Moj dnevnik
Uspomene, 24. decembar 2017, nedelja
Bio jednom jedan čovek, zvao se Kole, koji je gajio uspomene. Nosio ih je sa sobom gdegod bi se mrdnuo. U Berlin, u Berlin, na pijacu, na pijacu! One su, međutim, kakogod bi ih čuvao, ispadale i gubile se. Pomešale bi se sa zavežljajima, smotuljicima, papirićima, ogriscima, zlatnim lančićima, olovčicama i žvakama… i jednostavno u haos utopile. On bi tada padao u depresiju mada nije znao šta je izgubio, jer da je znao odmah bi to pronašao, ali je osećanje gubitika bilo duboko i sveprisutno. Bio je svestan da je nešto nestalo i da to neće dohvatiti najverovatnije do kraja života. Zamišljao je dubinu ponora, poput onog ambisa u Tihom okeanu, gde se gube upravo njegove uspomene. Osećao je nemoć i bol koji se ne može nadoknaditi nikakvim novim životnim radostima. Pa ipak, pored svega, on je i dalje prikupljao i gajio uspomene, razvrstavao ih po godištima, temama, akterima,...
NastavakCeca, 15. decembar 2017, petak
Išao jednom ulicom izvesni gospodin, drug, građanin, pa opet gospodin, kad ga odjednom opkoliše navijači. On bio zagledan u sebe, a njima se učinilo da ih gleda prekorno, pa su ga malo istukli. Brzo dođe policija, rastera navijače, a gospodina pitaju: a šta ste tražili među navijačima? Gospodin, drug, građanin, pa opet gospodin, sav se ušeprtlja i zbuni pa odgovori: koji navijači? Onda dođe Prva pomoć pa pretučenog odvedu u urgentni centar da ga malo pregledaju i srede. Kad su ga pregledali, snimili glavu, stavili flaster na poderano uvo, malo namazali jodom i pencilinom, pitaju ga da li ima nekoga ko može da dođe po njega, a on ni da bekne. Gleda ih zapanjeno i zbunjeno. – Je l znate gde stanujete? On se napreže, izbrazda mu se čelo od koncentracije, ali ništa. Nema pojma. Medicinska sestra turi ruku u unutrašnji (levi) džep njegovog sakoa i izvuče novčanik. U...
NastavakKlupko, 14. decembar 2017, četvrtak
Bio jednom jedan čovek koji nije bio Ludolf, niti je izmislio neki novi broj, ali je voleo da rešava zapetljane stvari i da ih izvodi na čistac. Donosili su mu zamršena klupka sa svih strana, a on ih je odmotavao, raspetljavao, peglao i ponovo namotava, pravilno i elegantno tako da se nikada više ne zamrse. Nije on poput Ludolfa van Cojlena bio ugledni profesor algebre i mačevanja, nije smišljao formulu za izračunavanje broja π, nikada mu neko nije dodelio neko priznanje, kako za života, a pogotovo ne posle njega. Bio je običan koliko nečiji život i pojava to mogu biti, mada se nikada ne zna šta na kraju od koga ispadne. Stanovao je u dvosobnom stanu na Dorćolu, u prizemlju, sa prozorima okrenutim prema ulici tako da je svako ko je tuda prolazio mogao svoje zamršeno i neuredno klupko da ubaci kod njega. Nekada su ga, za vrućih i...
NastavakZastava, 12. decembar, utorak
U subotu sam bio u Zrenjaninu. Govorio o kulturi sećanja na skupu koji je organizovala jedna fondacija. Velika, zapetljana tema. Šta to, u stvari, znači? Dok se sećaš da ne psuješ? Ili da se suočiš sa sećanjem i svim onim što nosi prošlost: otvoreno, dostojanstveno, objektivno? Da ne birkaš i da ne idealizuješ? Da budeš spreman za nova otkrića, svedočanstva, tuđa iskustva? To se svakako stiče a ne nasleđuje. Potrebno je znanje, ali potrebne su i emocije. Pripadam generaciji koja je o prošlosti saznavala iz različitih izvora. Postojao je visok stepen slaganja oko prirode nacizma, staljinizma i demokratije. Učeći istoriju antičke Grčke vrlo rano smo spoznavali veličinu Perikla i Sokrata, bila nam je bliža demokratska Atina od vojničke Sparte, Gaj Julije Cezar beše junak za razliku od Tiberija i Nerona. Iako nam je mladost obeležio jednopartijski (komunistički) sistem u duhovnom smislu bili smo liberali, levo orijentisani. Verovali smo da...
NastavakDatum, 8. decembar 2017, petak
Najzad sam pronašao kada je američki nosač aviona Forrestal bio u poseti Splitu. Bio je petak 13. maja 1960. Imao sam jedanaest godina. U jutro sam, sa naše terase, video nosač aviona usidren ispred luke. Zaklanjao je deo Brača. Ne sećam se da mi je neko najavio njegov dolazak iako sam siguran da su to majka i otac znali. Otac je bio potpukovnik, graničar. Često je putovao gore, dole, levo, desno. Patrolnim brodom. Daleko, sve do Palagruže! Tražio sam ovaj datum nekoliko meseci. Znao sam, naime, da se to odigralo 1960, u prvoj polovini godine. Forrestal je isplovio iz baze na Majorki 14. februrara 1960. Očigledno je obišao mnoge luke na istočnom Mediteranu dok nije došao do Splita. Prvom sam kopao po kompletu “Slobodne Dalmacije” (januar – juni) u Narodnoj biblioteci. Nedostajalo je, međutim, dosta brojeva. Iz Njujorka sam dobio podatak da je Forrestal isplovio iz baze 14. februara....
