Spavaonica, 24. avgust 2017, četvrtak

U sredu, na putu do katastra, u 27. marta, iz pravca Knez Danilove, naletim na improvizovanu spavaću sobu ispod stepenica jedne od zgrada. Uz put sam prošao Dalmatinskom, pored celog reda straćara i potleuša, da bih onda izbio na deo impresivnih zgrada, celog bloka, sa sve garažama, centralnim parkom, novootvorenim fensi kafeima i sličnim pratećim radnjama. Kad sam skrenuo prema Knez Danilovoj izgled ekskluzivnosti bloka još se pojačao. Tu je nekad bila fabrika od crvene cigle, oglodana i napuštena, ali lepa zgrada. U njoj su se pravili kuglični ležajevi. (Kako to samo gordo zvuči.)

 

 

Kasnije sam, kod kuće, pronašao sajt bloka koji nosi impresivni naziv Central Garden, i malo listao po njemu. Ponuda kako se već pravi za prodaju ekskluzivnog prostora za ekskluzivne kupce. Cena kvadrata je dvostruko veća od prosečnih stanova u  centru grada. To je sve veliki posao, velika ulaganja, pa i veliki profit. Gluposti koje se valjaju u cilju veličanja prostora, odnosno stanova, u Središnjoj Bašti, potpuno su u skladu sa ekonomskom, političkom i svakom drugom ideološkom matricom režima. Ovo je vreme kada budalaštine dobijaju svoj konačni pompezni oblik. Posle toga dolazi samo pad Bastilje.

U prospektu se, između ostalog, piše: “Objekti će biti energetski efikasni. Obilje zelenih površina samo su neke od specifičnosti budućeg kompleksa. Takođe, vodićemo računa o privatnosti stanara, pa komercijalni lokali po obodu neće remetiti unutrašnji mir.”

Taj unutrašnji mir je istovremeno i onaj spoljašnji. Kakva metafora za mehur od sapunice.

 

 

 

Daleko od toga da sam propovednik zaleđenog života i vraćanja u prošlost. IKL – Fabrika kugličnih ležajeva propala je kao i ostale fabrike i firme iz socijalističkog vremena. Ako ćemo pravo, to i nije bilo mesto za fabriku. Sasvim je u redu da se umesto nje, kao i drugih napuštenh i propalih zgrada, podigne novo naselje koje će imati i park, i garaže, prodavnice i kafiće. Menjanje grada nije uopšte sporno.

Ono što mi upada u oči to je, međutim, potpuno ograđivanje i izdvajanje ovog bloka od okolnih ulica i zgrada. Sirotinjske, štrokave i otužne niše uz samu Središnju Baštu ostavljaju se takve kakve su. Jasno mi je da bi za investitora bilo preskupo da ruši i raseljava sirotinju. O njoj će se pobrinuti Grad, odnosno sam protok vremena. Mnogo toga se može rešiti i pravnim putem. Polako će se otkrivati šta je tu sve nelegalno, mada postoji duže od sto godina. Isključivaće se voda i struja. Nekima će se nešto sitno i ponuditi. Pa ipak, i kad se jednog dana  sirotinja otera, a rupe popune novim zgradama,  ostaće potpuni nesklad i napetost između Središnje Bašte i okoline.  To se neće moći rešiti zborom stanara ili proglasom nekog gradonačelnika.

Grad ume da se opire mnogo veštije i upornije nego što to može beton, cigla i čelične konstrukcije. Grad je organizam a ne komplet funkcija. Nije on ni kolevka, ni kuhinja, ni toalet gde se odvijaju nečiji životi. Grad je sam po sebi život. Oni koji to ne razumeju vole da planiraju. I ubeđeni su da mogu sve da isplaniraju. Pogotovo budućnost.

Ovakvi blokovi su strana tela. Svaka ekskluzivnost dovodi do spontane reakcije i stvaranja antitela. Na društvenom planu to znači samo jedno: bujanje agresije i sukob. Stanovnici bloka se osećaju ugroženi stanovnicima izvan bloka. I obratno. Tu je i snažan socijalni, pa i klasni, antagonizam. Pripadnost različitim miljeima. Različita očekivanja, različiti kulturnim model. Mnogo toga potisnutog i prikrivenog. Osećanje osujećenosti i prikraćenosti. Fabrika, i prostor koji joj je pripadao, kupljenja je za oko 15 miliona eura. Od ovog novca nikada nisu isplaćena dugovanja radnicima. (Verovatno ih je isplatila država.) Bez obzira što radnici ove fabrike nisu živeli u njenoj blizini ova nepravda ostaje zapisana među zidovima. Zidovi pamte zajedno sa ljudima. I kad se sruše prelaze na neke druge zidove.

U nekim drugim državama, sa mnogo dužom kapitalističkom i liberalnom tradicijom, poput Nemačke, zakonom se propisuje procenat socijalnih stanova, stanova za sirotinju, u ekskluzivnim novosagrađenim četvrtima. Na taj način se ne održava neka zamišljena pravda već održava osetljiva društvena ravnoteža i energija koja se gubi uvođenjem zatvorenog i izolovanog prostora u gradu koji je po samoj svojoj prirodi otvoren i demokratičan.

Kondominijumska ideologija! Skroz demokratski. Kupi i ogradi!

Ovde je sve toliko otrcano, odvratno i lažno da za sada ne vidim ni mrvicu prostora da se započne neka suvisla javna rasprava o smislu i značaju javnog prostora.

 

Onda sam sutradan ponovo prošao, bilo je oko  podneva, pored spavaonice. I u njoj je spavao čovek. Pokriven čaršavom i ćebićima. Odložen štap. Flaša vode. Kanister, verovatno za umivanje. A na glavi vunena kapa.

 

 

Gle beskućnika kako je otvorio svoj kondominijum! Toplo je, ali su noći sve svežije. Niko se ne osvrće na spavača. Svako se svojim jadom, ili veseljem, pozabavio. Kao da vidim hiljade i hiljade spavaonica u kojima ljudi spavaju izvan sna i jave. Kao da im je to poslednje sklonište koje imaju.

 

Znam: kad sve pozaspi, baš sve,  pojaviće  se jedne maglovite noći ptica slobode i počeće da budi odavno uspavane, utrnule, možda obezglavljene, i kljucaće im u glave jednostavne reči: ovo se više ne može trpeti!