ispod neba nad Kretom; mir koji je osjećala (vjerujem) žena na Glavnom kolodvoru u Zagrebu, Barry u okruženju “divljih bića”, spomenuti vrapci na grani trešnje (a bez sumnje i onaj leptir na stablu vrbe), Soshieve ribe i Kazantzakis na kraju života. Mogu dodati i bezrezervnu ljubav (koliko god da je taj koncept otrcan lošom upotrebom, nerazumijevanjem i trećerazrednom poezijom), onaj osjećaj ispunjenosti i zaštićenosti od svih mrakova života, koji se može dosegnuti u sigurnosti jurte, najčešće noću (kad se izgube šarmantne iluzije “realnog” svijeta i rutine svakodnevice), usred samotnih prostranstava Mongolije (ili bilo gdje drugdje). Boje i ornamenti koji ukrašavaju drvene elemente mongolske jurte isti su kao oni koje nalazimo u budističkim hramovima na tom području, a koji su poznati kao “kuća poezije” ili “kuća melodije”. (Na mongolskom, jurta se kaže “ger” i znači “dom”)…. U tim “kućama/domovima”, drugačijim dimenzijama, zvali ih mi utopijskim, mističnim, transcedentalnim, do kraja nezamislivim ali ponekad (od strane nekih) duboko proživljenim, neusiljeno se, kao u gnijezdu, smjestio odgovor. Ili slutnja pravca ka njemu. Pa tko ga nađe – nasao je….

 

Mira Oklobdžija