Stid, 31. avgust 2017, četvrtak

Bio jednom jedan Miroslav Krstajić koji, čim nešto zagusti, počne da čupa kosu i jauče: O bože, o bože,  šta sam ti ja skrivio? Dok je bio mladić to je delovalo. Svi su smejali, pa i on sam, na kraju.

Ali kad se zaposlio, oženio i okućio, pazio je da ga niko ne vidi i ne čuje. (Osim žene i dece, naravno.)

Čim se desi neko sranje izvan kuće Miroslav brzo u klozet, stane ispred ogledala i počne: čupa kosu i jauče jedno te isto.

Čuo to jednom direktor, koji je bio u prolazu, pa se  zabrinuo.  Miroslav beše knjigovođa od poverenja. Dumao, dumao direktor nedelju dana pa se  obrati svešteniku za savet. Pop mu reče da je takvih ljudi, koji kukaju i zazivaju Boga  sve više, ali da to ne znači da su svi vernici.

Posle toga direktor naredi Miroslavu da ode kod popa.  Pop  otkri da Miroslav nije ni kršten, niti  ima ikakvu versku poduku. Sve se lepo dogovore za dvestopedeset eura. I da ga krsti, i da ga učini verujućim.

I još ga posavetova da se šiša sasvim kratko, a bradu da pusti.

I šta je bilo dalje, i šta je bilo dalje? (Pitaju zavidljivci i neznabožci.)

Posle izvesnog vremena Miroslav se propije. Kad iz kafane krene kući na oči mu često krenu suze same od sebe  a on jauče: O Bože, Bože, šta mi je ovo trebalo! Umesto za kosu hvata se za bradu. Pop mu tada kaže: vidiš kako je Bog milostiv, nagradio te je stidom, a mogao te je ostaviti svinjom.

I tako su živeli sretno i berićetno do kraja tranzicije, pa i posle, ako posle uopšte postoji.

 

Pisano malo pred ponoć

 

 

Osećaj, 30. avgust 2017, sreda

Sreli se kučak i kučka i na prvi pogled zaljubili. Odluče da sviju zajedničko gnezdo, podignu dom, izaberu mesto za život, nešto zgodno, malo dalje od centra, ali ne pusto, čist vazduh, a blizu škole za buduću decu, dobar prevoz. I pijaca. Kad su se smestili, a neprekidno u ljubavi, i u planovima, kažu jedno drugome: baš smo se lepo skućili, ali stalno imam osećaj da je ovde neko ranije živeo. Nije to osećaj ni prijatan, ni neprijatan, jednostavno: tu je. I kad su došla deca, koja su vremenom porasla, a kučak i kučka bili sve stariji i sporiji, i sve su kraće krugove oko svoga doma pravili, onaj je osećaj bio sve jači i jači.

Jednoga dana im na vrata pokuca poštar. Nosio je veliki koverat od roza papira.

– Za nas, iznenađeno će kučak i kučka.

– Za vas! Tako piše, reče im poštar.

U koverti beše starinski album sa fotografijama.

– Gle nas, reče kučka, upirući šapom na fotografije.

– Nismo to mi, kučko, to su neki ljudi, reče joj kučak.

– Kakvi ljudi, vidi kakve su im njuške, reče kučka.

– To su njuške doušnčke. Ljudi , a ne mi! Ali, znaš, imam osećaj da je neko ovde bio i pre njih.

 

Kako to reče kučak u kuću upadoše šinteri. Uhvatiše kučku i kučka i ubaciše u kombi oglodan i siv i odvezoše daleko, daleko… Kučka se izvuče usvajanjem, a kučak zaglavi od stresa.

Deca im predaju na Mašinskom. Žive na Neimaru. Kriju poreklo. Teraju karijeru.  Izgubili osećaj. Sasvim.

