Čovjek nije drvo

Drma me ozbiljno kriza identiteta, iako je “drmanje” prejaka riječ (a i “krizu” sam dodala tek tako, da se nađe, nekako dobro ide uz klizavi smisao identiteta). Mislim, mene ne smeta lebdjeti izmedju svjetova, ne ugrožava mi ekvilibrij ličnosti, čak mi prija iako se ponekad zbunim. Na primjer, nekidan u avionu u jednom trenutku nisam bila sigurna da li putujemo prema sjeveru ili prema jugu, letim li iz Amsterdama za Veneciju ili obrnuto. No bilo je jutro, a ja prilično umorna. Inače, kad me ljudi pitaju “odakle ste?” ja ih uvijek uljudno zamolim da mi postave neko lakše ili preciznije pitanje. Ne znam žele li znati gdje sam se rodila, gdje su mi “korjeni”, od kuda su mi roditelji, kamo/kome pripadam, na kojim sam sve mjestima živjela, koje mi je bilo najbliskije, gdje sada živim, koja mi je adresa, gdje najlakše dišem… Neka mjesta, na kojima sam se našla po prvi put, izgledala su mi toliko prepoznatljiva i “moja” (na primjer Kreta) da druga, koja sam znala i utabavala godinama, gube trku za prvenstvo bez pardona. ….
Grupa ljudi sa kojom sam se družila dvije decenije, u podneblju daleko od rodne nam grude, nije bila malobrojna. Djeca su se rađala i netko je kazao kako to znači da smo u Niskim Zemljama počeli puštati korjene. Moja prijateljica Dragana je rekla: “Ne, tek kad ovdje počnemo umirati znači da smo pustili korjenje”. Ona je otišla prva….
Korjeni su metafora za pripadanje nekom jasno određenom prostoru. Ali ljudi su bukvalna bića i u čas zbrkaju metaforu i realnost. Tako korjen postaje bitni arhitetonski element kuće (ako je ista doživljena kao dom) koji daje toplinu (pomoću kućnog ognjišta) i sigurnost (zahvaljujući klonovima koji su nam na dohvat ruke, prepoznatljivi i “naši”). Hladnoća je povezana sa nepoznatim i dalekim; opasnost vreba u svakoj šumi do koje se ne može brzo stići pješke ili gdje se nepoćudnoj osobi, kako narod kaže, ne može reći: “Pljuni mi pod pendžer” i biti shvaćen.
Za Adama, Raj nije bio pravi dom dok je uz njega bila pobunjenički nastrojena Lilith. Kada je ona, slijedeći svoje impulse, neimpresionirana korjenjem, nepovratno izbjegla iz sigurnosti rajskog vrta Bog je stvorio Evu i sve je krenulo kako treba. Raj je postao dom što je i ostao sve dok se i novi par nije odmetnuo u neposlušnost. Prije toga su bili goli, bez srama i sretni. Možda im je bilo dosadno živjeti idealan život, ne pitati se ništa. Vjerovatno su jedva dočekali da se pojavi zmija, ali ona je još jedna, dodatna, metafora kojom se ovdje ne mogu baviti.
Fakat je da čovjek nema pri zemlji kvrgavo, a ispod zemlje duboko, razgranato korjenje kao biljka. Njegovo je neuhvatljivo rukom, nevidljivo prostim okom ali počesto ništa manje jako. (Već i samo pitanje “Od kuda vučes korjenje?” odaje njihovu snagu. “Vući” obicno označava neki težak fizički posao. Odmah mi pada na pamet nesretni Robert De Niro koji u “Misiji” vuče veliki kamen uz liticu da se iskupi za ubistvo brata.) Ljudi korjene nose sa sobom. Nekima su lakši, nekima teži što zavisi od niza faktora. Ali u biti su dovoljno elastični da ih se, uz nešto volje i vježbanja, može prebaciti preko ramena (da nam ne sapliću noge) i krenuti na put.
Gdje su smješteni naši mistični korjeni? Prije svega u glavi. Tamo su ih posadili nasi rođaci, prijatelj, učitelji, zračenja kulturne zone(a), okolnosti, slučajevi, kretanja, znanje, inteligencija, izbor (ovo poslijednje se najčešće zaboravlja). “Rezati” ih može predstavljati problem; između ostalog, to zavisi koliko duboko u njih vjerujemo. Dolaze nam iz raznih pravaca, mijenjaju se kroz godine, neki se osuše i nestanu, a drugi narastu bez obzira da li to očekujemo ili ne. Govoreći o tom, novom, korjenju mislim prije svega na ljude koje smo sami izabrali, našli i utkali u privatnu “čvrstu točku”, jedino mjesto kojem se može stvarno pripadati. Bar ja to tako vidim. Vjerovanje u jednom i za uvijek date korjene, vezane uz krv i tlo, zamagljuje pogled i čini mutnim sve sto je izvan našeg dvorišta. Od te vjere rastu granice kako u prostoru tako i one prema alternativama nametnutom, neizabranom životu. A ljudski život i tako je određen tolikom silom granica raznih vrsta da boli glava. Neke/mnoge ne možemo ni zanemariti ni odbaciti; ove možemo.
Kao sto smo se lijepo osvjedočili u “Gospodaru prstenova”, čak i drveće ponekad hoda. Osim toga, BBC je nedavno objavio da jedna vrsta drveta u Ecuadoru prošeta i do 20 cm godišnje u potrazi za boljom izloženošću suncu. Priznajem, izgleda da je dokazano kako se u slučaju ove palme radi samo o mitu. Pa što onda? Zgodna priča, a njena udaljenost od istine ne dovodi u pitanje moju tezu. U svakom slučaju je neupitno da se drvo ili bilo koja biljka može presaditi, sve sa korijenjem, i lijepo nastaviti živjeti na nekom posve drugom mjestu od onoga na kojem je sjemenka ušla u zemlju i razvila se. Ako ih se dobro pazi i zalijeva koliko je potrebno, naravno. Pa zašto nešto slično ne bi mogao čovjek? Naravno da može, ali prvo mora shvatiti (kad je vec misleće biće) da nije drvo (što mi je ovdje namjera tvrditi). Možda je lakše biti drvo, ali ne čini mi se da je to baš ljudski. Naši su putovi kudikamo teži ali mnogo zanimljiviji (ili nam se subjektivno bar tako čini); samo kao slobodni, koliko je to moguće, imaju smisla. Kad čovjek to uvidi gdje će mu biti granice? Neće ih biti. Bar ne prostorno. Bez obzira da li je negdje otišao, presadio se, ili ne.

 
Mira Oklobdžija