Ono izvan moći, 11. avgust 2017, petak

Lele i kuku kao zlo i naopako.

Niko ne ume ono što neće,

A hoće kad je već kasno.

Ipak, ima i takvih koji stenju u snu.

Čudan  soj mlitavih očajnika.

Prespavaju ceo svoj vek, a kad dođu sebi,

Vajkaju se na klimu, vlast i žene.

Menjaj šta možeš,

A ono izvan moći bar tuci, kašikom za cipele.

 

Ajmo svi zajedno:

 

Lele i kuku u tesnom sanduku.

Sodoma i Gomora ko gasna komora.

Vatra i dim, nek gori Rim!

Ugostite verige, raširite kugu, zloću i sline.

Padaju kao klade, svako svakog izdade.

Ni reč o duši, sediš i pušiš.

Izgubljen stih, na oku plik.

Seća se  šećera kad je sanjala…

Ramudavala, ramudavala

Ramudavala ramudavala ramudavala

 

Sedam godina golicanja, 8. avgust 2017, utorak

Razmišljam o kaznama. Toliko toga je napisano ne samo o suštini i smislu kazne nego i o stilovima, tehnikama i trendovima. I to kroz vekove. Kažnjavati se može  individualno, pogotovo kad je reč o porodici, ali i kolektivno – uz pomoć države, nacije, stranke… Može se kažnjavati na rasnoj, verskoj, nacionalnoj i naravno na političkoj osnovi. Ljudi su se, generalno,  daleko više bavili kaznama nego savešću. I kajanje nekako ide iz kazne. Tako bi, valjda trebalo.  To sa kajanjem nekako ne izgleda da je  izvorna moralna potreba koja deluje ne samo u kori velikog mozga nego i na ćelijskom nivou. Neki mikrobiolozi smatraju da ćelijske membrane sprečavaju ćelije da one osete moralni nadražaj. Bez nadražaja, naime, nema ničega. Ništa se samo od sebe nije stvorilo. Kajati se mogu i oni koji kažnjavaju i oni koji su kažnjeni. Zavisi šta je u pitanju. I kako sve to – kažnjavanje, žrtve, počinioci i razlozi – izgledaju posle protoka određenog vremena. Najjednostavnije je kada pobednici kažnjavaju one koje su pobedili zbog zločina koje su pobeđeni počinili. Neki misle da je to cinično, u smislu moralne pouke, da pobednici pišu istoriju, ali ja mislim da postoje događaji, da ne kažem pojave, kao što je nacizam i holokaust, gde ne vidim neki prostor za pisanje drukčije, alternativne istorije u kojoj će se nacističko zlo predstaviti kao spontana, i opravdana, reakcija na neka prethodna zla i nepravde. Priča o kazni i kažnjavanju može, naravno, da posluži da se zlo i ono najgore što je uredio čovek u moderno doba, relativizuje i učini predmetom opšte rasprave i preispitivanja: da li je to baš tako bilo.

 

Otkad je kazne, uostalom, otad je i razmišljanja kako da se: ili kazna izbegne, ili da se predstavi kao nepravedni, ničim izazvani, osvetnički čin. U tome je moja domovina posebno vešta i domišljata.

Još kao male učili su nas kakve sve kazne postoje i kako se čovek uz pomoć kazne izdvaja od životinje. (I životinje su, međutim, često kažnjavali uz objašnjenje da je to, u stvari, učenje.)

Ja sam Makarenka, i njegovu “Pedagošku poemu”, pročitao sa nekih petnaestak godina i zamalo da me pedagogija obrlati i odvuče na teške životne stranputice. Jedva sam se izvukao, najviše zahvaljujući  fantaziji o medicini i njenoj ulozi u poboljšanje ne samo ljudskog društva nego i ljudskog karaktera.

