Piranesi

Sviđa mi se sanjati pa čak i onda  kad iz tkiva sna izrastu neki mrakovi, slike i osjećaji koje bi bilo bolje zaobići. Ili ne bi? Naravno, ugodnije je uroniti u nesto prijatno, uzbudljivo, gotovo mistično, potencijalno korisno za stanje budnosti, za onaj život koji slijedi, nastavlja se, kad se oči otvore i realnost (ma što to bilo) nas ponovno uzme pod svoje.

Godinama mi se vraćao isti tamni san, sa malim varijacijama u slikama (uvijek crno bijelim), a nikakvim u atmosferi koja me obavijala i prozimala. Našla bih se u nekom prostoru gotovo lišenom svjetla, na ulicama praznog grada koji ne poznajem. Ulice, puteljci, stepenice nisu poštovale nikakva pravila urbane arhitekture, išle su u svim smjerovima, prekidale se, vrludale, nestajale u još dubljoj tami. Nije bilo jasno da li je taj prostor iznad ili ispod zemlje, da li mu je logika u horizontalama ili vertikalama ili nikakvu logiku nema. I uvijek sam tražila nekog/nešto ali bez uspjeha. Dio atmosfere je odavao da moja potraga nije bez smisla, da se nešto stvarno skriva negdje u mraku i samo je pitanje vremena kad ću to otkriti. Tek godinama kasnije sam vidjela Pirenesieve grafike zatvora, sa zbrkanim, beskrajnim stepenicama kakve je sigurno sanjao i Kafka, slične onima koje je poslije majstorski iako nešto urednije stvorio Escher. Bile su to slike iz moje glave. Iz nekog razloga, sa vremenom se taj san istrošio, dolazio je sve rjeđe i sad se javlja samo ponekad. Kako bilo da bilo, i njega sam prihvatila bez rezerve (i bez želje da me zaobiđe); uvijek je postojala nada da u njemu nađem to što tražim. Do sada se posrećilo samo jednom; našla sam prijatelja koji je netom prije napustio ovaj svijet. Nadam se da više nije tamo.

 

 

(Jedna od mojih najdražih pjesama je Bob Dilanov “San”. On tamo traži ono što je prošlo. Ja tražim nešto drugo. Oboje smo melanholični.)

Ponekad mi se dese i lagodni iako komplicirani snovi, oni koji pomiču granice i perspektive, ostavljaju mnoga pitanja i hrane maštu. Jednom sam tako letjela iznad starorimskog krajolika, na visini koja mi je omogućavala da jasno vidim sve ispod sebe, a da mene ne vidi nitko. Tamo dolje su bili brežuljci, šume, tipične kuće iz tog vremena sa unutrašnjim dvorištima usred kojih su bile fontane, ljudi u togama koji mirno idu svojim poslom…Taj san je bio bez zvuka, ali pun svjetla, boja i atmosfere mira i opuštene slobode. Nažalost se nije vratio.

Slijedeći (od šetiri koja sam izabrala za ovaj fragment) nije u stvari bio san, u što sam ja sigurna iako skeptici sigurno misle drugačije. Nekako mi se ovdje uklapa. Sredinom sedamdesetih sam žijela u Opatiji i, za razliku od sada, nisam imala problama sa spavanjem. Te noći sam uronila u nesvjesno stanje bez problema i onda se sve promijenilo. Odjednom sam lebdjela iznad kreveta i vidjela, potpuno jasno, sebe kako ležim, pokrivena, sa zatvorenim očima i kosom malo preko lica, malo preko jastuka. Prvi osjećaj je bio mirna začuđenost, ali ubrzo sam se počela osjećati nelagodno. Uznemirenost je postajala sve primjetnija, pogotovo kad se ispred mene ukazao tunel sa jakim svjetlom na kraju. Pokušavala sam panično ući u njega, znajući da nema mnogo vremena i da je situacija ozbiljna. Ušla sam, nekako našla izlaz (ili ulaz u sebe) i probudila se uplašena kao nikad prije. Nije se ponovilo.  Tek sa vremenom mi je “to” počelo izgledati značajno, a ne samo zastrašujuće. (Godinu dana kasnije bila sam u Londonu i u knjižari “Compendium”, koja više ne postoji, naletila na knjigu o astralnim projekcijama o kojima prije nisam znala ništa. Možda nije čudno da osoba koja nešto traži po Piranesievim zatvorima i iz zraka špijunira Stari Rim naleti i na tunel koji dijeli svjetove. Nemam ništa protiv.)