NastavakGlas iz pepela, 29. novembar 2017, sreda
Danas je Dan republike! Postao sam toga svestan tek kad sam se vratio kući posle tumaranja po radnjama i pijaci. Tražio sam termo peć, onu čuvenu TA peć, od 2,5 KW, za porodicu mojih unuka koji su se preselili u novi (stari) stan. Njihova zgrada baš čudno izgleda. Ima divan pogled, preko Novog groblja u pravcu Dunava i Zemuna. Groblje je mnogo blizu i delimično zaklonjeno drugim zgradama i zidom, pa ne kvari doživljaj prostranstva i prozračnosti. Uostalom, smrt je deo života, i obratno, samo što to nikako da razumemo. (Iz Singapura me Prota “bombarduje” Budinim figurama. Lepo, ali nedovoljno da bi se postgla harmonija.) Zgradu su gradili nemački zarobljenici 1949. godine. Stamena, velika zgrada debelih zidova, četverospratnica bez lifta. Hodnici i stepenište široki, prozori po sredini tako da nikada nije mračno. Belo okrečeno, sa uramljenim fotografijama sa motivima starog Beograda, jedna skulptura ždrala, od drveta, za svaki slučaj...
NastavakNešto na slovo O, 25. novembar 2017, subota
Već treći put ove nedelje vidim veliki beli kombi kako stoji ispred jedne kuće u našoj ulici. Obično je tu uveče, kad ističe vreme za parking zonu. Nisam video šofera, niti suvozača, ako ga uopšte ima. Nisam čuo neki zvuk, niti osetio čudan miris, iz njegovog pravca. Deluje zlokobno. Da nije u pitanju kakav morbidni kolekcionar koji skuplja različite primerke ljudskog roda, ili simpatični skupljač retkih slika, pepeljara, pantofli i žarača? Ko će ga znati. Takvi veliki, moderni, skockani, kombiji bez posebnih ukrasa, znakova, amblema, čak i bez brojanice sa drvenim krstom koja se dugo klati a onda umiri kao kobra, podstiču maštu. Povremeno primetim sićušni trag sukrvice na kvaki zadnjih vrata. Onda zaduva vetar, digne se prašina, promoli se sunce, i više ničega nema. Ovde se malošta primećuje. Toliko su svi zauzeti golim preživljavanjem i prežvakavanjem poslednjih političkih glasina. Žale se zločinci, negiraju tuđe žrtve, veličaju sopstvene, hvale...
NastavakTuršija, 22. novembar 2017, sreda
Iz Singapura mi prijatelj Prota šalje fotografiju Bude pod pljuskom. Nasmejani Buda se na japanskom kaže Hotel. Ili tako nekako. A SMRT u Singapuru nije smrt već javni transport. Koji haos! Đuka se pojavio posle izbivanja od tri nedelje. Niti je požueteo, niti su mu se oči iskosile. Doterao ceo kofer poklončića. U Muđi (Muji) radnji sigurno ga već dobro poznaju. A šta je ovo, a šta je ovo? Govance, kurtoni, ispljuvak? To pletena rukavica samo za jedan prst, da li je to sredstvo za rad lovca u Sibiru? Ili snajperistu na Grenlandu? Crvena šljiva sa ukusom turšije. Kako bi tek mogla da se napravi naša šljiva! Ali bi morala da se kiseli zelena… Čudo je kakve sve stvari mogu da smisle ljudi kad je u pitanju hrana. Decu treba na vreme učiti, i upoznavati, sa različitim receptima i vrstama kuhinje. Da na vreme počnu da...
NastavakO mudrosti, 19. novembar 2017, nedelja
Bio jednom jedan čovek koji je imao običaj da govori: postoje stvari ovakve i postoje stvari onakve. Niko nije znao šta je time hteo da kaže ali su se svi sa njim slagali. Mudrost nije baš uvek samorazumljiva. Jednog dana upadne tom čoveku, dok se šetao pored reke, noga u nekakvu pukotinu u betonu, kost puče kao šibica a čovek zakuka: evo me zadesi, evo me zadesi! Srećom se u blizini nađoše neki ljudi koji razumeše o čemu je reč, okupiše se oko njega, podmetnuše mu pod glavu njegovu poslovnu torbu, ovlažiše mu čelo, Prvu pomoć pozvaše. Kolima Prve pomoći trebalo je više od pola sata da dođu do unesrećenog jer se tih meseci grad veoma raskopavao. Pored njega ostade samo jedna žena, ona koja mu je sve vreme vlažnom maramicom brisala čelo. Staviše čoveka na nosila, unoseoše u kombi prve pomoći, a žena, i ona krenu sa njim....
NastavakZnati biti, 17. novembar 2017, petak
Da li je važnije znati: kada, gde, šta i kako, Ili mirno spavati? Da li je važnije setiti se kada je neko bio nepravedno optužen i ponižen, Ili mirno spavati? Da li je važnije pronaći nekog posle šezdeset godina, Ili mirno spavati? Gde su te reči, ta melodija, ta lica, bili skriveni do sada? Zbog toga ne mogu da spavam. Mislim da su oni kojima je do mirnog sna Obuzeti idejom kako će jednom nečujno umreti u snu. Moć znanja, moć znanja, šta će biti sutra slabija je od moći pamćenja. Sećanje nas prati do kraja. Verovatno i preko njega. Postoji samo jedno, najvažnije od svih, znanja. Znati biti....
Nastavak