Moj dnevnik
Partija od 200.000 bula, 4. oktobar, nedelja
Boardman, Oregon, prema popisu iz 2010, 3220 stanovnika, na reci Kolumbiji, šumovito i parkovito mesto… Fotografija šume, da li su to breze ili nešto slično, veoma me podseća na šumu iz filma Mikloša Janča “Zvezde i vojnici”. Divna šuma i divan zvuk harmonike. I mnogo ubijanja. Revolucija. U Boardmanu, na sreću, nema revolucije. Gradić je osnovao Semjuel Boardaman i njegova žena početkom dvadesetog veka. Porodični gradić za porodični život. Ko me to čita u Boardmanu? Vidim preko Google Analytics-a da neko redovno čita Moj dnevnik. Nije teško zaključiti da je neko iz “naših” krajeva. Ne verujem da srpski uči tako što se prebira po mome dnevniku. Mogućnost da vidiš gde, kad, i koje tekstove, koje si postavio na blogu, čitaju, za sada potpuno nepoznati ljudi, deluje fascinantno. Neke od svojih čitalaca, naravno, poznajem – rođaka iz Bellingham-a, prijateljicu iz Oklanda na Novom Zelandu, ali većinu, rasutu ne samo...
NastavakPočetak nečega (Sećanje na Fridu) 3. oktobar, subota
On je hodao po nekom drugom svetu, čitao neke druge knjige, govorio jezikom koji je ličio na neke druge jezike. Držao je glavu pravo, hoću reći uspravno, sve dok ne bi pogledao šta su stavili ispred njega. Onda bi zurio dugo i bespomoćno, kao da mu nije bilo pomoći niotkuda. Da li je uopšte razumeo o čemu je reč? Ima ih koji to mogu da rastumače po pomeranju njegovih trepavica. (Svest je a ne postojanje zagonetka!) Obukoše ga u uniformu nalik sirotinjskom, izbledelom odelu. Samo su dva mača na kragnama označavala da je u pitanju nešto zvanično i opasno što se ne može naći u svakodnevnom životu. (Na dugmetima i opasaču: ništa!) Odjednom smo shvatili da na ulicama više nema vojske, pogotovo visokih, snažnih oficira čije su sablje lupkale po butinama ili se zvonko oglašavale kad bi zakačili neku od metalnih bandera u ulici Kneza Miloša. Jebi ga,...
NastavakOni koji ostaju, 28. septembar, ponedeljak
Kiša. Voda. Eto nama života! U ponedeljak će NASA da skine veo misterije sa Marsa. Istog dana a jedan arheolog će stupiti u prostoriju koja se nalazi iza zida Tutankamonove grobnice. Možda će na Marsu da bude voda skrivena ispod smrznute površine, a Neferteta ispričati svoju životnu priču i pokazati nam neprocenjivo bogatstvo. Ko zna. Još malo je ostalo. Kiša pada i zahladnilo je. Iz kukuruzišta u Hrvatskoj izlaze hiljade izbeglica. Kriza u odnosima Srbija – Hrvatska izgleda da je prevaziđena. Vlade i stranke pomno prate kako stoje u istraživanjima javnog mnjenja. Dan se skratio. Sve je mračnije. Sve više slušamo muziku koja nas vraća u prošlost. Ne tako daleku: deset, dvadeset, trideset godina. Danas je položen kamen temeljac na Beograd na vodi. Istovremeno je bio i protest pod nazivom “Ne davite Beograd”. Opet je postavljen tramvaj na skveru ispred zgrade Geozavoda. Tramvaj je, u stvari, usidren. Nova...