 

Iza zatvorenih prozora, 29. avgust 2017, utorak

Iz obližnje zgrade već danima se širi užasan smrad. Naleti, pa se izgubi. Već smo počeli da sumnjičimo jednog mačkoljupca iz te zgrade da plitko sahranjuje preminule ljubimce. Danas saznajem da smrad dopire iz stana sa prvog sprata u kojem je živela jedna baba. Niko joj ne zna ni imena. Godinama je sedela na hoklici pored ulaznih vrata i glasno komentarisala ono što se  u ulici i državi  događalo. Bila je prilično drčna, sa bogatim rečnikom psovki. Nije bilo pametno kačiti se sa babom. A onda je baba jednostavno nestala. Nikome iz zgrade nije bilo sumnjivo. I tako jedno pola godine. Onda su, valjda, njene najbliže komšije  osetili smrad koji dopire iz njenog stana. Pa su, posle dugog većanja, navodno, pozvali policiju. A policija se nije odazvala. Onda su pozvali bravara da obiju vrata. Bravar im rekao da je ključ u vratima. Ne znam da li je tada najzad došla policija. Uglavnom, oni uđu i otkriju da je baba umrla pre pola godine. Dođe služba i odnese babin leš ali ostavi sve kako je bilo. Ništa dezinfekcija, ništa čišćenje. Samo otvore prozor da se stan provetri.

Danas sam o ovome saznao od taksista. Otišao sam u susednu zgradu da pronađem nekog od živih komšija i da čujem da li će nešto da se uradi. Uspeo sam da razgovrama samo sa jednom mlađom ženom koja stanuje preko puta babinog stana. Ona iznajmljuje stan i ništa ne zna osim da je baba umrla, da nije bilo dezinfekcije, da i dalje smrdi, mada u samoj zgradi manje nego napolju pošto je širom otvoren (polomljen?) jedan prozor kod babe. Skoro cela zgrada je za izdavanje. Nedavno su menjali ulaznu kapiju, sa sve kamenim pločama, reflektorom, kamerom, interfonom… Baš su se isprsili. Ali da nešto urade sa smradom, to ne mogu.

 

 

Ko zna, možda i ne mogu. Na vratima babinog stana obaveštenje policije da je zabranjeno ulaziti u stan zbog istrage.

Danas sam pisao komunalnoj inspekciji. Još uvek nema odgovora.

Ko zna da li je problem uopšte rešiv. Iz pravnih i logističkih razloga. Bar da poprave prozor i da ga hermetički zatvore.

U Vujakliji piše da je iskaz: “mrtva baba na federe skače” oksimoron. Da li to znači da je samo zbog toga smišljen?

U jeziku ima mnogo toga što je posledica ne samo onoga što se dogodilo nego i onoga kako, i u čemu,  živimo.

Usamljene starice i starci koji bezglasno umiru ne samo po soliterima nego i u starim predratnim trospratnicama, to je stvarnost. Nije   potrebno ništa dodatno  opisivati. Kome će pripasti stan? Opštini ili brižnim naslednicima?

U toku je velika otimačina koja ide zajedno sa zaboravom i neznanjem. Čini mi se da se neki ljudi veoma lako naviknu na smrad. Jednostavno žive iza zatvorenih prozora.

Spavaonica, 24. avgust 2017, četvrtak

U sredu, na putu do katastra, u 27. marta, iz pravca Knez Danilove, naletim na improvizovanu spavaću sobu ispod stepenica jedne od zgrada. Uz put sam prošao Dalmatinskom, pored celog reda straćara i potleuša, da bih onda izbio na deo impresivnih zgrada, celog bloka, sa sve garažama, centralnim parkom, novootvorenim fensi kafeima i sličnim pratećim radnjama. Kad sam skrenuo prema Knez Danilovoj izgled ekskluzivnosti bloka još se pojačao. Tu je nekad bila fabrika od crvene cigle, oglodana i napuštena, ali lepa zgrada. U njoj su se pravili kuglični ležajevi. (Kako to samo gordo zvuči.)

