O pesimizmu, 7. februar 2018, sreda

Vreme se ubilo za mračne misli. Istorijski, kalendarski, biološki… lično. Kako bi se, uoslatom, moglo razmišljati o pesimizmu iz “čista mira”. Povod mora biti iznutra. Bar tako se misli. Ako je neko konstuticionalno sklon mračnim mislima i pesimizmu nije li njemu mnogo lakše da otvori ovu raspravu? Nisam, međutim, baš siguran da Šopenhauer, Niče i Kjerkegor mogu da objasne ovaj fenomen, koji nije samo raspoloženje nego i čitav jedan svet, na drugi način osim iz pobedničkog rakursa. Želeo bih to da izbegnem. Trijumfovati u pesimizmu deluje prilično blesavo.

 

Kad sam se upoznao sa Kristiforom Robinom i Vini Puom, a to je bilo verovatno veoma rano, čim sam naučio da čitam, a u našu kuću počele da pristižu dečje knjige, negde u prvom, drugom razredu, odmah mi se veoma dopao Iar. (U ovom tekstu koristim citate divnog prevoda Luke Semenovića, za koji pretpostavljam da sam čitao i u detinjstvu.) Do tada nisam bio upoznao nikoga ko bi se tako ponašao, ne mislim ovde na formu basne u kojoj životinje govore, već isključivo na Iarov karakter. Šta me je to privuklo ovom uvežbanom nesrećniku i baksuzu? Svakako i to što je njegov baksuzluk budio u meni osećanje sućuti i potrebe da ga nekako zaštitim. Ali to nije sve. Iar je prototip tužne sudbine koja lako može da se pretvori u beskrajnu epopeju. Svi će se, mislio sam, brže ofucati i izlizati od Iara. Iar se odupire modi. Baksuz je večan ne zbog svoga baksuzluka već zbog toga jer je prihvatio tu ulogu i neće, ni po koju cenu, da je se liši.

Večiti pesimista, reklo bi se, ima sasvim blagu narav. Njegova kuknjava je jednostavna, nema tu mnogo ukrasa, metafora i opisa. Retki su trenuci kad Iar govori o primerima.

 

 

“- Dobro jutro, Iare, rekao je Pu.

– Dobro jutro Medvede Pu, odgovorio je Iar sumorno.  Ukoliko je ovo jutro uopšte dobro, rekao je. – U šta sumnjam, dodao je.

– Zašto, šta ti je?

– Ništa, Medvede Pu, ništa. Ne možemo svi, pa neki od nas i nisu. I to ti je.

– Šta ne možemo svi, upitao je Pu trljajući nos.

– Veselje. Pesme i igre. Ringe-ringe-raja.”

 

Evo ga Iar, stari sivi magarac, kako pokazuje da ipak odnekud zna kako bi trebalo da izgleda sreća: “Veselje, pesme i igre, ringe-ringe-raja.”  Ima li boljeg opisa onoga što za većinu ljudi predstavlja sreća? To, međutim, znači da je to i Iaru poznato. Ali mu to, očigledno, “ne pripada”. Ako nije lično doživeo “veselje, pesme i igre…” sigurno je to negde video. Ne verujem da je neko posebno pričao Iaru kako je to kad si srećan. Takva vrsta priče deluje prilično sadistički. Odnekud, ipak, Iar zna o čemu je reč. Knjige, pisma, radio, prisluškivanje tuđih razgovora. Ili jednostavno: zamišljanje. Maštovita priroda može sebi svašta da predstavi. (Iar je maštovit?)

Šta je u pitanju? Sudbina ili karakter? Ali zar se i karakter ne dobija sudbinom? Ili može da se bira. Da li su, shodno tome, svi magarci slični Iaru? Ili postoji i neka druga vrsta magaraca? Apulejov magarac, na primer? U rimsko je doba magarac bio na glasu kao razuzdana i pohotna životinja, zgodan za razne vrste grehova. Nema to, naravno, nikakve veze ne samo sa našim Iarom nego ni sa najvećim brojem magaraca, tovara, kako ih lepo nazivaju u Dalmaciji. Oni najčešće vuku, nose, rade … za bednu porciju sena. A kad  ujutro počnu da se javljaju, gromoglasnim njakanjem, svet odjednom počne da dobija izvesnu porciju energije i optimizma. (Ovo je sasvim lična epifanija iz detinjstva.)

