O RIJEČIMA, LJUDIMA I LEPTIRIMA

Neke riječi koje svakodnevno upotrebljavamo su slične, ali je njihovo značenje vrlo različito, kao na primjer “izgubiti”  i “zagubiti”. Sve nijanse prve riječi vode ka nečem konačnom, gotovom, nepopravljivo izgubljenom. Druga je nešto lakša; dopušta da još ima šanse, da nije baš sve beznadno.

Što se može izgubiti (definitivno)? Sve što se ima? U krajnjoj linije (što je, naravno – smrt)- da, ali ima štošta i prije toga. Da se krene nekim redom – može se izgubiti vrijeme, mjesto pod suncem, zemlja, glava, duša, osjećaj za realnost, kontakt sa ljudima, poštovanje, povjerenje, prijatelji, šansa, posao, ideal, fokus, ideja, volja, nada, nit, pravac, sloboda, mladost, zdravlje, život…..  knjiga koju smo imali kad smo bili mali, telefonski broj nekog važnog, listić na kojem je dobitna kombinacija lutrije, ključevi od kuće….

No što je od toga nepovratno izgubljeno, ono čemu nema pomoći, bez obzira na dobru volju, entuzijazam, upornost i vjeru? Vrijeme, mladost i život, bez sumnje. Ostalo je (možda, iako garancije nema) samo zagubljeno, zapetljano, trenutačno odsutno,  ali tu je negdje, samo da se nađe pravi pokret.

Što bi se trebalo raditi kad se nešto izgubi? Tražiti dalje, a to što ljudi uglavnom traže u biti je svih religija, filozofija, znanosti, priča i umjetnosti oduvijek, posvuda. Traži se smisao, sigurnost, mir, sreća, ljubav, uspjeh, mudrost, istina (ma što to značilo). Ljudima nije strana ni potraga za moći i parama, kao dobrom oruđu za postizanje bar ponečeg od gore navedenog. Ali neću biti sitničava u razglabanju općeg; pojedinačno nije manje važno, a može biti i instruktivnije. (O tome u slijedećoj priči.)

U neposrednoj blizini ovih su i druga dva pojma, slična ali manje međusobno  različita od svoje lingvističke braće. Može se reći “izgubiti SE” ili “zagubiti SE”. Ni jedno nije s druge strane duge, nije: piši kuci – propalo. U oba slučaja (najčešće, iako ponekad ipak ne), postoji šansa za oporavak. Bliska je i fraza “odlutala sam”, no ni ona ne isključuje “ali se možda ipak negdje i nađem”.

Moguće je izgubiti se u prostoru i/ili vremenu, na putu, u mraku, labirintu, sumi, mislima, mašti, snovima, ljubavi, poslovima, knjigama (da ne kažemo u prevođenju)…. lista je beskonačna…. Život je stresna pojava….

Osjećaj gubitka nerijetko, uz žalost,  izaziva umor i strah. Riječi iza straha su “nepovratno”, “zauvijek”, “nikad više”….”ništa se tu ne može”. No da li je to uvijek tačno? Nije. A upravo na raskršću između “dižem ruke od svega” i “tražim dalje” granica je između starosti/smrti i života. Vrlo često, kad netko izgubi sebe ili put (ili sebe na putu, ili put prema sebi), umor tjera da se pritaji, začahuri se i čeka (da “to” prođe ili da nešto “drugo” krene.) Na sreću, ne mora biti baš tako, pogotovo ako nismo pesimisti po uvjerenju. Mozda čak ni onda. U svakom slučaju, nepokretnost nije sudbina (osim kad se radi o bolesti), nego izbor.

Pogledajmo sad malo život leptira. On bezglavo, razdragano leprša u nepredvidljivim pravcima, egzaltirano skakuće sa cvijeta na cvijet (kako mu već dođe), nonšalantno i spontano sleti na poneki ljudski prst da bi (čim ga zadivljeni uzdasi ispune dovoljnom količinom energije, usporedivom sa obilnim obrokom nektara) – odletio dalje.

Postoji preko 150.000 vrsta što dnevnih što noćnih leptira. Žive kratko, a borave na ograničenim lokacijama iako jedna vrsta, Monarh, migrira svake godine iz Kanade u Meksiko, savladavajući pritom nekih 3000 kilometara. (Nije na odmet znati da su mu krila tanka poput papira, a teži manje od pola grama. Ipak – uspije stići do Meksika!)

Ta su mala bića ostavila traga u svim svjetskim mitologijama zahvaljujući svojoj metamorzi, fazama kroz koje im teče razvoj, a koja je izdašan izvor za kreiranje metafora, alegorija, omena i simbola. Započinju život kao jaje, nastavljaju kao gusjenica (koja prvo pojede jaje iz kojeg je izasla, a zatim i svaku biljku na koju je put nanese) koja se u određenom trenutku začahuri, pri čemu naliči mumiji ali sa kudikamo burnijim unutrašnjim životom; kad dođe vrijeme, iz čahure se probije lijepo, malo, leteće stvorenje.

Leptir je postao simbol života i uskrsnuća, ponegdje duše, često promjene, nade i izdržljivosti, osobne transformacije. Kako netko reče (preciznije, Marisha Gupta), leptir nam prenosi značajnu poruku o ljudskoj (potencijalnoj) sposobnosti da se upusti u nužne promjene vlastitog života na “elegantan i lak način”. (Osobno baš ne vidim mnogo toga lakog u promjenama i življenju općenito. Eleganciju cijenim, iako znam da je ona često maska iz koje se svašta skriva. A poznato je i da se leptir prilično namuči dok se ne oslobodi čahure. No svejedno.) Odrasli leptir je, iako malo nespretan – elegantno biće lakih pokreta. Jaje je –jaje. Gusjenice puno jedu. Meni je od svih faza čahura daleko najzanimljivija.

Ono sto se događa u čahuri je san svih revolucionara, oduvijek; radikalna promjena sebe i svijeta. Čitala sam negdje, tko zna gdje (eh, memorijo u njeznim godinama!) da je čahura mjesto u kojem Ego upoznaje Dušu, gdje heroj susreće sjenu. Tu vrijeme više nije linearno, već ogromno i beskrajno. Sve što smo proživjeli u prošlosti dovelo nas je do ovog trenutka. Trenutka transformacije i prvog koraka u novi svijet. I to bez obzira što se radi o nezaštićenom entitetu kojeg, samo ponekad, čuvaju mravi, ili njena moć da vibrira i proizvodi čudne zvukove, ili njena okolina.

Može izgledati da razglabanje o insektima nema veze sa pojmovima kao što je “izgubiti se”, sa čim sam počela. Ali ima. Ako je tačno da se izgubljenost može prevazići daljnjim traženjem, sigurno se možemo složiti da uspješna potraga zahtjeva fazu čekanja, odmaranja, analiziranja, pa da kažemo i sazrijevanja. Čahura je predah za mogućnost leta prema bilo kojem Meksiku.

 

 

Postoji savršeno mjesto u Evropi za špijuniranje leptira; u Grčkoj, na otoku Rodosu, u Petaloudes, dolini leptira. Tamo raste Liquidambar orientalis, drvo koje je leptirima neodoljivo privlačno pa tamo dolaze u zadnjim fazama svoje preobrazbe, hiljade njih, u Maju, svake godine ….

 

Mira Oklobdžija