Nema kazne koja se ne može podneti osim smrtne. Tako su nas takođe učili. Biti kažnjen i istrpeti kaznu bez roptanja to je moglo da se predstavi kao neka vrsta trijumfa karaktera.  Pa ipak, neke se kazne lakše, a neke teže podnose. Sve zavisi od prirode čovekove. Kao  i istorijskih okolnosti. Neke su kazne neobjašnjive, a druge opet vrlo razumljive, nekako spontane. Postoje refleksne kazne baš kao što postoji refleks stida. To je ono kad neko nekome zavrljači šamarčinu bez mnogo razmišljanja, kao jednostavni odgovor na iznenadni nadražaj. (Takva je ženska šamarčina kad je neki psihopata iz čista mira uhvati za sisu ili dupe, ili  šamarčina džeparošu koji ti je zavukao ruku u džep.) Ovde je možda reč o aktu samoodbrane koji ima kazneni oblik. Kazne i odbrane, naravno, nisu samo fizičke. Mnogo češće su one verbalne prirode. Tako se često odgovara na postupke,  izjave ili govore drugih ljudi, sasvim interno, u četiri zida, ili demonstrativno u punoj svečanoj sali.. Iako vrlo dobro znaš da tvoj komentar  predsednikovog govora nikada neće stići do njega, i to je, nema sumnje, neka vrsta kaznenog ponašanja prema osobi udaljenoj i nedostižnoj, ali mrskoj do bola. U stvari, to bi se moglo razumeti i kao neka vrsta samokažnjavanja, očajnički odraz nemoći koji se nikada neće pretvoriti u otvorenu pobunu.

U kažnjavanju, međutim, kao da se stiglo do kraja. Ili te roknu ili te zatvore na desetinu godina. Kinezi rokaju bez milosti po sistemu “ionako nas je mnogo”, rokaju se i u Meksiku, Brazilu, o Siriji, Iraku i bivšem vavilonskom carstvu da i ne pričam. Rokaju se kriminalci, ali roka i država, nema sumnje, prilično sistematski. U Severnoj Koreji se roka iz čistog ćefa, u Somaliji po navici, u Rusiji iz navike, u Srbiji porodično, u Japanu ritualno. Nije ni svako ubistvo kazna. Šta je sa eutanazijom? (Vidiš koliko je svet složen i zajeban!)

Moramo da smislimo nešto sasvim novo. Nešto što će sasvim promeniti odnos prema kazni. Kazna mora biti podjednako užasna, apsurdna i humana. Sve u isto vreme. Slika kazne koja vas neće progoniti skoro podjednako kao i slika zločina. Slika koja mora istovremeno  da izazove gnušanje i radost zbog načina na koji kazna deluje.

Kako, naime, deluje odsečena glava koja se kotrlja sa panja ili giljotine među noge naroda? Potpuno nestvarno. To je, u stvari, lutka kojoj je neko otkinuo glavu. Lutka je odavno mrtva. A onda more krvi. I narod koji kliče. Sve je to jedno veliko isprazno pozorište. (Odskora u Srbiji je veoma popularan jedan tip koji propoveda povratak na Dušanov zakon, kao i Carstvo, uz mantru: pod mač, sve pod mač!)

Zašto, međutim, kaznu i kažnjavanje ne bismo pretvorili  u pravo pozorište?

Onaj ko bi bio kažnjen na taj način nikada ne bi mogao dobiti ni mrvicu sažaljenja ili razumevanja. Izvršioci kazne nikada ne bi osetili nikakvo kajanje. Kazna bi bila precizno usmerene. Ne bi mogla da se deli!

I šta bi to moglo biti?

Samo jedno: golicanje!

 

 

To bi svakako bila ozbiljna kazna.

Jer, ona se ne bi primenjivala kao nešto što je samo stvar države i njegovog kaznenog sistema. Mogla bi da se sprovoditi i u celom društvu.