Mislim da neću pogrešiti ako ustvrdim da je mjesto snova u životu modernog svijeta palo na niske grane. Ako se izuzmu poneki psiholozi i mistici, njima se bave još jedino loše revije (kroz banalne interpretacije) i poneki mediji čije seanse više nisu na visokoj cijeni. A gotovo sve kulture starog svijeta stavljale su ih u centar života. Za australijske Aborigine “Dreamtime” je mjesto, vreme izvan vremena u kojem, isprepleteni, borave prošlost, sadašnjost i budućnost. Bramhin san je označavao početak svijeta. U starom Egiptu su bili uvjereni da se “ba”, spiritiualni dio ljudskog bića, odvaja od tijela kako kroz smrt tako i kroz san. Stari Grci su poštovali Morpheusa koji je vladao svijetom snova. Pitagorejci su vjerovali da se duša ljudi koji spavaju oslobađa od tijela i približava “višim bićima”. O tome je govorio i Platon, a kasnije i Gnostici, renesansni okultisti pa zatim teozofi i mistici raznih tipova. Temi su antropolozi pristupali na ozbiljan ili manje ozbiljan način. Edward Tylor nije uspio prevazići naviku da pripadnike takozvanih “primitivnih grupa” naziva divljacima i barbarima koji nikad nisu naučili razlikovati subjektivno i objektivno, maštu i stvarnost što je, po njemu, jedan od glavnih postignuća znanosti i obrazovanja. Za njega su takvi “niži” primjerci ljudske vrste, neobrazovani barbari, zasigurno i Senoi iz centralne Malezije za koje je san bio ispunjen realnim snagama koje oblikuju svakodnevni život. Njima se C. G. Jung bavio na kudikamo ozbiljniji način, vjerujući da je san normalan, spontan i kreativan odraz nesvjesnog . I mnoga indijanska plemena kako iz Južne tako i iz Sjeverne Amerike vide svijet drugačije nego prvi antropolozi i suvremena bića koja su naučila razlikovati maštu od stvarnosti. Irokezi, na primjer, tvrde da mašta tu ne igra nikakvu ulogu. Za njih je san govor duše (sa čim Freud nema problema) i kao takav superioran  stanju budnosti…. Na kraju, s poštovanjem, ponovo Jung. On tvrdi da svi psihološki fenomeni imaju smisao i značaj, a smisao sna je da pomaže u otkrivanju sebe samog. Otkrivanje sebe je težak posao. Možda zbog toga snovi tako često budu prekinuti, neshvaćeni ili zaboravljeni čim se oči otvore i zavlada budnost. Izbjegnu nam valjda zato da nam posao samospoznaje ne bi bio previše jednostavan.

 

Četvrti san nisam ni do danas zaboravila na razini slike i osjećaja, ali mi je pobjegao bitni dio – njegov smisao. Sanjala sam da vidim veliki komad kamena, ispisanog znakovima sličnim glagoljici sa Baščanske ploče, ali djelimično i klinastim pismom. Tamo je bilo, u nekoliko redaka koje sam lako pročitala i odmah razumjela, objašnjeno što je u stvari smisao života. Nije trajao dugo. Kad sam se počela buditi prva pomisao mi je bila – “Naravno, to je to!”, ne u smislu jednostavnosti teksta već zato što je “to” što je bilo napisao bio jedini mogući odgovor. Ali ubrzo se značenje počelo gubiti. Ležala sam još satima, sa zatvorenim očima, trudeći se da se sjetim. Nije mi uspjelo.

 

Mira Oklobdžija