Iza zatvorenih prozora, 29. avgust 2017, utorak

Iz obližnje zgrade već danima se širi užasan smrad. Naleti, pa se izgubi. Već smo počeli da sumnjičimo jednog mačkoljupca iz te zgrade da plitko sahranjuje preminule ljubimce. Danas saznajem da smrad dopire iz stana sa prvog sprata u kojem je živela jedna baba. Niko joj ne zna ni imena. Godinama je sedela na hoklici pored ulaznih vrata i glasno komentarisala ono što se  u ulici i državi  događalo. Bila je prilično drčna, sa bogatim rečnikom psovki. Nije bilo pametno kačiti se sa babom. A onda je baba jednostavno nestala. Nikome iz zgrade nije bilo sumnjivo. I tako jedno pola godine. Onda su, valjda, njene najbliže komšije  osetili smrad koji dopire iz njenog stana. Pa su, posle dugog većanja, navodno, pozvali policiju. A policija se nije odazvala. Onda su pozvali bravara da obiju vrata. Bravar im rekao da je ključ u vratima. Ne znam da li je tada najzad došla policija. Uglavnom, oni uđu i otkriju da je baba umrla pre pola godine. Dođe služba i odnese babin leš ali ostavi sve kako je bilo. Ništa dezinfekcija, ništa čišćenje. Samo otvore prozor da se stan provetri.

Danas sam o ovome saznao od taksista. Otišao sam u susednu zgradu da pronađem nekog od živih komšija i da čujem da li će nešto da se uradi. Uspeo sam da razgovrama samo sa jednom mlađom ženom koja stanuje preko puta babinog stana. Ona iznajmljuje stan i ništa ne zna osim da je baba umrla, da nije bilo dezinfekcije, da i dalje smrdi, mada u samoj zgradi manje nego napolju pošto je širom otvoren (polomljen?) jedan prozor kod babe. Skoro cela zgrada je za izdavanje. Nedavno su menjali ulaznu kapiju, sa sve kamenim pločama, reflektorom, kamerom, interfonom… Baš su se isprsili. Ali da nešto urade sa smradom, to ne mogu.

 

 

Ko zna, možda i ne mogu. Na vratima babinog stana obaveštenje policije da je zabranjeno ulaziti u stan zbog istrage.

Danas sam pisao komunalnoj inspekciji. Još uvek nema odgovora.

Ko zna da li je problem uopšte rešiv. Iz pravnih i logističkih razloga. Bar da poprave prozor i da ga hermetički zatvore.

U Vujakliji piše da je iskaz: “mrtva baba na federe skače” oksimoron. Da li to znači da je samo zbog toga smišljen?

U jeziku ima mnogo toga što je posledica ne samo onoga što se dogodilo nego i onoga kako, i u čemu,  živimo.

Usamljene starice i starci koji bezglasno umiru ne samo po soliterima nego i u starim predratnim trospratnicama, to je stvarnost. Nije   potrebno ništa dodatno  opisivati. Kome će pripasti stan? Opštini ili brižnim naslednicima?

U toku je velika otimačina koja ide zajedno sa zaboravom i neznanjem. Čini mi se da se neki ljudi veoma lako naviknu na smrad. Jednostavno žive iza zatvorenih prozora.