Moj tata – partizan

Da se razumijemo, slušam ja i Mozarta (vrlo često),  ali i Dublinerse  i druge egzotične zvukove, no ciganska muzika mi baš nekako sjeda na dušu, otvara me u licu. Jednom sam tako otišla sa prijateljima u neki mračni restoran pokraj Samobora, koji je nudio njihovu muziku, i ludo se provela (iako je istog dana, bilo je to 1989-e, Joan Baez imala koncert u Zagrebu). Ali najviše se sjećam Cigana u Dubravi, periferiji Zagreba, gdje me tata odveo na roštilj i iskreno se raspilavio dok su mi oni svirali “na uho” (a meni bilo neugodno, nisam znala kako da se držim). Mirku se sviđalo, očigledno budeći neke davne uspomene…

… Studirao je medicinu u Beogradu, kako se i priličilo sinu iz “dobre ličke kuće”, prije Drugog svjetsko rata. (Tamo se, naravno, spetljao sa komunistima.) Išlo mu je dobro, dogurao je do treće godine prije no što je rat počeo. Moj djed, tada bogati trgovac, pobrinuo se da mu sin- student u niučemu ne oskudijeva; mjesečni đeparac mu je bio kao ministarska plaća.  A sin je znao kako se treba trošiti. Poslije učenja anatomije (i revolucionarnih teorija) našao bi se sa društvom, a prije povratka kući iznajmio bi dva fijakera; jedan za sebe, a drugi za Cigane, sve sa instrumentima. Dao bi im zatim precizne upute koje pjesme i kojim redom da mu sviraju, ispod prozora, sa naznakom da sviraju sve tiše i tiše…

…. Bombardiranje Beograda 1941. uništilo je svašta, između ostalog (iz  moje uske, porodične perspektive), Mirkovu doktorsku karijeru. Mogao je nastaviti, da je na inzistiranje svog oca pristao otići u Švicarsku. No izabrao je da ode “u šumu” iz koje je izašao četiri godine kasnije, kao pobjednik! Ne znam mnogo o njegovim putevima po šumama i gorama; nije o tome volio pričati iako sam puno pitala. (Sad mi je žao što nisam bila upornija). Jedna od rijetkih stvari koju mi je opisao, i to sav razdragan, ima veze sa pucanjem ali ne pušaka nego šampanjca. Nekim povodom spustio se sa Velebita i, u pratnji nekoliko drugova, obreo se u blizini Bakra. Valjda su obavili to što je trebalo, ma što to bilo; znam samo da su prije povratka našli nekoliko boca Bakarske Vodice, tada još pripremane na klasičan način. Poslali su ih “starom”….

…. Ono što ipak znam ispričala mi je mama, Alida, iako ni ona nije gotovo ništa čula direktno, nego od “njegovih”, svjedoka iz druge ruke. Pričali su joj da je sam, u šumi, uspio preživjeti dva tifusa; da su ih jednom zimi, usred planine, okružili gladni vukovi koje je Mirko otjerao pobjedivši vođu čopora u borbi pogledima. Ako je to i legenda, provjerena je istina da je spasio mnogo života. Studij u Beogradu se ipak isplatio…. U svakom ratu je previše pucanja i žrtava, a premalo doktora. Tako i oni koji znaju bar ponešto uskaču kad treba. U nekoj maloj brvnari usred Dinare bilo je mnogo nepomičnih ranjenika za koje je brinuo. Oni pokretni su bili negdje drugdje. Avion iznad njih je izgubio bombu ili promašio neku metu i partizanska bolnica je počela gorjeti. Mirko je ulijetao u vatru, izvukao četrdesetdva ranjenika na sigurnu udaljenost i onda se onesvjestio. Alida mi je pričala da su ti ljudi poslije rata dolazili da mu se zahvale. Njemu je bilo neugodno….