 

 

Kasnije sam, kod kuće, pronašao sajt bloka koji nosi impresivni naziv Central Garden, i malo listao po njemu. Ponuda kako se već pravi za prodaju ekskluzivnog prostora za ekskluzivne kupce. Cena kvadrata je dvostruko veća od prosečnih stanova u  centru grada. To je sve veliki posao, velika ulaganja, pa i veliki profit. Gluposti koje se valjaju u cilju veličanja prostora, odnosno stanova, u Središnjoj Bašti, potpuno su u skladu sa ekonomskom, političkom i svakom drugom ideološkom matricom režima. Ovo je vreme kada budalaštine dobijaju svoj konačni pompezni oblik. Posle toga dolazi samo pad Bastilje.

U prospektu se, između ostalog, piše: “Objekti će biti energetski efikasni. Obilje zelenih površina samo su neke od specifičnosti budućeg kompleksa. Takođe, vodićemo računa o privatnosti stanara, pa komercijalni lokali po obodu neće remetiti unutrašnji mir.”

Taj unutrašnji mir je istovremeno i onaj spoljašnji. Kakva metafora za mehur od sapunice.

 

 

 

Daleko od toga da sam propovednik zaleđenog života i vraćanja u prošlost. IKL – Fabrika kugličnih ležajeva propala je kao i ostale fabrike i firme iz socijalističkog vremena. Ako ćemo pravo, to i nije bilo mesto za fabriku. Sasvim je u redu da se umesto nje, kao i drugih napuštenh i propalih zgrada, podigne novo naselje koje će imati i park, i garaže, prodavnice i kafiće. Menjanje grada nije uopšte sporno.

Ono što mi upada u oči to je, međutim, potpuno ograđivanje i izdvajanje ovog bloka od okolnih ulica i zgrada. Sirotinjske, štrokave i otužne niše uz samu Središnju Baštu ostavljaju se takve kakve su. Jasno mi je da bi za investitora bilo preskupo da ruši i raseljava sirotinju. O njoj će se pobrinuti Grad, odnosno sam protok vremena. Mnogo toga se može rešiti i pravnim putem. Polako će se otkrivati šta je tu sve nelegalno, mada postoji duže od sto godina. Isključivaće se voda i struja. Nekima će se nešto sitno i ponuditi. Pa ipak, i kad se jednog dana  sirotinja otera, a rupe popune novim zgradama,  ostaće potpuni nesklad i napetost između Središnje Bašte i okoline.  To se neće moći rešiti zborom stanara ili proglasom nekog gradonačelnika.

Grad ume da se opire mnogo veštije i upornije nego što to može beton, cigla i čelične konstrukcije. Grad je organizam a ne komplet funkcija. Nije on ni kolevka, ni kuhinja, ni toalet gde se odvijaju nečiji životi. Grad je sam po sebi život. Oni koji to ne razumeju vole da planiraju. I ubeđeni su da mogu sve da isplaniraju. Pogotovo budućnost.

Ovakvi blokovi su strana tela. Svaka ekskluzivnost dovodi do spontane reakcije i stvaranja antitela. Na društvenom planu to znači samo jedno: bujanje agresije i sukob. Stanovnici bloka se osećaju ugroženi stanovnicima izvan bloka. I obratno. Tu je i snažan socijalni, pa i klasni, antagonizam. Pripadnost različitim miljeima. Različita očekivanja, različiti kulturnim model. Mnogo toga potisnutog i prikrivenog. Osećanje osujećenosti i prikraćenosti. Fabrika, i prostor koji joj je pripadao, kupljenja je za oko 15 miliona eura. Od ovog novca nikada nisu isplaćena dugovanja radnicima. (Verovatno ih je isplatila država.) Bez obzira što radnici ove fabrike nisu živeli u njenoj blizini ova nepravda ostaje zapisana među zidovima. Zidovi pamte zajedno sa ljudima. I kad se sruše prelaze na neke druge zidove.