NastavakUna Lacrima Sul Viso, 24. septembar, četvrtak
Una Lacrima Sul Viso… odjekuje u bašti kod Sportskog centra Vračar. Ulica Radivoja Koraća. Biće još dana. Nadam se. U bašti senovitog, lepog kafića puštaju evergrine iz šezdesetih. Sedim između dva sastanka. To je trenutak koji traje petnaestak minuta. Vreme ne stoji. Što si stariji to vreme brže prolazi. Samo što se osvrneš i prođe mesec, leto, godina… Pijem čaj od hibiskusa. Za promenu jer sam već popio dve kafe. Đurđa sa Brača okačila je fotografiju svoja dva hibiskusa iz vrta. Gle, kako izgleda čaj u punom cvatu! Nikada ga tako nisam zamišljao. Volio bih da vidim i pistaće na drvetu. Više me privlači atmosfera pustinje nego prašume. Definitivno. Kad sam bio mali, ali ne toliko da nisam pročitao već gomilu pustolovnih, uzbudljivih knjiga (Džek London, Karl Maj, Zejn Grej…) čitao sam Malog princa i skroz mogao da zamislim pustinju, zvezdano nebo, zmiju, lisicu… iako je u knjizi sve...
NastavakTransilvanija na vodi, 21. septembar, ponedeljak
… on promrmlja nešto u smislu dobrodošlice: “e nabijem te na kurac!” Ja uzvratih u maniru velikih putnika: “Pa, dosta se ovde stvari promenilo.” Nisam mogao da prepoznam šta je šta. Polako sam se razbuđivao. Juče i jutros sreo sam dve starije žene koje su me neobično podsetile na majku. Odnosno, izgledale su onako kako zamišljam da bi ona izgledala da je živa. U novembru bi napunila 89 godina. (To se desilo u četvrtak i petak.) Vrućina nesnosna a ipak draga jer posle nje dolazi zahlađenje, kiša. Ovo je najtopliji septembar. Otkad se meri temperatura. Tu blizu je moj i Goranin rođendan. Mogao bih da napravim ručak. Ili da naručimo pice. Zavisi od mogućnosti. Sećanje na majku iskoči i udari posred grudi. Posle podne, omamljen od vrućine, zadremam i naglo se prenem ispunjen nekim užasima. Morao bih dosta toga da radim. Imam obaveze koje otkucavaju. Da spremim...
NastavakVesti sa granice, 17. septembar, četvrtak
Jutros sam na prozoru izbrojao deset novih cvetova prkosa. To je samoniklo cveće, izniklo iz zemlje gde je prošle godine bilo prkosa. Ili je seme samo doletelo. Kako je izabralo baš to mesto. Taj cvet traje kratko, desetak sati, ne više. Danas je vruće. Vesti sa granice govore o tome da su Mađari sasvim zatvorili granicu. Juče su bacali suzavac, upotrebljavali vodene topove, pendrečili. A izbeglice im uzvraćale kamenicana. I palile stare automobilske gume. Kako mi je sve to poznato. S tim da se to nije dešavalo na granici nego u Beogradu. Sada su, međutim, srpski policajci dobri momci. Ajde, neka se i to desilo. Istovremeno, na zapadnoj granici nova napetost. Svi iščekuju kako će se “držati” Hrvati. Neki su već najavljivali da će biti gori od Mađara. Hrvati, međutim, nisu podigli žičanu ogradu, niti postavili vagon sa sečivima na pruzi. (Ta policijska dosetljivost deluje tako odvratno...
NastavakGde smo to mi? 14. septembar, ponedeljak
Priča sa gubitkom orijentacije najmanje je stvar vida. Volio da mogu da se orijentišem zatvorenih očiju. Možda bi mi to pomoglo da pronađem stara dokumenta i porodične foografije. U međuvremenu: magla! Reč je o Škartovom (Prota i Žole) stripu koji je napravljen pre mnogo godina. Glavni junak je Džo, moj pokojni prijatelj, filozof, šahista, knjižar… Verovatno je u pitanju “putovanje” u šampariju Standard 2, kod našeg starog prijatelja Radeta, koji je štampao gomilu knjiga izdavača koji su u to vreme bili alternativa. Štamaprija je nekako zavučena malim putićem na desno kad se krene u Beli potok ispod Avale. “Ja sam se izgubio”, to je nekako naš generacijski lajt-motiv . Stojim u magli i pokušavam da otkrijem gde je šta. Gde je istok, gde, zapad? Lako ću potom da otkrijem sever i jug. Ovde se ljudi odavno ne orijentišu prema pravcu kompasa. Ovo će biti jedna...
