Moj dnevnik
Krleža, 14. oktobar 2017, subota
Uhvatili jednom nekog čoveka kako u Studentskom parku čita Krležu. U stvari, prvi je to otkrio Radoš Simonović, učitelj u penziji koji redovno dolazi u park da igra šah sa prijateljima. Simonović tu vest očas raširi. Išao u krug, stazom, i šištao: Tamo onaj čita Krležu. Okupi se ceo Studentski park oko onoga koji čita Krležu. Stoje, gledaju i sašaptavaju se. Lepo vide korice uvijene u plavi pakpapir. – A otkud znaš da je to Krleža, pitaju učitelja Radoša. – I ja sam jednom takvog čitao pre pedeset godina, reče im Simonović. Kad to čuše dohvatiše čitaoca, ko za noge, ko za vrat, neki za ruke i kosu, i iznesoše ga iz parka pravo pred trolejbuse. Tresnuše ga, nimalo nežno, na trotoar. Čitalac knjigu ne ispušte. Čita sve vreme. – To je Krleža, kad vas uhvati, ne pušta, objasni Radoš Simonović narodu. Svi su bili potreseni, i tužni, i...
NastavakKitnikez kao karakter, 12. oktobar 2017, četvrtak
Sa pojavom dunja, a oktobar je, bez sumnje, mesec dunja i menjanja boja, počinjem da sabiram i razlažem elemente. Knjiga, na primer, to je jedinica sajma knjiga. A poltron jedinica istočnoevropske forme demokratije. Od Crnog mora do Baltika, da ne idem u dužinu, mislim na istok, poltroni i poltronski sistem ponašanja, imaju oblik prirodnog, izvornog, stanja stvari. Bez obzira koliko genijalnih i vrhunskih intelektualaca živelo u ovom delu sveta, matrica ulizištva i podaništa jača je od svakog dobrog ličnog primera. Ne bih sada pokretao raspravu o prirodi naroda, o njegovoj nesreći, siromaštvu, jeftinoći i ukletosti… daleko bi nas to odvelo. Sve se to može pročitati kod Teofrasta u njegovim “Karakterima”. Teofrast je sa posebnim oduševljenjem pisao o lošim karakterima. Naročito o poltronima. Bilo ih je i u despotijama i u demokratijama. Nigde, nikada, nije bilo bez njih. Pa ipak, teško da je to bilo za hvalisanje. Ni najveći poltron...
NastavakPile i prase, utorak, 10. oktobar
Išetali jednom pile i prase na Bulevar. Šetali, šetali, pa se umorili. Svrate na kafu kod parka gde stoluju Ćirilo i Metodije. Svi ih nekako čudno gledaju. – Je l vam čudno što smo zajedno, pita prase, uvek sigurno u sebe. – Nije to, kaže im vukovac. Lukavo namigne i poteže iz bombice konjače. – Danas je poseban dan. – Šta ima, pita pile. – Je l prošo post, šali se prase. – Ma ne, nego je došao Erdogan. Eno ga sa Vučićem ide od Kalemegdana i sve redom ljube. Kako to reče, zaurlaše policijske sirene. Nebo se zamrači od reflektora. Sve stade. Erdogan i Vučić trče sredinom ulice i vrište od radosti. – Meni pile, meni prase, meni pile, meni prase! Kad stigoše do “Orašca” završi se zvanični deo posete. Brzo skloniše ljude i stvari u duboke fioke. Pile i prase se priljubili uz jedan pikap. Eno ih...
NastavakHronologije snova, 10. oktobar 2017, utorak
Poslednjih nekoliko nedelja radio sam na hronologiji događaja od 1997. do 2017. Dvadeset neizdrživih godina koje sam izdržao. Događaji su, naravno, prevashodno ovdašnji, sa posebnim pogledom na okolinu i kratkim očijukanjem sa svetom. Ovde je, naravno, dominantna politika. Imam utisak da se u Ovome Ovde, kao i u najbližoj okolini, stalno odigravaju neki izbori. Fasiciniraju me hronologije. I na Vikipediji postoje hronologije koje su koncentrisane na vele svetska zbivanja, uz koncetraciju na američko prozorče. Mi im upadnemo u oči samo prilikom hapšenja Karadžića i Mladića i za izricanje presude. Izuzetak je Novak Đoković, ali on ionako živi u Montekarlou a ne u Ovome Ovde. Da bi se napravila prava, istinska hronologija, potrebno je da se sećanja podele i udruže oko događaja koji se, objektivno, čine značajnim. Za mene je značajno i hapšenje Mladića, i smanjenje penzija, i gašenje nekih novina, i pesma koju svi pevuše, i recept o kojem...
NastavakPriča o salveti, 4. oktobar 2017, sreda
Uskoro će godišnjica. Slučajno otkrih da je pre skoro sedamdeset i pet godina, tačnije: 9. oktobra 1944. Vinston Čerčil u Kremlju, na salveti, napisao kako će se, posle rata, podeliti Balkan. Sve u procentima. Pre nekih mesec dana bejah na nekoj korporativnoj proslavi, godišnjici poslovanja u Srbiji, gde smo uz kanapee dobijali i crne papirne salvete. Uspeo sam da smotam dve salvete u džep od sakoa i onda ih iskoristio za nove kolažel. Toliko su mi se dopale te crne, avetinjske salvete, da ih sada stražim svuda po gradu. Kad me neko budalasto zapita: zašto će ti, ja napravim ozbiljno-tužnu facu i kažem: za parastos. Salvete se, u svakom slučaju, mogu koristiti na različite načine. U Čerčil-Staljinovo vreme salvete su isključivo bile platnene, da li damastne ili tako nekako, nemam pojma. Staljin je dozvolio Čerčilu da slavetu, istorijski dokument, uzme za uspomenu. Posle toliko godina vidim da...
