Osećaj, 30. avgust 2017, sreda
Sreli se kučak i kučka i na prvi pogled zaljubili. Odluče da sviju zajedničko gnezdo, podignu dom, izaberu mesto za život, nešto zgodno, malo dalje od centra, ali ne pusto, čist vazduh, a blizu škole za buduću decu, dobar prevoz. I pijaca. Kad su se smestili, a neprekidno u ljubavi, i u planovima, kažu jedno drugome: baš smo se lepo skućili, ali stalno imam osećaj da je ovde neko ranije živeo. Nije to osećaj ni prijatan, ni neprijatan, jednostavno: tu je. I kad su došla deca, koja su vremenom porasla, a kučak i kučka bili sve stariji i sporiji, i sve su kraće krugove oko svoga doma pravili, onaj je osećaj bio sve jači i jači.
Jednoga dana im na vrata pokuca poštar. Nosio je veliki koverat od roza papira.
– Za nas, iznenađeno će kučak i kučka.
– Za vas! Tako piše, reče im poštar.
U koverti beše starinski album sa fotografijama.
– Gle nas, reče kučka, upirući šapom na fotografije.
– Nismo to mi, kučko, to su neki ljudi, reče joj kučak.
– Kakvi ljudi, vidi kakve su im njuške, reče kučka.
– To su njuške doušnčke. Ljudi , a ne mi! Ali, znaš, imam osećaj da je neko ovde bio i pre njih.
Kako to reče kučak u kuću upadoše šinteri. Uhvatiše kučku i kučka i ubaciše u kombi oglodan i siv i odvezoše daleko, daleko… Kučka se izvuče usvajanjem, a kučak zaglavi od stresa.
Deca im predaju na Mašinskom. Žive na Neimaru. Kriju poreklo. Teraju karijeru. Izgubili osećaj. Sasvim.