Sećanja
Pomalo….
Zašto je jednom, u ljeto 2003-e, kasnila dostava pošte u Podgori? Zato što je moja mama, Alida, imala nešto problema sa kičmom (a i nije bila prijatelj javnog prijevoza, da se prizna) pa ju je lokalni poštar Zoran odveo u Makarsku, u salon “Vanja”, na pedikiranje. Dok ju je čekao, odnio joj je sandale postolaru. Možda su kasnije svratili i do banke, vjerojatno i na kavu. Ta ljudi smo. I što mijenja na stvari, a i u životu, ako pošta stigne koji sat kasnije? Ozbiljno? Glavno da stigne. Oduvijek me tamo dočekuju slični pozdravi, iako bi protok vremena neke mogao dovesti u pitanje. Tako čujem “E, mala”, “Ee-e”, “Evala Mirice”, “Iđeš na plažu? Neka, bravo!”, ili “Iđeš pomalo? Ajde, neka.” No najčešći se čuje – “Pomalo”… Područje današnje Podgore je (sigurno – “pomalo”) naseljavano od mlađeg kamenog doba, a Iliri koji su nastavali uvale i brežuljke ispod Biokova bavili...
NastavakSpinoza
Kad kažem da Amerikanci loše govore engleski, ili govore neku neandertalsku varijantu onoga što definišem kao engleski jezik, to je moj problem, a ne njihov. Niko meni ne ovde ne brani da izigravam Oskara Vajlda. Naprotiv—time bi se bolje uklopio u spektakularni cirkus opšteg spektakla. Pored toga, kad se žalim na intelektualnu i duhovnu pustoš u Americi, ne smem zaboraviti da je reč o racionalizaciji kojom se zamajavam, kako mi je govorila moja bivša psihoterapeutkinja, Bjanka Klajnvulf, Tršćanka austrijskog porekla, da se ne bi suočio s ledenom pustoši u meni samom. Amerika je odličan žrtveni jarac: polupismeni intelektualci, filozofi-neznalice, imbecili na čelu naučnih instituta, sujeveran narod, kreacionizam i geocentrizam u školstvu, pljosnata planeta Zemlja: divota i genijalan poligon za prepotentno iživljavanje, a o šefu države da ne govorim. Meni su u to vreme, sedamdesetih godina, govorili da je “u Beogradu intenzivan duhovni život.“ Stoga sam, naivno prihvatajući tu iluziju,...
NastavakIdiot
Nikad mi nije bilo rečeno, eksplicitno da sam idiot. Međutim, što se tiče komunikacije na verbalnom nivou, moji sagovornici su uvek bili krajnje otvoreni i pošteni. Dolenavedni primeri nisu izmišljeni. Razredni starešina (Druga beogradska gimnazija, početak 1968. godine): “Ne bi bilo pametno da radiš matursku tezu iz filozofije. Žunjić ima veliko teoretsko znanje.“ Zoran Zec (u Parizu, početkom 70-tih godina) objašnjava mi Lajbnica kao da za istog nisam nikad čuo. Možda i nisam. Mida (u istom Parizu, u istom periodu): “Hoćeš da učiš kineski? Namećeš sebi težak intelektualni zadatak samo zato što nemaš fakultet.“ Moj brat Dragan (krajem 60-tih godina, kadgod bih pipnuo, ali samo pipnuo, neku filozofsku knjigu): “Jefta (ili Švarc, ili bilo koji njegov pajtaš) za tebe je doktor filozofije.“ Nije mi palo na pamet, baš zato što sam idiot, da dovedem u pitanje sve te zamišljene doktorske titule, da se sam proglasim doktorom, ali “u odnosu...
NastavakMoj tata – partizan
Da se razumijemo, slušam ja i Mozarta (vrlo često), ali i Dublinerse i druge egzotične zvukove, no ciganska muzika mi baš nekako sjeda na dušu, otvara me u licu. Jednom sam tako otišla sa prijateljima u neki mračni restoran pokraj Samobora, koji je nudio njihovu muziku, i ludo se provela (iako je istog dana, bilo je to 1989-e, Joan Baez imala koncert u Zagrebu). Ali najviše se sjećam Cigana u Dubravi, periferiji Zagreba, gdje me tata odveo na roštilj i iskreno se raspilavio dok su mi oni svirali “na uho” (a meni bilo neugodno, nisam znala kako da se držim). Mirku se sviđalo, očigledno budeći neke davne uspomene… … Studirao je medicinu u Beogradu, kako se i priličilo sinu iz “dobre ličke kuće”, prije Drugog svjetsko rata. (Tamo se, naravno, spetljao sa komunistima.) Išlo mu je dobro, dogurao je do treće godine prije no što je rat počeo. Moj...
NastavakIVICA I MARICA, 23. januar 2018
Kad se utvrdi na čemu smo to odrastali, još smo dobro i ispali. Uzmimo samo jedan od bezbrojnih primjera; priču zabilježenu od stane braće Grimm “Hansel und Grethel” (nama približenih pod lažnim imenima Ivica i Marica) objavljenu, uz mnoge slične bajke, 1812. Jesam li i tu čitala svojoj kćeri? Najvjerojatnije. (Jesam, provjerila sam.) Onako, automatski. Automatika tipa “Aha, Andersen, Grim, Disney – to je primjereno za podmladak…”. Sad je ponovo čitam, polako, i hvata me stid. Što se sve roditeljima omakne, automatski, pa se poslije čude u kakvom svijetu živimo? Sigurno su je čitali i meni kao i gotovo svakom evropskom klincu koji je bio u posjedu pismenih roditelja. I tako već dvjesto godina. No i prije toga, sve tamo od Srednjeg vijeka ako je vjerovati stručnjacima za bajke, bila je u usmenom opticaju, u ne bitno različitim verzijama. Prilično strašno, ako se realizam može tako nazvati. Čemu se...
