Moj dnevnik
Soba šinjela i froncli, 3. avgust, sreda
Naravno, nikada nismo imali posebnu sobu za odeću. Naročito ne za šinjele. Očeve stvari su bile u ormanu zajedno sa svim ostalim. Nije u toj odeći bilo ničega trijumfalnog i pompeznog da bi raspaljivalo dečju maštu. Mnogim delovima te odeće ne znam ni danas ime. Na primer, krajevi rukava, dupla tkanina koja nije bila skroz ušivena, gde su se pohranjivale karte od bioskopa ili autobusa, poneko dugme. To je bio izvor uzbudljivih otkrića. Na očevoj uniformi nije bilo previše zlata – pikova, trefova, rombova i lovorovih listića. A zvezdice na epoletama! Da li je bolje što više ili što manje? Imalo je to neke veze sa mladošću, pa se i šalilo na račun broja zvezdica. Neko celo jutra vežba na trubi. Počeo je od Marša na Drinu, pa preko motiva iz “Kuma”, pa do Besame Mućo. Vraćao se na ovu poslednju više puta. Svira polako, da ne pogreši,...
NastavakO izgubljenim stvarima, 30. jul, subota
Malo, malo pa ugledam nešto čudno. Nešto što me protrese. To su, nesumnjivo, svakodnevni prizori, ništa drastično i dramatično. Drama je skroz kamerna. I odvijaj se verovatno samo u mojoj glavi. Na primer: jedna izgubljena čarapica. To je očigledno bebina čarapica koja je ispala iz kolica. Bebe vole da se nogataju i često skidaju čarapice, a roditelji su zagledani ili u mobilne ili u budućnost pa previde ovaj gubitak. Pre neki dan sam na istom zidu zatekao prazni flašicu sa cuclom. I ona je, verovatno, ispala na trotoar a brižni je građanin stavio na zid. Lepo je da građani zaboravljene bebina stvari ostavljaju na zid. Ne verujem da bi isto postupili sa telefonom ili novčanikom. (To bi, uostalom, bilo skroz besmisleno. Vlasnici telefona i novčanika mogu se mnogo lakše pronaći.) Meni je, međutim, ta vrsta gubitka znak nekog dubljeg gubitka i očaja. Beba, naravno, neće ni primetiti nestanak svoje...
NastavakGroblje izdajnika, 29. jul, petak
Već sama ta ideja deluje bolesno. Ovaj svet je sve bolesniji. Od bolesti se ne možeš odbraniti zatvaranjem granice ili daljinom. Prikaze bolesti lako prelaze sve prepreke. Somnabuli vođa Severne Koreje, masovna ritualna silovanja dece u Zapadnoj Africi, baljezganja Donalda Trampa, džihadisti koji zakazuju odlazak u Raj u određeno vreme, kad se raznesu bombom nasred ulice, sve su to besomučne konvulizije jedne te iste svetske bolesti. Prodire, inficira, menja ponašanje. Ne vidim da ispitivanja raspoloženja javnog mnjenja služi biločemu korisnom. To je postala metodologija za učvršćivanje vlasti i dogme. I nema više nikakve veze sa demokratijom i vladavinom prava. Pitanje je dana kada će se “Groblje izdajnika” proširiti na ceo Balkan. Možda i dalje. Verujem da bi Orban, kao i desničari u Austriji, Češkoj, Nemačkoj, Slovačkoj i Poljskoj, jedva dočekali da podignu takva groblja. Ova groblja je potrebno i “naseliti”. Ona imaju smisla tek kad si spremio narod da...