U nekim drugim državama, sa mnogo dužom kapitalističkom i liberalnom tradicijom, poput Nemačke, zakonom se propisuje procenat socijalnih stanova, stanova za sirotinju, u ekskluzivnim novosagrađenim četvrtima. Na taj način se ne održava neka zamišljena pravda već održava osetljiva društvena ravnoteža i energija koja se gubi uvođenjem zatvorenog i izolovanog prostora u gradu koji je po samoj svojoj prirodi otvoren i demokratičan.

Kondominijumska ideologija! Skroz demokratski. Kupi i ogradi!

Ovde je sve toliko otrcano, odvratno i lažno da za sada ne vidim ni mrvicu prostora da se započne neka suvisla javna rasprava o smislu i značaju javnog prostora.

 

Onda sam sutradan ponovo prošao, bilo je oko  podneva, pored spavaonice. I u njoj je spavao čovek. Pokriven čaršavom i ćebićima. Odložen štap. Flaša vode. Kanister, verovatno za umivanje. A na glavi vunena kapa.

 

 

Gle beskućnika kako je otvorio svoj kondominijum! Toplo je, ali su noći sve svežije. Niko se ne osvrće na spavača. Svako se svojim jadom, ili veseljem, pozabavio. Kao da vidim hiljade i hiljade spavaonica u kojima ljudi spavaju izvan sna i jave. Kao da im je to poslednje sklonište koje imaju.

 

Znam: kad sve pozaspi, baš sve,  pojaviće  se jedne maglovite noći ptica slobode i počeće da budi odavno uspavane, utrnule, možda obezglavljene, i kljucaće im u glave jednostavne reči: ovo se više ne može trpeti!

Musaka, 20. avgust 2017, nedelja

Danas, za ručak: musaka! Krompir, jedna cvekla, jedna crvena paprika, oko 300 grama mlevenog junećeg mesa, prethodno kratko prodinstanog sa crnim lukom, sve zaliveno mešavinom od dva jaja, pavlakom za kuvanje i mlekom. Cvekla i paprika su bili ukrasno, iznenađujući  elementi, premda nesumnjivo imaju i svoju gastronomsku ulogu.

Musaku pamtim iz detinjstva. Mnogo pre prvog putovanja u Grčku. Musaka pripada tzv. kategoriji “kuvanih jela”, poput pasulja, kupusa i punjenih paprika. Pohovane, ili faširane šnicle, koje “idu” sa krompir pireoom, odnosno spanaćem, nekako ne pripadaju “kuvanim jelima” – više su deo luksuznog, hotelskog ugođaja. Nigde to, naravno, ne piše, ali te su se stvari, u naša vremena, podrazumevale. Uostalom, u detinjstvu i mladosti, priče o klopi, uz razmenu recepata, preporuka i saveta, beše samo u tragovima.

Naše musake nisu ni grčke, ni turske, ni arapske. Jedu se vruće. Možeš više da se opečeš od musake nego od pasulja. Teško da je reč o nekim posebnim, srpskim musakama. Najbolje bi bilo da ih nazovem balkanskim.

Ovo što se danas dešava predstavlja neki poseban oblik planetarne mutacije gde se svaka travka, plod ili protein analiziraju i pretresaju beskrajno.  Morate znati kojem tipu “ranjenika” pripadate da ne biste počinili neku strašnu grešku koja će vam načisto sjebati metabolizam.  U koliko sati, i koliko puta, jesti? Koliko vode popiti? Koliko hodati? Koliko spavati? Kako disati? Šta prvo izgovoriti? Kome se poveravati? Koliko uzimati so, šećer i brašno? Crveno, plavo, žuto ili kakvo već meso? Sve obustaviti? Pogledati se u ogledalo? Odbiti deset godna zbog Černobila? A dvadeset zbog Miloševića? Ići pravo ili krivudavo? Koliko genetika utiče na dužinu života? Dokle i čemu sve to?