NastavakPISMO MANIJAKU U BARDO RAVNI
Slovo povodom odlaska Radovana Hiršla, beogradskog multimedijalnog umetnika i akademskog slikara, delom izgovoreno 29. novembra 2015. u KC Grad u Beogradu Hladna novembarska kiša uporno je padala te 2015-te, Manijak ni 49 dana bardo ravni nije dovršio a Filozof je već krenuo da mu piše. “Pa dobro”, započeo je Filozof svoje pismo, “ti si sada Manijače kao, šatro, otišao. Pa ipak se isto tako dobro sećam nebrojeno mnogo naših razgovora u kojima smo potvrdili razumevanje da u najbitnijoj ravni onoga što čovek jeste – nema ni dolaženja, ni odlaženja. Nema kud da se ode pošto niotkud nismo ni došli. Pa šta onda biva posle smrti? Pa ništa – sunce ponovo izađe ili zađe, nebo je plavo ili oblačno, drveće zeleno, žuto ili golo, a svet se dalje kotrlja kao i uvek. Još jedan novi dan, još jedna nova noć. Eto šta biva posle smrti – isto ono...
NastavakKako pobijediti (partijski komitet)
Ispuni me ponos kad se prisjetim nekih malih, ali meni značajnih, pobjeda nad partijskim močnicima iz sedamdesetih. “Pojedinac protiv sistema”, “ipak se može” i tako to. Nije mnogo, ali čovjeka veseli. Ili nije ni tako beznačajno? Zamislimo da su i drugi probali, unutar malih granica vlastitog svjeta? Da su mnogi a ne samo neki tek malkice podigli glave i glas (mislim, ne samo u kafanama, toga je bilo više nego dovoljno), gdje bi nam bio kraj? Sigurno (mislim, vjerujem) negdje drugdje…. Oba primjera su vezana za Pomorski i povijesni muzej u Rijeci, moje prvo radno mjesto. Muzej je (jos uvijek) smješten u Guvernerovoj palaci, a moja prva kancelarija je bila u prostoriji koja je, nikad davno – dvadesetih godina prošlog stoljeća, bila kupaonica Gabriele D’Annunzia (u kojoj su u njegovo vrijeme bile dvije, ne jedna kada!). Krajem sedamdesetih nije bilo mnogo para za kulturu, ali smo radili, izmišljali projekte...
NastavakZoran Popović, Self-portrait, I am drowning, in July 1951…
Zoran Popović, Self-portrait, I am drowning, in July 1951, at 6 years and 7 months of age, in Boka Kotorska, a fiord of the Adriatic Sea It happened in the Children’s convalescent home of the Red Cross, on a small island called Skolje (Our Lady of Mercy); prior to XV century a Benedictine and in the second half of XV century a Franciscan monastery. During the first years of the IX century a church dedicated to St Stefan stood there. Its founders were of Slavic origin. Urok (Hurocus) and Dana. There is also a Roman sacrificial altar devoted to Iuno Lucina, the protector of women giving birth, a rarity in archaeology On that hot sunny day, I was suddenly allowed to leave the darkened room in which I was enclosed for days, a room on the floor of the monastery building, which then figured as...
NastavakZoran Popović, Self-portrait at 5 Years and 7 Months…
Zoran Popović, Self-portrait at 5 Years and 7 Months of Age, the Enthralling Smell of Grass in the Summer of 1950 in Village Majdan at the Slopes of Rudnik Mountain, Shumadia, Serbia Working on this drawing, I thought, A ludic moon, a dreamy childhood. A rabbit, fright, trepidation, fear. A deer, desire (later I read somewhere that our medieval monks used to write ‘my deer’, which meant ‘my desire’). A bee, altruism, leadership in values, inborn program. A Young tree, a memory of a young tree on one of Raphael’s paintings (Raffaello Santi, 1485-1520; a young tree is a leitmotiv in Raphael’s painting). Something made me display a Young tree bending in the southern wind. It is the most elastic being in this drawing. Perpetuum mobile of early youth, which is, only when looked at from the side, beautiful. A young...
NastavakZoran Popović, Autoportret, davim se jula 1951. godine…
Zoran Popović, Autoportret, davim se jula 1951. godine, u svojih 6 godina i 7 meseci, u Boki Kotorskoj, fjordu Jadrana Zbilo se to u Dečjem oporavilištu Crvenog krsta na malom ostrvu zvanom Školje (Gospa od Milosti); pre XV veka venediktinski a u drugoj polovini XV veka franjevački manastir. Prvih godina IX veka tu je bila crkva Svetog Stefana. Osnivači su bili slovenskog porekla, Urok (Hurocus) i Dana. Tu je i rimski žrtvenik posvećen Junoni Lucini, zaštitnici porodilja, retkost u arheologiji Tog vrelog, sunčanog dana, iznenada mi je bilo dozvoljeno da napustim zamračenu sobu u kojoj sam danima bio zatvoren, sobu na spratu manastirske zgrade, koja je tada figurirala kao Dečje oporavilište Crvenog krsta. Dočepavši se svetlosti dana, švrljajući okolo, prvi put sam se našao na uskom kopnenom prostoru izvan i oko manastirskih zidova gde ugledah skalameriju poljskog wc-a koji je bio instaliran tik nad morskom površinom....
Nastavak