Transilvanija na vodi, 21. septembar, ponedeljak

 

… on promrmlja nešto u smislu dobrodošlice: “e nabijem te na kurac!” Ja uzvratih u maniru velikih putnika: “Pa, dosta se ovde stvari promenilo.” Nisam mogao da prepoznam šta je šta. Polako sam se razbuđivao.

 

Juče i jutros sreo sam dve starije žene koje su me neobično podsetile na majku. Odnosno, izgledale su onako kako zamišljam da bi ona izgledala da je živa. U novembru bi napunila 89 godina. (To se desilo u četvrtak i petak.)
Vrućina nesnosna a ipak draga jer posle nje dolazi zahlađenje, kiša. Ovo je najtopliji septembar. Otkad se meri temperatura. Tu blizu je moj i Goranin rođendan. Mogao bih da napravim ručak. Ili da naručimo pice. Zavisi od mogućnosti.
Sećanje na majku iskoči i udari posred grudi. Posle podne, omamljen od vrućine, zadremam i naglo se prenem ispunjen nekim užasima. Morao bih dosta toga da radim. Imam obaveze koje otkucavaju. Da spremim dve pesme, da završim svoj deo rada za konferenciju. U petak sam bio kod Hamovića da se dogovorimo oko knjige. Predložio je da promenim naslov. OK, zvaće se Muzej melanholije prema jednoj priči-projektu. Ko uopšte još čita knjige koje nisu bestseleri?
Kad sam pre izvesnog vremena, u nevezanom razgovoru, pomenuo Muzej melanholije, kao ideju o kojoj bi se moglo razmišljati, jedna žena (uspešna, direktorka, energična… i tako to) odlučno reče: ja ne volim melanholiju. Time je ne samo zaledila svaki razgovor nego i napravila neprijatnu situaciju u kojoj sam morao da se “vadim” izjavom: pa to niko od tebe i ne očekuje. Grozim se situacija u kojima jedni ljudi sebi dozvoljavaju da govore drugim ljudima šta im padne na pamet. Sve u ime iskrenosti, otvorenosti, autentičnosti… Nije nego! Sve smo pa otvoreni. To je način da se pokazuje sila kao odraz odlučnosti i prirodnosi. Zašto bi neko morao da voli bilošta? Jer, nije u pitanju nikakva ljubav već poštovanje tuđe naklonosti i opredeljenja. Kao kad bi sa slikarom, koji počne da pričao o svome radu, rekli: a ja baš ne volim slikarstvo, meni je mnogo draži film.
Da li je potrebno sve da se objašnjava i raščlanjuje? Zašto? Da bi ljudi to bolje razumeli ili da bi zavoleli? Pa i ljubav je razumevanje. Normalno. I zbog toga nije ništa neobično kad ljudi strasno objašnjavaju i opisuju svoje naklonosti i sklonosti, svoje kolekcije, hobije, istraživanja. Da li je došao kraj transfera osećanja i otvorenosti? Nisam primetio da se na FB-u ljudi previše poveravaju i otvaraju. Prevazišli smo empatiju osim kad su u pitanju nepoznati, daleki ljudi.

 

Pre dosta godina sam skupljao “ogriske” olovaka kojima sam crtao. Onda sam od toga pravio kolaže. Najčešće su to bili delovi nameštaja – ormani, regali, stolovi. Tim nameštajem bih mogao da opremim celu jednu kuću. A onda sam zaboravio na te slikice. Iznenada ih juče pronalazim. Bio sam u potrazi za nečim sasvim desetim. Koliko smo stvari samo skupili! I svaka stvar ima svoju priču. No, možda ne voliš više da slušaš o melanholiji. To je tako zamorno. Nedelatno. Time se ne menja svet.

 

DSCN1378
Za vikend je objavljen ugovor o Beogradu na vodi. Danas, u ponedeljak, pažljivo sam čitao neke odredbe i rekao u sebi: o ovome bi sada trebalo da se oglase pravnici. Oni su do sada bili najglasniji kad bi se povela reč o organizaciji života Ovde. Čini mi se da je ovim ugovorom učinjeno nešto sasvim novo. Apsolutno ne ulazim u finansijske i ekonomske osnove i dimenzije. U to se ne razumem. Napravljen je, međutim, ugovor kojim se poništava pravni suverenitet cele države. Komercijalni partner je dobio pravo veta na sve buduće regulacione (građevinsko-urbanističke) planove u Srbiji. I Skupština i Vlada ima da slušaju. U redu, sad ćemo da vidimo kako će da reaguje cvet naše elite: pravnici.

Ovim se menja svet!

Rado bih se zavukao u nepostojeći Muzej melanholije i odatle gledao kako se razvaljuje sve ono što je životu u Beogradu decenijama davalo jedan lepši i dublji smisao.

 

Moj mali, pametni, unuk, kad sam ga sinoć vozio kući, pa je neko zapitao kako se zove škola pored koje smo prolazili, kao iz topa, reče: “Transilvanija”! Umrli smo od smeha. Otkuda mu samo Transilvanija? Od Drakule, naravno. Vampiri i dalje šestare Srbijom. Kad on poraste možda će Transilvanija da nikne u podnožju Kalemegdana. A na Ratnom ostrvu amam Sulejmana. I nigde neće biti ni traga od melanholije.