NastavakKiša i opera, 25. jul, ponedeljak
Kiša i osveženje. Olakšanje. Smrklo se oko pola osam uveče. Nastupi mrak kroz koji se probijaju automobilski farovi i svetlost lokala iz prizemlja. Ulična svetla se pale od devet. Gradske vlasti tvrde da je uvek bilo tako, a ja ne mogu da se setim, osim da je prethodnih godina nebo bilo svetlije. Može se lagati na malo, a može i na veliko. Niko nikoga više ne može da uhvati u laži. Odnosno, to jednostavno više nije važno. Može se lagati mirno, hladnokrno, i nadasve besmisleno. Laže se o sebi, ali još više o drugima. Upravo je u toku izložba “Necenzurisane laži” koju je priredila služba informisanja SNS-a. Time se, kao, dokazuje da se vlast može napadati, kritikovati, kao i da se o njoj može bez ikakve odgovornosti i posledica lagati. Na taj su način sve priče o cenzuri i autocenzuri raspršene. Čisto sumnjam. Tek sada će to da bude...
NastavakSranje oko nas, ponedeljak, 18. jul
U petak, 15. jula, ostadoh bez sredstva za pisanje: laptopa. Pokvario se punjač. Odmah sam otišao u grad da kupim novi. Posle podne otkrijem da novi punjač ne radi. Radnja u kojoj sam ga kupio zatvorena. Isto tako i u subotu. A u ponedeljak (danas) čekao sam do pola jedanaest da se otvori da bih zamenio punjač za ispravan. Evo me gde pokušavam da nadonkadim propušteno. Naravno, to neće moći. Događaji se sgusnuli: i napolju i unutra. Prvo masakr u Nici, pa onda pokušaj vojnog puča u Turskoj. Svet je načisto poludeo to svi složno zaključuju. Takođe postoji opšta saglasnost da će biti sve gore i gore. U svakom pogledu: ekonomskom, političkom, društvenom, kulturnom… moralnom. Dok sam danas u kafiću čekao da se otvori radnja da bih zamenio pokvareni punjač za ispravan, a to je trajalo duže od sata, jer se momci koji drže radnju ne drže nikakvog rasporeda...
NastavakSkakavac pored bazena, 11. jul, ponedeljak
– Ne treba ti nikakva sociologija da bi video šta se oko tebe dešava. Kao da čujem jednog svog profesora. Evo nas ponovo u Beloj Crkvi. Prvi put smo ovde bili pre petnaestak godina. Još je radio hotel. Bio je u poluraspadnutom stanju. Stari hotel koji je očigledno video mnogo bolja vremena. Kao i sama Bela Crkva. Hotel je bio vezan za železnicu i blizinu granice sa Rumunijom. Bela Crkva je pre Drugog svetskog rata bilo sresko mesto. Važnije od Vršca. Stanovništvo mešano: Srbi, Nemci, Česi, Rumuni, Rusi, Madžari… Čeha je bilo toliko da je postojao Češki kulturni dom, u Beloj Crkvi je bio i prvi Arhiv u Vojvodini. Ima više crkava: pravoslavna, rumunska, katolička, ruska. U Belu Crkvu su došle i izbeglice “beli” Rusi, ruski kadeti, bežeći od “crvenih”. Onda su posle rata proterani Nemci jer su za vreme rata bili folksdojčeri, odnosno svi odrasli Nemci su bili...
NastavakTrebalo bi se vratiti Funesu? Sećanje Poslednjeg čoveka (8)
Prvi put? Kad je bilo prvi put? Toliko toga pamtim. Kad sam prvi put poljubio, prvi put se razočarao, pročitao prvu knjigu… svega se sećam. Ali kad sam prvi put slagao, to ne. Ima nečega istinski ljudskog u sećanju na početak proizvodnje sopstvenih laži. Kao da time postajemo nekako ravnopravni. Lažemo od kad znamo za sebe. Lažemo kad je to neophodno i kad je to sasvim izlišno. Lažemo podjednako kad je to korisno i kad je to apsolutno štetno i opasno. Istovremeno, pokušavamo da nikada ne izneverimo istinu. Dobro se osećamo kad mislimo da smo istinski istinoljubljivi. (Lažima možemo da se hvalimo samo kad one deluju apsolutno neverovatno i kada nikome ne nanose štetu. U svim ostalim slučajevima o njima ćutimo.) Postoji, medjutim, jedan ozbiljan problem. Odnos izmedju istine i iskrenosti. Izmedju njih nema znaka jednakosti. Odnosno, iskreno se nadam da nema. Inače bih se našao u neprilici. ...