Televizijske emisije o hrani, njenoj pripremi, dejstvu, posledicama, najzad i o ukusu, podjednako su popularne kao i rialitiji. Iako volim klopu, i kuvanje, sve mi je odvratnije to zajedničko udubljivanje  i  razumevanje.

Musaka je nekako znak normalnosti.

Naše majke su najčešće pravile musaku od krompira, a leti i musaku od patlidžana i tikvica. Patlidžan i tikvice bi se kratko, pre slaganja u činiju za pečenje, pohovale – samo u brašno i vrelo ulje. Niko nije kukao zbog prženja i masnoće, ne sećam se da su se salvete koristile za upijanje viška ulja. Prethodno bi se patlidžan i tikvice isekli na tanke listove, posolili i ostavili jedno pola sata, da se orose, pa bi ih majka onda cedila iznad sudopere. Patlidžan smo volili više od tikvica, ali i tikvice su bile ok, svi smo sve jeli, čak i otac koji je, mislim, nešto bio u zavadi sa tikvicama. U to vreme nije bilo pavlake za kuvanje pa se musaka zalivala samo mešavinom jaja i mleka. Nije bilo ni aluminijumske folije već bi se – činija (pleh) pokrio drugim plehom, jer bi se, inače, musaka osušila.

Običaj pravljenja bešamel ili paradajz sosa, rendanje sira, posebno parmezana, pred izvlačenje musake iz šporeta, sve su to novovekovne izmišljotine. Raznorazni hibridi italijanske kuhinje.

Posvećujem ovoliko pažnje običnoj, klasičnoj musaki od krompira,  jer mi se čini da sam sve usamljeniji u nastojanju da sačuvam ne samo sećanje na neke ljude i događaje nego i jela sa kojima smo odrasli. Moram priznati da sam samo u jednoj stvari izmenio recept. Dodao sam pavlaku za kuvanje. Na nju sam se navikao ima tome oko dvadeset godina.

 

Pošto smo samo nas dvoje bili na ručku pripremio sam musaku u manjoj okrugloj činiji. Ukrasio sam je očima i ustima od cvekle i nosom od crvene paprike. Tek toliko da dobije vizuelni identitet. Sve vreme sam se plašaio da nekim slučajem musaka ne bude slična nekom od junaka sa naše javne i političke scena. Da, recimo, ne liči na nekog medijskog mogula, ili na nekog bivšeg ili aktuelnog predsednika, na Arkana, na neku pevaljku, na partijarha, muftiju ili rabina, na Karića, Dodika ili Legiju.

Nekada smo za ilustraciju odvratnosti koristili likove sa svetske političke scene (Franko, Salazar, Brežnjev, Nikson, Pol Pot, Bokaso, Čombe…) a sada imamo toliko ovih domaćih da nema potrebe da gledamo preko granice.

Ne bih sa vama podelio ovu našu musaku za sve blago, i svu moć, kojima raspolažete! Neka vam kuvaju oni koje ste odavno pojeli.

O malograđanima, 16. avgust 2017, sreda

Provansa nije provincija! Da li je potrebno to da objašnjavam? Tek onda nećeš ništa razumeti.