Ko bi je sprovodio? Porodica, ili na smenu cela ulica? U početku bi, verovatno, bilo smešno. Posle izvesnog vremena prilično strašno. I stari su Kinezi umeli opasno da muče uz pomoć perca. Od takvog golicanja ili sve priznaš ili poludiš. Kinezi su umeli da kombinuju: malo golicanja, malo testerisanja. Drevni narod razvio ozbiljne metode mučenja i kažnjavanja.  Golicanje može biti efikasan način mučenja, jedini oblik mučenja koji se ne može primeniti na samom sebi. Niko se samoglicanjem nije uspeo nasmejati, a još manje ubiti!

Znači, umesto šljage ili kaiša, starinskih metoda kažnjavanja, umesto drobljenja, zvocanja i pizdenja, kažnjenik se polegne na krevet i golica desetak minuta. Ima smehom da se istera svaka drskost i bezobrazluk.

Razmišljam koga bi sada mogli da osudimo na mnogo duže golicanje. Kazna za odavno učinjeno. Ne vidim u čemu je problem da li je odavno ili nedavno učinjeno. Čak i kad poslednja žrtva umre postoji zakon koji ne dozvoljava da kazna zastari. Tako je sa ratnim zločinima  iz Drugog svetskog rata. Ovde ono što je učinjeno nije tako udaljeno. Četvrt veka i malo jače!

U stvari, ne mogu da zamislim bolju kaznu za ono što je Ovde napravljeno od kazne dugogodišnjeg golicanja. Pretpostavljam da se za tu priliku može napraviti posebna mašina koja bi obavljala ceo proces golicanja: temeljno, neutralno i dosledno. Osim toga, zašto bi se neko bavio tako intimnim i teškim radom kao što je kažnjavanje zlikovaca. Zašto bismo nekoga time opterećivali? Kad postoje mašine za branje malina kao da je teško da se napravi mašina za golicanje.

Zamislite sada situaciju! Nekih  dvadesetak centralnih figura i par stotina privrženih operativaca izvedu se pred neku vrstu karnevalskog suda, gde bi i sudije, tužioci i branioci bili pod veselim maskama? U sudnici bi se svaki čas pevalo, podvriskivalo, dobacivalo,  bacale petarde, zviždalo, podrigivalo, prdelo, jednom rečju navijalo. Podjednako bi se navijalo za optužene kao i za tužioce, svedoke, odbranu i časni sud. U stvari, taj bi sud bio Veseli, a ne Časni sud. Glavni sudija bi svaki čas nalio čašu vode, otpio gutljaj a ostatkom prskao optužene i publiku. Koji provod!

Kad tužilac krene da kiti kako je optuženi svesno planirao masovna ubistva, proglašenje nezavisnosti, progone i otimačinu, a sve u cilju učvršćenja svoje vlasti i u ličnu korist, a masa počne da se dere: oderite ga, oderite ga! A protvnici pokazuju magareće uši i viču popušite nam ga!

Naravno, to ne bi nimlo doprinosilo podizanju časti i dostojanstva ovog suda.

Presude su, uostalom, mnogo važnije od samog  suda. One su nosioci pravednosti i dostojanstva.  Pa kad rebnu okrivljene na po petanest ili daadeset godina strogog golicanja, a svedoke zbog neodazivanja i nepoštovanja suda na javno golicanje sledeća tri meseca, e onda bi se druga pesma pevala.

Zamislite samo Mladića i Karadžića osuđene na po dvadeset godina golicanja! Ili Janeza Janšu na pet godina. Tuđman i Sloba bi, recimo,  dobili po petnaest godina golicanja, uz oduzimanja prava da sledećih dvadeset godina ikoga javno mogu da zasmejavaju. Izetbegović deset godina, Tači petnaest, Arkan dvadeset, kao i Haradinaj,  uostalom. To što su neki od okrivljenih mrtvi ne bi smelo da zaustavi ovaj sud. Umesto pokojnih zlikovaca bili bi golicani njihovi najbliži: žene, deca, braća i sestre, svi oni kojima je ostalo u nasledstvo njihovo imanje, bankovni računu, penzije. Dovoljno je pola godine golicanja da se krivci i njihova nedela žigošu. Njihova imovina bi, u skladu sa opštim načelima,  bila podeljena cirkusima i ludnicama.