…. Druga ratna priča je također provjerena. Fašisti su zarobili Mirka (koji je tada, mislim, bio u 6-oj ličkoj brigadi) i nekoliko drugih. U zatvoru u Gospiću jedan ga je Talijan vrlo ozbiljno mučio. Tata je ipak dobro prošao; većina drugih iz te grupe, namijenjene kasnije za razmjenu, bila je ubijena. (Nađoh danas, 20. 03. 2018- e, na Google-u, nakon što sam sve ovo napisala, precizniji opis tog trenutka, kako je objavljen u knjizi Partizani za pregovaračkim stolom, Zagreb, 1986. :“…Eto, to je sažetak bezuspješnih pokušaja da se oslobodi i razmijeni legendarni heroj naše revolucije, sekretar CK KP Hrvatske, člana Politbiroa CK KP Jugoslavije i Titov suborac Rade Končar. Između štaba grupe NOPO za Liku i predstavnika talijanske divizije »Re«, kojom je zapovijedao brigadni general Raffaello Peligrea, došlo je do dogovora da se 9. jula 1942. godine obavi razmjena nekoliko zarobljenih talijanskih oficira i osmoro naših uhvaćenih drugova i drugarica. Bili su to: Jure Blažević iz Gospića (otac Jakova Blaževića, sekretara Okružnog komiteta KPH za Liku), partijsko-politički radnici iz Zagreba koji su radili na terenu Like, Josip Hadelan, Franjo Suk i Franjo Vadlja, zatim Kata Rupčić-Brkljačić, Ruža Brkljačić iz sela Lešća (majka i sestra poznatog ličkog komunista Nine Rupčića), Janja Kuprešanin i Mirko Oklobdžija iz Metka. Zarobljena grupa naših zatvorenika iz Gospića, gdje se i nalazio štab talijanske divizije »Re«, krenula je u jednom većem automobilu Crvenog križa u pravcu Široke Kule…. Na njihovom automobilu bila je istaknuta bijela zastava i zastava Crvenog križa. Iza ove limuzine nalazio se automobil s našim drugovima i drugaricama. Jedno vrijeme kolona je čekala u Širokoj Kuli dok parlamentarci ne odrede točno mjesto razmjene. U međuvremenu je komandant V. ustaške bojne, poznati ratni zločinac i krvnik bojnik Ivan Devčić Pivac organizirao njihovo ubojstvo baš prilikom razmjene. Ustaše su ovo učinili i što su među osmoro zatvorenika šestoro bili Hrvati i što su se među njima nalazili otac i majka poznatih ličkih komunista Hrvata koji su bili na čelu ličkog partizanskog ustanka. Odredio je trojicu ustaša dobrovoljaca — Matu Nikšića, Ivana Strilića i Franju Severina da presretnu automobil u kome su se nalazili zatvorenici i da ga napadnu. Učinili su to odmah po izlasku kolone iz Široke Kule. Najprije su pripucali na automobil, a kad je kolona stala, naredili su Talijanima da napuste vozilo, što su oni odmah i bez pogovora učinili. Kao da su se dogovorili. Našima su naredili da se postroje na cesti. Sedmorica su poslušala, dok se Mirko Oklobdžija sakrio iza otvorenih vrata automobila. Iz svojih strojnica ustaše su odmah zapucali na goloruke uhapšenike. Na mjestu su poginuli; Jure Blažević, Ruža Brkljačić, Franjo Šuk, Franjo Vadlja, dok je Kata Rupčić-Brkljačić bila teže ranjena. Bijegom su se spasili Josip Hadelan, Janja Kuprešanin i Mirko Oklobdžija. Zbog ovog gnusnog zločina štab ličke grupe partizanskih odreda oštro je protestirao kod talijanske komande i tražio da se ustaški zločinci izruče ili oštro kazne….”)….

…. Poslije, 1943-e, Italija je kapitulirala. Krajnje demoralizirani i uplašeni vojnici poražene vojske povlačili su se prema granici. Kako sudbina nekad hoće, putevi se znaju ispreplitati. U jednoj maloj grupi talijanskih vojnika na koju je naišla Mirkova jedinica bio je i gorepomenuti Talijan. Prepoznao je Mirka pa pao na koljena, zgrabio se za džep da mu pokaze fotografiju žene i djece i općenito se ponašao nedostojanstveno. Nije ni čudo; bio je siguran da je njegov put okončan. A moj tata, koji je do tada već imao neki oficirski čin pa, prema tome, dvije košulje, otvorio je ranac i jednu od njih dao svom intimnom poznaniku iz zatvora i poslao ga kući. Pismo mu je stiglo koju godinu kasnije; čovjek ga je našao preko Crvenog Križa ili tako nekako. Budući da Mirko nije znao talijanski, prevela mu je Alida; dugo pismo o okrutnosti rata, stidu i žaljenju, zahvalnosti i želji za dubokim prijateljstvom, pozivanje u posjete. Nije odgovorio….

… I taj je rat završio. Kako i drugima tako je i mojoj familiji sa tatine strane sve nacionalizirano. Djed je bio na rubu infarkta; to što je izgubio bilo je – mnogo. A njegov sin, moj tata, bivši student i partizan, još uvijek komunist,  govorio je: “Dobro je da je tako. Mi smo imali previše; sad će dobiti oni koji nisu imali ništa.” I to je vjerovao, tvrdim….

…. Kasnije je progledao, bio na službenom putu, vratio se, imao i drugu porodicu….Hiljadu je manjih i većih stvari kojih se sjećam, no posebno jedne. Pedesetih godina bilo je još uvijek pedagoški prihvatljivo da se djeca fizički kažnjavaju. Od tate sam dobila batine samo jednom, kad sam imala šest ili sedam godina. Razlog je bio što sam baki iz dvorišta doviknula “Lažeš kao pas”. Baš je bio ljut, no batine nisu bile velike. Ja sam, naravno, strašno plakala, ne od boli nego od čuđenja. Sakrila sam se i onda virila kroz ključanicu da vidim što on radi. Sjedio je na krevetu, sa glavom u rukama i plakao jače nego ja. To je bio jedini put da sam mu vidjela suze….

 

…. S druge strane, nisam ga nikada vidjela da se smije glasnije nego kad smo u Teatru ITD u Zagrebu gledali “Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja”….

….. Moj tata – partizan  rođen je 1920-e. Zbog familijernih okolnosi, nisam znala da je umro 30. Decembra 2011-e. Doznala sam to nekoliko dana nakon njegovovg sprovoda. (Te mi je godine, telefonom na liniji Haag-Zagreb, vrlo često spominjao, mirno i staloženo, da mu je vrijeme isteklo…. ) Na neki način, ovo je moj poslijednji pozdrav  za njega….

 

Mira Oklobdžija