Bez obzira koliko želeli da izbelite i oplemenite svoje poreklo, da postanete primer, uzor i sredokraća, sve to nema ama baš nikakve veze sa onim gde ste rođeni i šta ste posle postali. Malograđani se gaje u skupocenim šoljama, u patricijskim kućama sa poslugom, podjednako kao i u sirotinjskim, olupanim šerpicama. Postoji zajednička nit koja ih spaja: glupost, samozaljubljenost i kukavičko obožavanje autoriteta, naravno iz vrlo određenog interesa. Malograđanin se ne postaje preko noći. Potreban je određeni napor, bez obzira što je reč o predavanju i prepuštanju matici, trud koji često traje godinama, jer postati malograđanin u pravom smislu nije samo puko podražavanje  oca, majke, možda strica ili dede, već podizanje i opremanje sopstvenog lika koji će se braniti i promovisati preko granica sopstvenog doma. Neki, na sreću, nikada ne prekorače taj prag. Žive u carstvu svoje porodice i rodbine. Tu se vode bitke, pregovori, ponekad bude i kapitulacija,  mada se uglavnom pobeđuje. Ujutro – svi za stolom, doručak je početno mesto gde se utvrđuje posed i status. Kod onih malograđana koji se rano otisnu u svet, i čija je ambicija živa i sa godinama sve jača, porodični se doručak lako preskače. Potrebno je što pre pokazati celom svetu ko je ko i kako se uspostavlja red za kojim ionako kliče narod. Nije kralj Ibi bez veze vikao: narode moj, narode moj, i onda kad se obraćao svojoj porodici i svojim slugama. Kralj Ibi bi mogao biti pravi uzor maltene za svakog malograđanina da ga ne obeležava jedna strašna slabost: on je iz sveta umetnost! Nema nižeg društvenog statusa, osim, možda onih prostih radnika i kmetova, samostalnih nadničara, komunalnih čistača ulica, kopača kanala i nozdrva, od umetnika. Baviti se umetnošću, i biti umetnik, podjednako je skaredno, ako ne i skarednije od prostog i jeftinog rada. Nije samo stvar u školama koje se završe, ili ne završe,  već u sigurnosti pogleda na svet. Taj pogled mora biti čvrst i nedvosmislen. Tu nema prostora za bilokakvu sumnju ili kolebanje. Mašta ima svoje posebno mesto samo u sferi komunikacije sa ljudima i javnošću. Pravi malograđanin ne razlikuje istinu od laži već se služi i jednim i drugim sa izvanrednom lakoćom i sigurnošću. Laž je tu da podrži istinu, a istina je ono u šta je malograđanin siguran da je istina. Sve drugo su puka naklapanja i izraz nepoštovanja i neprijateljstva. Umetnost je, u tom pogledu, lišena neophodne dimenzije svrsishodnosti. Izlišno, isprazno, neubedljivo,  nepotrebno…

Malograđani vladaju u svim istorijskim epohama, u vreme različtih ideologija, politika i državnih uređenja. Podjednak je uzorak malograđana u krunskom  i u radničkom savetu, među lekarima i pacijentima, sudijama i krimosima, stanovnicima u gradskim i seoskim sredinama. Verujem da je malograđana bilo i među upraviteljima onog polpotoskog krvavog eksperimenta   kao i u Aušvicu. Nije li Ajhman, kao uzor trivijalnosti zla, jedna od najubedljivijih malograđanskih likova dvadesetog veka? Hitler je bio malograđanin, kao i Staljin, uostalom. Revolucija, naime, vrlo brzo uspostavlja svoj unutrašnji red i smisao u kojem malograđani imaju važnu ulogu: da štite i učvršćuju novi sistem. Malograđani su bili, nema sumnje, i mnogi istraknuti predstavnici slobodnog sveta: Nikson, De Gol, Tačerka, Adenauer, Regan… Mi smo imali Tita koji je bio veoma istaknuti malograđanin, ali i vrlo inteligentan čovek koji se nije previše mešao u lične živote i umetnost. Tito nije dobijao napade besnila protiv pojedinih naroda i narodnosti, religija, umetničkih pravaca, mode, muzike… A nije, koliko se sećam, imao ni javne napada homofobije. On je reagovao na ono što je njega lično moglo da ugrozi. U tome je smislu bio pragmatični hedonista. Ono što je veoma razlikovalo Tita od drugih istaknutih političara malograđana bila je njegova samouverenost i sigurnost. Nije bio iskompleksiran i nije imao potrebu da stalno ističe šta je on sve uradio.

Svetom  vladaju neverovatni likovi. Trijumf mediokritetstva spakovan u kitnjaste malograđanske kutijice. Ako postoji neka razlika ona se najviše  odnose na  stil: da li su vladari egzibicionisti ili uredni činovnici.