Spisak osuđenih ne bi smeo da se zaustavi samo na domaćim zlikovcima i štetočinama. Svakako bi bilo potrebno uključiti Genšera, Klintona, par prosrpskih raspirača plamena, novinara, intelektualaca, protagonista i boraca protiv svetskih zavera, sveštenika visokog ranga, zamalo da zaboravim na onog britanskog klovna Blera, uspešnog spin majstora koji svoje veštine prodaje svima redom, a posebno onima protiv kojih je svojedobno bio. Ceo svet je, uostalom, otišao u kurac pa bi bilo sve jedno da li smo nekog preskočili ili potpuno nevinog kaznili. Jer nevinih, u suštini nema. I tu je kazna golicanja nešto što pogađa pravu metu i što ima puno opravdanje i smisao.

Kakva bi trebalo da bude kazna za ljude koji su ne samo rasturili jednu stabilnu i sređenu zemlju koja je mogla polako da se modernizuje, demokratizuje i ponudi smislen i obećavajući život budućim generacijama, već i unesrećili i osakatile tolike ljude? Gubitak zemlje nije samo menjanje pasoša i pozivnih brojeva telefona. To je moralni, intelektualni, materijalni i svakako emotivni gubitak i pad koji se ne može lako zameniti novom zemljom. U stvari, sve se može. Skroz grešim u proceni da postoje tako vredna i postojana mesta u svačijem životu koja se ne mogu preko noći zameniti nečim drugim. Propast moje zemlje najbolji je dokaz da je sve moguće. I opravdanje svega i svačega, kao i uzdizanje najvećih gluposti i zla u potpunosti odgovaraju duhu vremena.

Verovatno će biti potrebno sledećih desetak godina da bi nove generacije shvatile o kakvoj je ludosti reč. U međuvremenu će pobednici raditi sve da bi ogadili svaku pomisao na bolju prošlost i bivšu Zemlju. Jer, u tome je sva njihova snaga. Laž, podlost i glupost udružili su se u novim nacionalističkim projektima. Osuditi ih više ne znači ništa. Jedino pravo sredstvo je ismejavanje. To ne mogu da izdrže.

 

I tako, recimo da je sedam godina golicanja neka vrsta prosečne kazne za sve direktne učesnike u razbijanju zemlje. Svakog dana, u bilokoje doba, pred očima milionskog gledališta, dovode se osuđenici, vezuju za metalnu ploču mašine, raširenih ruku i nigu, samo u gaćama, i počinju da se golicaju: percima, vibriranjem, duvanjem vazduha. I tako satima. Kako bi vam dragi nacionalni radnici i manijaci tada izgledali vaši junaci, vaši komandanti, generali, predsdnici? Možda bi se neki i upišali od golicanja? Možda bi neki kukali, molili za milost…

Da li sam ja, u stvari normalan, kad mi ovako nešto pada na pamet?

Sedam godina golicanja! Kao sedam godina na Tibetu. Svako stvara, i nosi, sopstvno iskustvo. I istoriju.

Umesto  Kafkine mašine za mučenje napravićemo mašinu za golicanje. To je imperativ vremena. Bez toga nema prave kazne i pravog obračuna sa nacionalističkim i populističkim projektima. I to ne samo na Balkanu. Vidimo Trampa, vidimo Putina, Erdogana, ove naše… gledali smo Britaniju u nastupu Bregzita… Svet je pun Miloševića i Tuđmana.

Svojevremeno sam predlagao Lešeka Kolakovskog za predsednika Zemlje koja je propadala. – Koga, je l onog Makedonca? Da l si ti normalan?

Pa, i nisam!

Pričice I, 3. avgust 2017, četvrtak

I šire

 

Jednom davno živeo je u Beogradu jedan Amerikanac na postdiplomskim. Zvao se Ron. Nemam pojma zašto, možda zbog toga što je istraživao  ekonomiju samoupravljanja,  često smo ga zadirkivali obraćajući mu se sa: “Cijaš, Cijaš, kako je Cijaš? Svaki put je Ron uredno, mada iznervirano, dubokim glasom izgovarao: Ja nisam Cijaš!