NastavakSamo od sebe, 30. septembar 2017, subota
Još uvek ne mogu da dođem sebi. Ne zbog rođendana. Ne bih ga se, verovatno, ni setio da nema čestitki. Zahladnilo je. Pa izašlo sunce. Na sunčanoj strani ulice može se biti u košulji, a na onoj drugoj: jakna! Nekada smo razgovarali o Kjerkegoru (Søren Aabye Kierkegaard) i o Gedelu (Kurt Friedrich Gödel) kao starim poznanicima sa kojima smo upravo završili prepirku. Posebno je to bilo uzbudljivo tokom šahovskih partija. Kibiceri su stajali sa strane i dobacivali: a teorija nepotpunosti, a očajanje? Ako si u boljoj poziciji mogao si da učestvuješ u raspravi, ako bi te protivnik pritisnuo, a zastavica visila, imao bi spremljene odgovore u formi pozivanja na druge autoritete. Došao bi Emil Sioran lično i ohrabrio uživaoce u očajanju. Sa Gedelom smo se većinom slagali. Život je nepotpun ne samo u svome smislu nego i u razumevanju. Ne mogu da dođem sebi od sveopšte gluposti i...
NastavakČovek, jebo ga ti! 26. septembar 2017, utorak
Da je čovek mera svih stvari proturio je Protagora. Posle su to tumačili razni. Na kojeg je čoveka mislio? Na komšiju ili na Solona? Ako je u pitanju čovečanstvo onda se cela stvar dodatno komplikuje. Sofisti su od podučavanja živeli jer je obrazovanje bilo važno za javnu službu. Umeće dobrog i ubedljivog govora beše važno i ne samo za demokrate već i za one druge. Danas bi sofisti, pored tolikih privatnih škola, pomrli od gladi. Ovde, međutim, nije reč o sofistima (Protagori, Gorgiji i ostalim) već o moći ubeđivanja. Svako doba ima svoje načine na koji se ljudi ubeđuju. Nisu u pitanju samo komunikacije, koje su se razvile onoliko, već rašireni stav o onome šta je šta i ko je ko. Osećam neku vrstu gubitka, pre svega senitimentalnog, zbog nestanka jedne uzrečice, koja zvuči veoma bosanski. Ne znam zašto, ali deluje mi veoma sofistički. Valjda zbog relativizacije problema....
NastavakIzgubljeni ključ, 23. septembar 2017, petak
Danas sam izgubio ključ od automobila. Bio mi je, kao i obično, u unutrašnjem džepu duksa. Pre toga sam bio kod Ognjena i Nikite da im pravim društvo jer su se razboleli. Onda sam parkirao ispred kuće i otišao u kupovinu. Tek posle ručka video sam da ključ nije ni u džepu, ni na mestu gda ga uvek ostavljam. Krenula je potraga. Prvo po stanu. Izmicali smo ormane, krevete, fotelje… Onda sam izašao napolje, gledao ispod kola, potom redom obišao radnje u kojima sam pazario. Niko nije video moj ključ. A rezervni nemam. Posle nekoliko sati traženja pozovem Nešu, od koga sam kupio kola, da ga pitam da li ima rezervni ključ. Nema! Super komplikacija. Moraću da provaljujem u sopstveni auto! U času najdubljeg očajanja Saša donese malu platnenu maramicu i kaže da moram da se obratim đavolu. Vežem maramicom nogu od malog stola i tri puta glasno ponovim:...
NastavakŽivot sa vukovima, 19. septembar 2017, sreda
Tomasa Hobsa smo bili sasvim zaboravili. Čak i kad je izašla knjiga “Levijatan” Vitomila Zupana. Bilo je to osamdesetih, tačnije 83. kad se knjiga pojavila u hrvatskom prevodu. Možda tada i nije bilo previše razloga da se ježimo na svet oko nas, činilo se da se sa Zupanovim knjigama i onolikom novom i dobrom muzikom, svet sigurno menja, i to u dobrom pravcu. Da je čovek čoveku vuk i da, ukoliko želimo da preživimo, ne u čoporu već u ljudskom društvu, moramo da napravimo ugovor sa svojom državom o tome kako ćemo živeti, nije nam padalo na pamet. Mladost – ludost! Mislili smo da se, kad dođu dobri ljudi, koji pokreću dobre stvari, sve samo od sebe menja. Osim toga, bio je umro neumrli vođa i ništa se strašno nije dogodilo. Zemlja je počela da se otvara u svim pravcima. Kolakovski i Sioran, baš kao i Zupan, bili su...
NastavakEmpedokle, 19. septembar 2017, utorak
Empedokle je bio mali kao miš ali živ i okretan. Kao dete nije mogao da se smiri pa su ga, u porodici, nazivali μύλος (Milos) što bi bila Čigrica. Nije ni malo čudno da je iz ovakve okretnosti nikao filozof takvih vidika. Njegova vera beše čvrsta i postojana kano klisurina. Bio je zagledan u Heraklita, ali ga nije imitirao. Samo je imao želju da ga u nečemu prestigne. Bio je smeran, nije se nikome od ljudi, makoliko važni bili, ulagivao ili pravio grimase na njihove gluposti. Kao da je znao da najvažnije tek dolazi. Bilo je u Empedoklu nekog proročkog mira nasuprot neprekidne fizičke aktivnosti. Od malena je obožavao vatru. Ali ne samo vatru. Empedokle je voleo i zemlju, vodu i vazduh. Sa ova četiri elementa hteo je sve da objasni. Ubacio je kao pogonsko gorivo ljubav i mržnju. Verovao je u reinkarnaciju. Misli se da je to, sa...
Nastavak