RAZGLEDNICA IZ ZAGREBA

(Prisluškivanje)

 

Jutro. 4. 4. 2017. Zagreb. Linija tramvaja broj 12 – Dubrava-Ljubljanica. Moja ulazna stanica – Trg Bana Jelačića. Fokus istraživanja – bliskosusjedska politika u očima građana. Ispred mene, dvije ženske osobe, kasne dvadesete.

Osoba 1 (elegantna ali glasno logoreična) “….Ma kužim, ali nije sve u tome. Nemreš stalno mislit ni na klince. Meni je i politika važna. Jesi gledala onog našeg jučer u Mostaru? Svi imaju nekaj za reč, ali meni je on skroz u redu. Bar je gospodin, to se odmah vidi. Glavno da nije neka seljačina ili fosilac…”

Osoba 2 (manje dotjerana: po prvom dijelu razgovora očigledno je umorna majka malog djeteta)…”Meni je ipak nekak umjetni. Priča OK, to je, al pojma nemam šta misli. Onaj novi srpski mi izgleda ljudskije, ne znam, da popiješ kavu sa njim….”

Osoba 1 “Kavu? Sa tim tipom? Svi kažu da je lupež. Možda se ne vidi, ali, ne znam, mislim da laže čim zine. A vidiš da se ona mlada raja u Beogradu buni, ima neki razlog…”

Osoba 2 “Kaj se onda sad bune? Čovjek je pobjedil bez frke. Pa nisu ni tamo svi blesavi. Klinci se uvijek nešto bune, a nemaju pojma o čemu…”

Osoba 1 “Ne znam. Sve su to neke mućke. Velim ti, tu se sve vrti oko para i kak kaže Putin. Ili Trump. Pojma nemam. A ona Trumpova Slovenka je zgodna….”

Osoba 2 “Zgodna? Sve je to umjetno. A mora da je lumen kad živi sa tom pojavom. Mora da se izoperirala. Izgleda ko Jasna….”

Osoba 1 “Jasna? Misliš Vladekova?”

Osoba 2 “Aha, jučer su bili kod Pere. Spektakl!”

(Obje osobe počinju hihotati i razgovor se naglo udaljava od politike.)

 

 

Najkraće opisano, sociološke metode su bazirane na kvantitativnom (brojke, mjerenje, statistika) i kvalitativnom pristupu (subjektivni opis i interpteracija). Oblici/tehnike u kojima se primjenjuju idu od ankete (gdje je važno odrediti uzorak), intervjua, promatranja (uz ili bez sudjelovanja istraživača), eksperimenta do analize sadržaja postojećih (sekundarnih, povijesnih i modernih) dokumenata. Brojke mi nikad nisu bile bliske. Dakle, više mi leži kvalitativni pristup. Što se anketa i intervjua tiče, imam nekog iskustva ali mi je uvijek nešto falilo. Promatranje, pogotovo uz sudjelovanje, me pogađa bliže, kao i eksperiment i analiza, ali opet neki nivo autentičnosti nedostaje. Slučajni uzorak ima smisla. Jedino što mi je do sada nedostajalo je nešto novo, ako ne baš skroz znanstveno, a ono bar osvježavajuće i smisleno. Moj je prijedlog – nova metoda. Kvalitativna, bazirana na slučajnom uzorku i nevidljivom sudjelovanju/promatranju, neka vrsta eksperimenta uz mogućnost dodatne ili naknadne analize. Najpoštenije rešeno, ta se metoda može nazvati METODOM PRISLUŠKIVANJA. Način registracije – snimanje I-Phone-om (što dozvoljava osmatranje sudionika u istraživanju).

 

Drugi razgovor, kojem sam se približila kad je već bio u toku pa mi je, nažalost, izmakao početni razvoj misli. Isti tramvaj, dva penzionera.

Penzioner 1 “…Joj, ti si takav papak. Pa kaj ti je?! “Narod je rekal”?! Narod je stoka. A da su tam izabrali i Papu ja bi znal da je i Papa četnik…”

Penzioner 2 “Čuj, možemo se mi zezat, al mi ne diraj u Papu. Kaj je tebi, si bolestan?!”

Penzioner 1 “Dobro, nema veze. Pa znaš da ne mislim baš tak. Znaš kaj mislim….”

Penzioner 2 “Niš ja više ne znam. Tu mi je stanica. Ajd bok….”

 

Treći razgovor, isti tramvaj u suprotnom smjeru. Mama u najboljim godinama i vrlo zgodna kćerka u dvadesetima.

Mama “Sama ne znam što bih ti rekla…”

Kći “Pa ne moraš bas uvjek nešto reći. Ponavljaš se i ideš mi na živce.”

Mama “Ne budi bezobrazna, mogu ti reći što mislim.”

Kći “Joj, daj prestani. I sama kažeš da ti je Zlatan simpatičan.”

Mama “Ma je, dragi je, ali da baš sad ideš tamo…”

Kći “U čemu je problem? Tamo je skroz dobro, kažem ti. On nema veze sa politikom. Baš ga briga.  I baš ni mene nije briga. Kužiš?”

Mama “Nemoj ti meni ‘kužiš’. Tamo mogu biti gužve. Već počinje, bilo je na televiziji..”

Kći “Ma ja tebe ne kužim. Kakve veze imaju neke male gužve sa mnom? Uvijek si pričala da ti je bilo zgodno u Beogradu, a sad je problem ako je i meni zgodno. U čem je štos?!”

Mama “To je bilo onda …”

Kći “Kad ‘onda’?”

Mama “Ne pravi se blesava. Onda, prije. Samo me brineš…Nema nitko zgodan na faksu?”

Kći “Ima jedan Hercegovac. Sa velikim križem i ošišan na ćelavo. To bi ti se vise sviđalo?”

Mama “Baš si naporna. Ne, ali ovo je sve komplicirano…”

Kći “Puno ti je ostalo od tvog humanizma…. Hajde, tu silazimo…”

 

Prvo iskušavanje prisluškivanja ukazalo mi je na potencijalnu vrijednost nove metode i dalo ideje za njeno razvijanje i usavršavanje (koje će uslijediti). U ovom pilot-istraživanju usmjerila sam se na putnike jedne od glavnih gradskih linija. Vozila sam se amo-tamo četiri sata i čula pedesetak razgovora, neke u potpunosti, neke fragmentarno. Glavne teme slučajno okupljenih grđjana su bile: problemi na poslu, bolesti, djeca, ogovaranje kolega, roditelja, profesora i partnera. Samo ova tri razgovora su odgovarala postavljenom cilju; oslušnuti što se misli o politici, sa težištem na lokalna i susjedska zbivanja. To, za veliku većinu, baš i nije neka tema. Bar ne u tramvaju.

 

Mira Oklobdžija