U ovome ima nečega sudbinskog, skoro zagrobnog. Kad nekoga napraviš cijašem ili udbašem, to mu obeleži ceo život. I šire. Mislim na sećanje.

Nisam cijaš, nisam udbaš, nisam cicija, nisam halapljiv, nisam površan, nisam proračunat, nisam naivan, nisam lukav, nisam balav, nisam mator, nisam lopta, nisam pečat…

Diši, samo diši, reče mi doktor. Svet se skupio, zagrejao, promenio.

 

 

Tradicija

 

Video sam kako se brane žena, deca, uža i šira porodica, ali kako se brani tradicija to nikada nisam otkrio dok nisam pronašao stari album Životinjskog carstva.

Ceo album popunjen osim mamuta. Dao bih za mamuta čitavo bogastvo. I deo integriteta pride. Integritet, odnosno sloboda i nezavisnost, sve su manje neophodni za normalan život.

Iskopaše na Viminacijumu mamuta nedavno. – Nije to to, objašnjavam neznalicama. Tradicija je kad čuvaš uspomene iz detinjstva a ne kad ih iskopavaš.

 

 

 

 

Nepisana pravila

 

Bilo je dosta nepisanih pravila. Kako se promeni rukovodstvo tako se proširi spisak nepisanih pravila.

Nikada niko nije popisao sva nepisana pravila. Arhiva nije imala takav registrator. A i kako bi se mogla arhivirati nepisana pravila? Eventualno uz pomoć svedoka saradnika. Povremeno su objavljivani memoarima a u njima nepisana pravila poput lajt motiva. “Bilo je nepisano pravilo da posle posla u inostranstvu promenimo pasoše”, piše na jednom mestu u ispovestima jednog poznatog operativca. Kakvo bre nepisano pravilo, to su radile sve službe… Mislim da se u tome malo preterivalo.

Nepisana pravila su se kombinovala, ukrašavala, seckala, skraćivala, proširivala, vezivala su se za ličnosti, istorijske periode, godišnja doba, značajne istorijske datume. Nekada su se i zvanično izbacivala da bi na njihovo mesto došla neka čudna pravila koje niko nikada nije poštovao.

Kod Tita se nije moglo pojaviti neuredan, prljav ili nedajbože smrdljiv. I Aliju Sirotanovića su za susret sa Titom okupali i lepo obukli. Kod ovoh današnjih sve šljašti i prosipa se. A uši i nokti – prljavi.

Danas je, recimo, nepisano pravilo da najveći idiot bude postavljen na čelo pošte ili  vodenih tokova. Ali tako nije samo u Srbiji nego  i u Americi. Nismo mi nikakav izuzetak u idiotlucima.  Mada, nas ove stvari  teže pogađaju. Mala zemlja, mnogo idiota.

 

* * *

 

Ko je slep kod očiju taj nije slepac već nepismen. Tako  su nas od malena učili.

Pričice iz naše istorije, 1. avgust 2017, utorak

Imperativ

 

Jovica Stanišić nije imao pojma, Frenki ni načuo, Sloba u nekoj drugoj dimenziji, šef generalštaba na odmoru, a Mladić zauzet. Okreni, obrni, neka inostrana ujdurma.

Jeste da su cigare strane, i viski, i mobilni, i cipele, i bubice, ali kakve to ima veze sa stilom života.

Važno je održavati vezu sa narodom. Od naroda saznaš i ono što ne znaju službe. A da je to moralo da se uradi, moralo je. Tako je i kod Kanta: unutra savest, a gore zvezdano nebo.