NastavakDeda Pera čita Oslobođenje, 5. jul, utorak
Sanjao sam deda Peru sa tabletom. Tablet velik, izdužen, format kafanskog menija. Čita novine. Oslobođenje! Pitam ga, prilično začuđen spretnosti sa kojom rukuje spravom: da li dobro vidiš? – Da, naravno, kaže deda dok palcem i kažiprstom povećava članak. Onda sam se probudio. Bilo je oko šest u jutro. Tišina. Taksisti se još nisu okupili da bi pokrenuli svoje uzbudljive debate o porezu i budućnosti sveta. Prođe jedan tramvaj pa se sve umiri. Deda bi sada imao oko stodvadeset godina. Majka, da je živa, devedeset. Pa i nisu to neke godine! Kako je sve napredovalo i produžilo se. Oslobođenje! Sećam se kako je deda, uz prvu jutarnju kafu, obeležavao na strani gde je bio program Radio Sarajeva, vreme kad će biti emisije sa narodnom muzikom. Jednom prilikom je obeležio emisiju “muzika bosanskih kompozitora” i veoma se iznenadio kad je začuo čudnu klasičnu muziku u koju se baš nije razumeo....
NastavakO svetlosti koja se vratila, 1. jul, petak
Svedoci smo onoga čega ne možemo biti samo svedoci. Znači: i učesnici smo. Dobro je, s vremena na vreme, ponoviti ovu konstataciju. Što ne znači da ona mnogo pomaže. Živimo u vremenima preokreta, kriza i iščekivanja. Niko ne očekuje čudo u obliku Svetske vlade i doba prosvećenosti. Bićemo zadovoljni da ne bukne novi rat i da ne pokuljaju nove izbeglice. I da možemo da računamo da će penzije da izdrže do kraja. Kako za nas, tako i za našu decu. Ograničenost nade! Biće dovoljno da se ne pokvari i ovo malo čime raspolažemo. Političari, naravno, obećavaju u hiljada i milionima… nečega. Opozicija najavljuje potpunu propast. Vlast spas i procvat. I jedni i drugi bez trunke odgovornosti i iskrenosti. Kao da će biti na vrhu sledećih sto godina. (Možda i hoće, uostalom. Kad glupost postane rutina i obaveza ona se mnogo teško menja.) Sve više otkrivamo da naša elita i...
NastavakPro ninkve, Sećanje Poslednjeg čoveka (7)
Lik nalik psećem prati svaki moj pokret. Sve je prolazno, ali taj pogled… Ne mogu ga se otresti. Vladari iznebuha kontrolišu protok vode i vazduha. Tetka se seća mene kad sam bio mali. Pokušavam da dokučim pojam nule. Nula nije ništa. Ništa je s obe strane. Putujem tunelima koji me izbacuju na površinu vremena. Sad sam u ranom detinjstvu, sad u mladost, sad u prošlom mesecu. Brzina neograničena. Dok trepneš… Ima jedna pesme koja počinje sa: Pro ninkve a ninkve! Ninkve darum zlarum. Ninkve perulum. Njoki: dum, dum, dum… Stalno se vrti: “Za ništa zbog ničega, izgubiću ono čega nemam, jer nikad biti neću: beskrajan! To bi mogao biti deo neke stare, izgubljene pesme, koja se pevala u prilično tužnim prilikama. Valjda je, posle toga, svima bilo lakše. Ništavilo nije nirvana već samo pokušaj da se relativizuje gubitak. Tako i mi, posle stotine godina života, pokušavamo...
Nastavak