Zamislimo samo kakva će im biti poslednja želja. Kako će želeti da ih narod isprati? Masovno? Veoma masovno. I kako da ih pamti? Je l po pameti il po lepoti? Po samožrtvovanju? Svašta može da ima padne na pamet. Današnji malograđani nisu samo izrazito prepotentni nego su i potpuno ludi. Grandomanija im dođe kao jutarnji doručak.

 

 

Levica, desnica, centar, liberali, anarhisti… nema više  nikakve važnosti. Populizmu nisu potrebne te  odrednice. Dovoljno je staviti se na čelo naroda i povikati: Narode moj, narode moj.  Svi se veoma čuvaju da ih ne povežu sa komunistima i fašistima mada im, u suštini, veoma zavide zbog moći i efikasnosti. Kinezi su dobar primer. Vidi šta se sve može uraditi bez zakona o radu, nezavisnih medija i pravosuđa.

Malograđani celog sveta zavide Kinezima.

Kineski bogataši, međutim,  ulažu u zapadnu umetnost! Mislim, osiguravaju imovinu. Kupuju Monea, Renoara, Van Goga… Što je sigurno, sigurno je. Uskoro će da pobede gađenje prema apstrakciji pa će preći i na Kandinskog i Rotka. Ako to već nisu uradili. Malograđani su, naravno, i snobovi. Imaju svoje istoričare umetnosti i procenitelje. Zna se kad je šta u modi. I koliko košta. Imaju oni i svoje pisce. Naravno. Iako književnost više nije što je nekad bila, i ono što je najvažnije, i najveće, odigralo se u prošlosti, ipak se, tu i tamo, mora prosejati neki pisac, neka aktuelna književna svetinja. To se, po pravilu, mora držati udaljeno od aktuelne politike, jer “prava” književnost je sve drugo samo ne ono što se dešava sada.

Nema bolje prilike za svakog malograđanina od vremena kad se “događa narod”. Pisci koji prepoznaju tu priliku pretplaćeni su na veliki društveni, i finansijski, uspeh. Malograđanin je pre svega uspešan poslovni čovek koji dobro razume da nema dobrog rezultata bez pronalaženja moćnog političkog pokrovitelja. Malograđanin je veseli sluga. Ništa mu nije teško. Njegova pomirenost sa sudbinom je samo maska. Malograđanin se nudi i preporučuje za slugu. To je, često, jedina preporuka da bi postao gospodar. Definitivno.

Provansa nije provincija, je l sada razumeš?

Ali ako baš insistiraš da ti odgovorim: da li je u ovom vremenu malogađanin moćniji, brojniji i prosperitetniji nego pre četrdesete godina, moram ti sasvim tiho, i smerno, odgovoriti: da, mnogo je moćniji, brojniji i u svakom pogledu uspešniji od malograđanina iz sedamdesetih.

Pre četrdeset godina, na današnji dan – 16. avgusta 1977, umro je Elvis Presli. Elvis je bio obožavan od ogromnog broja ljudi, među kojima je sigurno bilo ne malo malograđana. Pa i samog Elvisa teško da možemo odvojiti od kiča i malograđanštine. Sve je to, međutim, bilo sasvim površinski jer je Elvis Presli imao ogroman talenat i umetničku imaginaciju. Za njega stvarno nije bilo važno odakle je, da li nekome pripada, koji su mu uzori.

Kad se osvrnemo oko sebe i vidimo kakve se sve spodobe i pojave proglašavaju vrhunskim vrednostima vreme Elvisa Preslija čini se kao prava renesansa. Kakvegod da su bile naše Borđije bar su bile obrazovane. Trovale su individualno a ne kolektivno!

 

 

Ako želiš da saznaš kakvi te ljudi okružuju najbolje je da pogledaš kako izgledaju ulične mačke i psi u tom kraju. To je bolji pokazatelj od brbljanja o demokratskoj, revolucionarnoj ili rodoljubivoj tradiciji. .