 

Zahvalnost

 

Sloba je voleo radnog čoveka. I Žika Seljak ga je voleo. A što ga je tek volela Mira. Posedne ga pored sebe na nekom prijemu, pa nutka specijalnom  kašičicom: probaj ovo, ma moraš da probaš i ovo, e samo još ovaj zalogaj za moju ljubav… Ljuši se baš nije dopadalo ovakvo pajtanje ali je, kao umetnik,  umeo da razume tajne ljudske prirode. Struja je samo ćutao, ali bi na izlasku znao da uštine radnog čoveka, onako brutalno, dorćolski, i da prosikće: da te više ne vidim da se ovuda motaš.

Nije bilo državnog praznika a da nekog radnog čoveka Mira ne usvoji.

Posle su, kad je u potrazi za mirom, otišla  u Moskvu, te nesretnike jedno vreme nazivali “ona Mirina siročad”. Neki od njih i danas rade po opštinama, poštama, sindikatima i elektrodistribucijama. Ne znam da je neki od njih Miri poslao čestitku za rođendan. Takav smo mi narod. Zaboravan.

 

Asparagus

 

Nikola Pašić je imao jedan asparagus kojem se jedino poveravao. Nosio ga je i preko Albanije. Kad bi samo crvi, koji napadoše asparagus, negde dvadeseth, mogli da prenesu ta šaputanja i domunđavanja.  – Nisam valjda pogrešio? Mogao sam bolje da prodam? Sumnjam! Moja reč protiv njegove! Sve je na sigurnom…

I šta bismo sa tim? U ludnicu? Na sud? Ukaz za odlikovanje? Možda penzija?

U Srbiji se uvek više obraćala pažnja na govorkanja nego na počinjena dela. Šta se uradi, uradi se, ali ono o čemu se priča…

Ergo!

Ne pravi čaj od asparagusa, možeš od toga umreti, stara je varoška sevdalinka. Umesto toga, šapnu mu tajnu tvoga života. I on će umeti to da sačuva bolje od svakog popa. A možda se pretvori i u lozu!

 

Mučenici

 

Nađu se jednom prilikom, sasvim neočekivano, u VIP salonu edinburškog aerodroma: Karić, Beko, Mišković i Peconi. Reč po reč, samo o familjiji i vicevi o seksu, ništa o poslovima i politici, kad neko poče o tome kako se u životu mučio da bi stekao to što je stekao. Ko je prvi započeo nikad se, verovatno, neće saznati.

Miškoviću su, kao što se zna, ušli u biznis gajeći pečurke u podrumu, Karići su uz svirku u kafanama skupili nešto para da pokrenu proizvodnju ašova i lopata, Beko morao prvo da direktoriše da bi nešto ozbiljno pokrenuo, dok je Peconi gulio ulične poslove dok nije uleteo pravi posao.

Onda počeše jedan drugoga da prozivaju kako je do pravih poslova došao preko Miloševića.

– Dosta, u jednom će trenutku Mišković, ovako nećemo nigde stići. Niko se naučen nije rodio! Ljudi smo, od kivi i mesa!

– Mudro zboriš reče Bogoljub. Mene je to najviše i mučilo. Bio sam prvi komšija Slobin. Vi znate, čim završim sa ručkom u kući on me zove na ručak. Gledaju me Sloba i Mira kako se znojim, a oči im vesele, vragolaste…

I svi složno zaklimaše na ove reče.

 

Crna grančica, 29. jul 2017, subota

Juče je umrla naša mačka Micika. Bila je veoma stara, preko 21 godine. Potpuno crna, tanka, mršava, poput neke graničice. Imala je blagorodan  karakter, nikada nije ogrebala nijedno dete, nikada nisam čuo da frkče, osima na bepsrizornog mladog mačka Njuce koji je u želji da se igra umeo da naskače na nju. Deca su je razvlačila po rukama, a ona je sve trpela. Kad bi joj to dosadailo samo bi se negde zavukla i postala nevidljiva.  Imala je mali beli beleg, jedva primetan, na grudima, nedostajao joj je levi očnjak i verovatno još zuba. Često je plazila mali crveni jezik verovatno zato što nije mogla da dobro zatvori usta. Kandže su joj bile dugačke i oštre. Često je dolazila kod mene u krevet, pogotovo kad bih zaspao na leđima, da se namesti na mojim grudima. Kad je bila mlađa uvlačila je kandže a kad je omatorila zaboravila bi na to. Budio sam se od bockanja. Bila je veoma mala, uska, izdužena. Jedva se čula. Potpuno diskretno stvorenje. U mladosti je imala nekoliko maca. Ne znam šta je bilo sa njima. Gde su se školovale, od čega su živele.

