Fragmenti
GNIJEZDO
I ja se ubrajam u one koji su (još) sposobni diviti se leptiru, bio im on na prstu ili negdje dalje, u vidokrugu. To divljenje je slično svjedočenju odigravanja neke misterije koja nam se sviđa. Onako, više dječji. No bez obzira na to, a s obzirom na mnogo toga drugog, bila sam se izgubila….Pa sam se poslije zakukuljila, pritajila se….Onda tražila dalje…. I insekti koji su se sklonili u čahuru moraju se iste osloboditi. Što bi ljudi bili bolji? Jest da je kukuljica nužan prostor za predah i anticipiranje promjene, predio omotan svilom, ali liči malo i na zatvor iako i on može biti dobra baza za traganje, ne samo za zagubljenim nego i još nenađenim, za smislom koji ce dopustiti da se živi, sa “čvrstom tačkom” koja daje snagu, tjera strah i čini nas jačim i zaštićenijim. To što se traži je “dom” kao mjesto (ili stanje) iz...
NastavakO RIJEČIMA, LJUDIMA I LEPTIRIMA
Neke riječi koje svakodnevno upotrebljavamo su slične, ali je njihovo značenje vrlo različito, kao na primjer “izgubiti” i “zagubiti”. Sve nijanse prve riječi vode ka nečem konačnom, gotovom, nepopravljivo izgubljenom. Druga je nešto lakša; dopušta da još ima šanse, da nije baš sve beznadno. Što se može izgubiti (definitivno)? Sve što se ima? U krajnjoj linije (što je, naravno – smrt)- da, ali ima štošta i prije toga. Da se krene nekim redom – može se izgubiti vrijeme, mjesto pod suncem, zemlja, glava, duša, osjećaj za realnost, kontakt sa ljudima, poštovanje, povjerenje, prijatelji, šansa, posao, ideal, fokus, ideja, volja, nada, nit, pravac, sloboda, mladost, zdravlje, život….. knjiga koju smo imali kad smo bili mali, telefonski broj nekog važnog, listić na kojem je dobitna kombinacija lutrije, ključevi od kuće…. No što je od toga nepovratno izgubljeno, ono čemu nema pomoći, bez obzira na dobru volju, entuzijazam, upornost i vjeru? Vrijeme,...
NastavakSutjeska
Pričao mi je jedan prijatelj (AP) da je jednom davno upoznao jednu mladu ženu koja je imala veoma zanimljivu frizuru gde se teško moglo otkriti da li joj kosa ide na razdeljak spreda ili sa strane. Da je nosila pletenice ne bi bilo zabune. Koliko joj je izgled bio uzbudljiv, i pomalo pardoksalan, još više je zbunjivala svojom iskrenošću. Odmah je, pripoveda mi prijatelj, saznao koji joj je broj cipela, haljina i veša, šta voli da jede, a šta joj je odvratno. Sve mu je to bilo novo i uzbudljivo. Preko nje je postepeno počeo da se navikava na bogatstvo i raznovrsnost ljudskog roda. Jednog ga dana, odnosno večeri, sasvim razoruža. Jednostavno mu reče: nevinost sam izgubila na Sutjesci! Rekla je to mirnim, ravnim glasom dok je rukama poravnavala suknju. – Baš na Sutjesci? – U stvari na Tjentištu. – Dobro je da nisi na Ljubinom grobu, pokušao je...
