Spinoza

Kad kažem da Amerikanci loše govore engleski, ili govore neku neandertalsku varijantu onoga što definišem kao engleski jezik, to je moj problem, a ne njihov. Niko meni ne ovde ne brani da izigravam Oskara Vajlda. Naprotiv—time bi se bolje uklopio u spektakularni cirkus opšteg spektakla. Pored toga, kad se žalim na intelektualnu i duhovnu pustoš u Americi, ne smem zaboraviti da je reč o racionalizaciji kojom se zamajavam, kako mi je govorila moja bivša psihoterapeutkinja, Bjanka Klajnvulf, Tršćanka austrijskog porekla, da se ne bi suočio s ledenom pustoši u meni samom. Amerika je odličan žrtveni jarac: polupismeni intelektualci, filozofi-neznalice, imbecili na čelu naučnih instituta, sujeveran narod, kreacionizam i geocentrizam u školstvu, pljosnata planeta Zemlja: divota i genijalan poligon za prepotentno iživljavanje, a o šefu države da ne govorim. Meni su u to vreme, sedamdesetih godina, govorili da je “u Beogradu intenzivan duhovni život.“ Stoga sam, naivno prihvatajući tu iluziju, naivno saletao emisare te duhovnosti. Na primer, 1975. godine dolazio sam u Ann Arbor, gde su u nekom akademskom konteksu, neko vreme boravili mladi jugoslovenski intelektualci Olga Supek i Nenad Prelog, koji me je, u nekakvom drukčijem konteksu, sasvim opravdano nazvao “naivcem.“ Da li je uopšte moguće objasniti toliku, da ne kažem tolikvu, monumentalnu naivnost? Nismo govorili o slikarstvu. Ti posetioci iz moje imaginarne Kastalije, gde je duhovni život intenzivan, nisu hteli, a nisu ni mogli, da mi pruže komadić intenzivne duhovnosti za kojom sam, zarobljen u ledenoj pustoši američkog pozitivizma i nedijalektičkog materijalzma, tako strasno čeznuo. Na kraju sam im svima bio dosadio. Bilo je, na primer, raznolikih akademskih posetilaca iz produhovljene Evrope, kojima su, pretpostavljam, mnogi, poput mene, dosađivali, očekujući nebulozne sinekure ili pomoć u ostvarenju vulgarnih karijerističkih tlapnji. Poneki bi prema meni, i meni sličnim, je razvili prigušeni animozitet, kako sam bar zamišljao. Zaslepljen narcisoidnim delirijumom, uspeo sam sebe ubediti da to nije animozitet, već neka vrsta šelerovskog zlopamćenja (Ressentiment), jer bih, budući prepametan, raskrinkavao njihove površne (po mom mišljenju) naučne knjige zamišljajući da sam ja, a ne Flober, pravi autor satiričnog romana Buvar i Pekiše. Neke su me sentencije (“Francuska revolucija je napredna“; “katolička crkva je reakcionarna“) podsećale na Floberove junake i njihov Rečnik prihvaćenih pojmova. Neki savremeni filozofi citirali su, na moje užasavanje, sentenciju “omnis determinatio est negatio“ kao Spinozinu, praveći se kao da ne znaju da je reč o Hegelovoj tendencioznoj izmišljotini. Međutim, i osrednja filozofska knjiga bolja je zamišljenog, i neostvarenog, remek-dela. Na primer, autor doktorata u kojem je nekom tupavom Anglosaksoncu pripisana Vitgenštajnova misao “Granice mog jezika—granice su mog sveta,“ bar je napisao i odbranio dotični doktorat, što meni nikad nije pošlo za rukom.  Uvidevši da verovatno neću poslušati njegov savet da izvršim samoubistvo, jedan eminentni američki intelektualac, kome sam strašno dosađivao, poslužio se oprobanom tehnikom iz filma Plinska svetlost. Na primer, jednom mi je, u očajanju, rekao da su, u periodu nacističke vlasti u Nemačkoj, svi katolici, bez izuzetka, podržavali Hitlera. Budući grandiozno narcisoidan, mislio sam da to on želi sa mnom započeti nekakav intelektualni razgovor, pa sam, kretenski, debilno, imbecilno, posegnuo za mnogobrojnim primerima katolika-žrtava nacizma (Sveta Edit Štajn, itd.itd.itd.), ne shvatajući, u rapsodičnom narcisoidnom zanosu, da se čovek jednostavno poslužio tehnikom zajebavanja, kako bi otkačio dosadnog idiota, prema kome nije osećao ni animozitet, ni surevnjivost, ni zlopamćenje, već jednostavno sasvim opravdanu ravnodušnost, blagu razdraženost i dosadu kosmičkih razmera.

 

Zoran Minderović