 

 

Porodični život mačaka vezan je za ljudske porodice. Micika je neka vrsta nasledstva. Deda je iza sebe ostavio četiri mačke. Jedna mačor – Žuća, otišao je sa mnom na posao, u Ebart, drugi u Borču, kod žene koja se brinula za dedu, treća mačka je otišla u Kovačicu, a Micika, kao najstarija, kod nas. Lepo se slagala sa naše dve mačke: Mrletom i Čupom.  Jela je malo, probirljivao. Što je bila starija sve više je ličila na dementnu baku koja bi se negde zaputila, a onda zaboravila kuda i šta. Stajala je izgubljeno nasred kuhinje ili sobe pogleda uprtog u jednu tačku. Kad bih joj se obratio ona bi samo kratko zamnjaukala i pratila me tamo kuda sam krenuo. Ja sam obično došao do njenih posuda sa vodom i hranom ili do mesta gde bi ležala. Ona bi se tada obično setila da uzme koji zalogaj ili da popije malo vode. Slušala je moj glas. Poslednjih meseci, kad sam je hranio, volela je da stojim pored nje dok jede. To joj je, valjda, ulivalo sigurnost. I koncentraciju. I pored tolike starosti i dalje je, do pre mesec dana, skakala na sto i prozor. Pomagao sam joj da siđe jer je doskok baš nije dobro služio.

Zajedno smo čitali i pisali. Smestila bi se pored mene i moga laptopa i prela. Umela je, tako mala i sitina, da prede najglasnije od svih mačaka.

– Micika, Micika, Micika, bezbroj puta je “krupnim” glasom govorila četvorogodišnja Zoja, mala srpska Španjolka, dok ju je dosta odlučno mazila na podu. Micika je bila skroz spljoštena. Bilo je to pre, pre, pre desetak godina.  Zoja je izrasla u pravu devojku, a moj unuk Ognjen u mladića. A Micika se sklonila u tajanstveno mačje gnezdo gde su sada sve naše mačke.

Naša Crna Grančica!

 

Sahranismo je ispred Brankove kuće u Staroj Pazovi. Dok sam od Mirjane (veterinarke) vozio Micikino telo do Branka, a bilo je užasno vruće i velika gužva na autoputu, opraštao sam se ne samo od Micike nego i od mnogih prijatelja. Ruža mi je bila poslala divnu pesmu Gintera Grasa – u engleskom prevodu: “Gone, Gone, Gone”. Naftalin u džepovima odela prijatelja kojih više nema! Moramo se brinuti o onima koji su otišli. Sećanje produžava život. I živih i mrtvih.

 

Pre nogo što sam zatrpao kartonsku kutiju uvijenu u crveni providni šal odjednom izgovorih: Om Mani Padme Hum!

Tako mi je došlo. Poštovanje života ide uz sećanje. Ne znam kako bi se složili Buda i Tora. Meni se čini da je to mesto gde se susreću.

 

ཨོཾ་མ་ཎི་པདྨེ་ཧཱུྂ༔

Tekunice, 26. jul 2017, sreda

Žalio se jednom jedan značajni političar Milomiru Mariću kako ga svi napadaju a on trpeljiv, trpi li trpi.

– Svako mora da uzvrati. Nisam ni ja od kamena. Ali kome mogu ja da se osvetim? Gde da se iskalim?

– Tekunice, reče kao iz topa, Milomir Marić.

Rečeno, učinjeno.

Posle je neki pametnjaković otkrio da su tekunice zaštićena vrsta. Šta sve neće da izmisle samo da bi mučili izvanrednog čoveka.