NastavakKazantzakisov grob
Malo (ubi me prejaka riječ!) sam se zabrinula kad sam naletjela na ove dvije rečenice Alberta Camusa: “Nikad nećeš biti sretan ako nastaviš tražiti od čega se sreća sastoji. Nikad nećeš živjeti ako tražiš smisao života.” No može li se što drugo od njega i očekivati (bar u onome što je pisao; što je stvarno tražio ostaje, naravno, nedokučivo)? Neupitna je činjenica da su se poimanjem sreće bavili mnogi, vjerojatno ne živeći baš svi od reda mizerne i nesretne živote. A pokušaji spoznavanja smisla života u srži su svih religija, filozofskih pravaca, umjetnosti,… kao i malih, vrludavih ljudskih života (uključujući i moj). Oni skloniji vjerovanju da neki smisao mora postojati govore o uvećavanju znanja, širenju granica svijesti, razvijanju samog sebe, pomaganju drugima, o nesebičnoj ljubavi, potrazi za ljepotom, stvaranju, preživljavanju (uprkos svemu). Einstein odlučno tvrdi – “Čovjek koji smatra da je njegov lični život kao i život svih bića...
NastavakPiranesi
Sviđa mi se sanjati pa čak i onda kad iz tkiva sna izrastu neki mrakovi, slike i osjećaji koje bi bilo bolje zaobići. Ili ne bi? Naravno, ugodnije je uroniti u nesto prijatno, uzbudljivo, gotovo mistično, potencijalno korisno za stanje budnosti, za onaj život koji slijedi, nastavlja se, kad se oči otvore i realnost (ma što to bilo) nas ponovno uzme pod svoje. Godinama mi se vraćao isti tamni san, sa malim varijacijama u slikama (uvijek crno bijelim), a nikakvim u atmosferi koja me obavijala i prozimala. Našla bih se u nekom prostoru gotovo lišenom svjetla, na ulicama praznog grada koji ne poznajem. Ulice, puteljci, stepenice nisu poštovale nikakva pravila urbane arhitekture, išle su u svim smjerovima, prekidale se, vrludale, nestajale u još dubljoj tami. Nije bilo jasno da li je taj prostor iznad ili ispod zemlje, da li mu je logika u horizontalama ili vertikalama ili nikakvu logiku...
NastavakUkradena relikvija
U sred leta 2007. novine su, nemajući pametnija posla, zakasnelo izvestile o krađi koja se u Beogradu dogodila još u aprilu iste godine. Novinar se trudio da zvučnim naslovom i podnaslovom „Zagonetka usoljenih riba. Iz beogradske privatne kolekcije ukradena tajanstvena relikvija“ svojoj vesti dâ izvesnu mističnu intonaciju, no sa slabim rezultatima. Već sutradan, tobož senzacionalna vest je pala u zaborav. Događaj, ruku na srce, i nije bio mnogo uzbudljiv. Neko je provalio u stan, tada već pokojnog beogradskog kolekcionara crkvene umetnosti S. G., napravio malo nereda i odneo samo jednu neveliku drvenu škrinju s tragovima pozlaćenog srebrnog okova. U sandučiću iz XIII veka su navodno bile dve sasušene, usoljene, ribe. Naslednici kolekcionara su provalu primetili tek posle nekoliko dana, kada su došli da provetre stan. Oni, kako se u članku veli, nameravaju da ostatak zbirke zaveštaju nekom muzeju, ali eto, ne uspevaju da prebrode uobičajene birokratske prepreke i zlovolju...
NastavakPUT
Zamislite da je netko naslijedio, pa onda godinama dalje sakupljao, nadogradđivao i razvijao svoju biblioteku, stvarajući tako komplicirano tkanje ideja, misli, inspiracija, svojevrsnu arhivu vlastitog lutanja i traženja smisla, čvrstu točku u svemiru. I onda, nekog pogrešnog dana usred malog/velikog, u svakom slučaju nepotrebnog rata, uleti projektil kroz prozor stana i u trenu svi oni trenuci traženja i nalaženja, zadovoljstva i osjećaja sigurnosti u svom prostoru nestanu u vatri. (To se desilo mom prijatelju Nenadu, u Sarajevu.) Kako ponovo složiti kockice vlastitog života? Ili zamislite da neka žena konačno nađe čovjeka svog života (što se ponekad događa), ima mnogo prijatelja, kćerku, planira još jednu bebu, pred njom je brdo planova i doktorat koji tek što nije završila. Zadovoljna životom, kreće na odmor. I onda se, na cesti prema moru, na nekoj okuci koja ju je čekala, desi nesreća i nje više nema. (To je bila sudbina moje kolegice Lidije.)...