NastavakMapa puta, 10. septembar, četvrtak
Počela kiša. Temperatura 14 stepeni. Hladno i u kući koja se još nije ohladila. Zidovi upili leto. Ubrzo ćemo da žalimo za toplotom koja nam je dozvoljavala da idemo u majicama i bosonogi. Kad je noćas počela kiša prvo mi je prošla kroz glavu autobuska stanica i izbeglice. Ima šatora, ali ne znam da li dovoljno. U parku je sada od kiše nastala prava kaljuga. Strašno mi je zbog ljudi koji su tamo, posebno zbog dece, ali istovremeno, strašno mi je i zbog sopstvene nemoći, pre svega materijalne, da nešto ozbiljnije učinim. To osećanje siromaštva, starenja, nesigurnosti, ograničenosti… i svega ostalog nije od juče. Prati me poslednjih pet, šest godina. Sada se stvari samo pojačavaju. Postoji u svemu tome još jedan problem koji deluje pomalo nestvarno. Svaki put kad se suočim sa nečim intenzivnim, nečim što izaziva unutrašnji potres, posebno u emotivnom smislu, doživim stres koji me trenutno...
NastavakUjak u Pompeji, 7. septembar, ponedeljak
Juče, u nedelju, odjednom sam osetio da se leto završilo. Zaduvao je vetar. Naoblačilo se. Noćas je temperatura pala za deset stepeni. U jutro vidim gomilu žutog lišća premda su krošnje i dalje zelene. Kolikogod nas ovo leto namučilo groznom vrućinom ipak je osećanje gubitka veoma snažno. Dani ne protiču sami od sebe, kalendarski, sa njima prolazi i vreme, pa i mi sami. Nije nikakvo čudo što su Heraklita još nazivali Mračnim. Nepovratno proticanje vremena (reke) izvor je raznovrsnih depresija. Muke na poslu. Beskrajna jurnjava za novcem. Dužnici se ili ne javljaju ili nervozno reaguju. Ovde se laže lako, precizno i na veliko. U svemu. Dobio sam u petak poruku od Prote Škarta iz Slovenjgradca! Stvarno nestvarno zvuči. Pomislio bi čovek da je u pitanju tajanstveni izvor Slovenije. Prota najavljuje veliko “Pesničenje” za 1. oktobar. Traži da napišem dve pesme. I da izvođenje bude u živahnom, perfomističkom stilu. Mogao...
NastavakIch bin verloren! 4. septembar, petak
Mali Minda (Zoran Minderović) podsetio me je na neke obrazovno-kulturne drevnosti iz naše mladosti. Prvo je pisao o najboljem udžbeniku na svetu: “Francuskom u 100 lekcija”, a nedavno pomenuo i Šmausov “Nemački u 100 lekcija”. Preko Šmausa sam i ja svojevremeno pokušao da naučim nemački. I sećam se da mi je veoma prijalo to učenje nemačkog jezika u Institutu za učenje stranih jezika u Jovanovoj. To je u mome slučaju bilo nešto sasvim izuzetno pošto sam alergičan na svaku vrstu organizovanog, školskog sticanja znanja. U potpunosti sam autodidakt. Naravno, atribut “najbolji” ima sasvim ličnu konotaciju. U svetu udžbenika danas sigurno postoje mnogo modernije i delotvornije metode učenja jezika, ali Šmausov imao je nešto od one starinske samouverenosti da se jezik može lako naučiti ukoliko se nauči konverzacija u određenim situacijama. Izbor tih situacija predstavlja sliku i priliku ne samog tog vremena nego i onog koje se mnogo dalje...
Nastavak