NastavakAntibiblioteka
U bibliotekama hara smrt, na svim nivoima diskursa, a i svrsishodne instrumentalnosti aleatoričnog nasilja (u fizičkom smislu), od Janka do Marka, od metonimije do metronoma, od iluzije do aluzije, od apokalipse do apopleksije. Žrtve su bez izuzetka s koca i konopca. Arhetip smrti u biblioteci jeste, bar što se mene tiče, tajanstveno samospaljivanje u Kanetijevom romanu “Zaslepljenost.” Kad smo kod slepila, evo i Borhesa, čiju “Vavilonsku biblioteku,” kritičari uglavnom čitaju natraške. U veoma dosadnom i romanu “Ime ruže,” neverovatnom spoju pedanterije i egzibicionizma, Umberto Eko se sveti Borhesu. Zašto? Šegrt kinji majstora. Pa ipak, moram priznati Umbertu da je dobro shvatio Borhesovu poruku: biblioteke su ubitačne. Ne samo ubitačne: one su, kako kaže francuski filozof Žorž Gusdorf, i nekropole, što znači da povrh ubilačkih pružaju pogrebne usluge. U “Vavilonskoj biblioteci” Borhes govori o praznovericama i drugim elementima bibliotekarskog folklora: “También sabemos de otra superstición: la del Hombre del Libro“....
NastavakMontenj
Ni sam ne znam zašto me još uvek privlači prevođenje na naš jezik. Svi mi se čude, ovde u tuđini, krste se, nije im jasna ta iracionalna privrženost jednom malom jeziku, od kojeg nema nikakve vajde – pogotovu tu, u mom fizičkom (ali nikako mentalnom) staništu, u moru anglosaksonštine, u centru centrova, gde vlada idejno-politička monolitnost, o kojoj su staljinisti, i na orgazmičnom vrhuncu svoje geopolitičke moći, mogli samo sanjati. Anglosaksonski vojni napad na našu zemlju, simbolički paroksizam i zaključna reč kolektive psihopatologije 20. veka, a i nastavak, kako reče fon Klauzevic, njihove (očigledno propale) politike ideološke manipulacije, bitno je promenio tonalitet moje svakodnevnice, bar što se tiče učešća u tkzv. javnom životu. Kad neko kaže “javni život,“ moja prva asocijacija je “javna kuća.“ Naravno, isključenje iz javnog diskursa ne podrazumeva napuštanje jezika kojim se taj diskurs služi: primer takve fanatične isključivost bio bi zakleti neprijatelj nacizma koji odbija...
NastavakPrva laž
Kad već govorimo o životu, najgore je kad stvari krenu svojim tokom. Heraklit govori o reci i večnom kretanju a ne o beslovesnoj sudbini. Platon se fatalizmu protivio iz petnih žila. Čak je i njegov navodno veoma uspešan učenik Staljin osuđivao takvo tumačenje stvarnosti. Ne bih, međutim, o tome. Ni sada, ni ubuduće. Premda, sve je manje onoga o čemu se uopšte može normalno govoriti. Ali reči i misli, poput stvaru, idu svojim … putem. Čujem u sebi mnogo, mnogo više nego što izgovorim. Čini mi se da to traje decenijama. Žamor uoči koncerta Možda je poezija izlaz, ali kako taj izlaz pretvoriti u svakodnevni život. Da razgovaraš sa svojom decom i prijateljima u stihovima? Da na kasi, u samoposluzi, u jednom dahu izgovoriš: „blagoslov, horizont, vrdalama“? Zvuk registar kase, zvuk se ponavlja više puta Teško da ove reči mogu ikome pomoći, kao da u...
Nastavak