Ne znam zbog čega je Iar takav kakav je, ali je u tome vrlo autentičan i ja ga ne mogu zamisliti drukčijim.

Da ljudi, kao i Iar, mogu da se žale i da kukaju nad svojom zlosrećnom sudbinom, sasvim je uobičajeno. Ponekad se kuknjava pretvara u svojevrsnu sliku i priliku vremena. I naroda, naravno.

To, međutim, nema nikakve veze sa idejom pesimizma. Autenitični je pesimizam škrt na rečima, a pogotovo na opisu sopstene sudbine i situacije. Zar vam Šopenhauer liči na Iara? Povređena sujeta, šta li? Neko ko je pesimista često nema nikakve veze sa pesimizom. Pesimizam je pogled na svet dok je pesimista dobrovoljni davalac lične nesreće. Reč je o potpuno različitim stvarima.

 

Ne znam koliko primer Iarovog karaktera uopšte odgovara današnjoj slici sveta. Odbijanje da se učestvuje u veselju nije, samo po sebi, odraz pesimizma. Može čovek biti i namćor koji neizmerno uživa u svom namćorluku i brecanju na sve oko sebe. Pogotovo kad ima dobre uslove za to. Zamisli samo kako pojedini vlastodršci i vlasnici pokretnog i nepokretnog sveta uživaju u mogućnosti da ponižavaju sve oko sebe. Oni su negativni na veoma živahan i pozitivan način. Učestvuju u životu. Mogu da kažu: “ko te jebe”, kao odgovor na najpristojnije kurtoazno pitanje poput: kako ste? I je l će nešto da se desi? Je l će da se sruši nebo? Ili bar tavanica? Jedni će se osetiti povređenim i poniženim dok će drugi umirati od smeha.

To nema nikakve veze sa pesimizmom. Čak i ako, posle takvog primera, osetite neko zrnce pesimizma, znajte da je u pitanju obmana. To vaša duša samo pokušava da se odbrani od primitivnog i odvratnog sveta, ali tako što neće odgovoriti savetom: a što ga nisi oterao u tri pičke materine pred svima, već će se sklupčati poput prebijenog psa ispred ulaznih vrata i čekati da ga neko pomiluje. Pesimizam nisu slomljene kosti, samosažaljenje i pokornost. Iz pesimizma se ide u pobunu a ne u ropstvo.

 

“Iar je i dalje ćutao kao zaliven, pa je Pu tiho zapevao treću kiticu samome sebi:

Zakukuljeno, zamumuljeno.

Zašto pile, ne znam zašto.

To je dašto mi ti dašto.

Zakukuljeno, zamumuljeno.

– Tako i treba, rekao je Iar. – Pevaj: Amti-tidli, amti-ti. Berem jagode i cveće. Uživaj.

– I uživam, rekao je Pu.

– Neki mogu, rekao je Iar.

– Zašto, šta ti je?

– Zašto, šta mi je?

– Izgledaš tako tužan, Iare.

– Tužan, zašto bih bio tužan? Danas mi je rođendan. Najveseliji dan u godini.”

 

Iar baš ume da bude razočaran. Bojim se da pravi pesimista nema tu vrstu luksuza. Pesimista hoće da menja svet oko sebe iako je duboko u sebi, gnoseološki, ubeđen da nema promene, da su ljudi nesposobni da se menjaju, pogotovo nabolje.

Iar očekuje solidarnost u svome razočarenju. Njemu je stalno potreban svedok. Pesimisti solidarnost i publika nisu potrebni. Iar je pomiren i neprimetan, a pesimista glasan i borben.

Čak i kad izvodi igru ogledanja u vodi Iar je svestan prisustva njegovog veličanstva pisca, obaška čitaoca. Da li ste čuli za nekog pesmistu koji ovako kuka nad sobom?

“Iar, stari sivi magarac, stajao je kod potoka i posmatrao samog sebe u vodi.

– Žalosno, rekao je. – Baš tako. Žalosno.

Okrenuo se i polako otišao niz vodu,valjda dvadeset koraka, pregazio na drugu stranu, pa se polako vratio drugom obalom. Zatim je ponovoposmatrao samog sebe u vodi.

– Baš kao što sam i mislio, rekao je. – Ništa bolje sa ove oblale. Ali, to nikome ne smeta. Nikome nije stalo do toga. Žalosno.”

Ti izrazi samosažaljenja imaju, naravno, veoma dugačku istoriju koja se i dan danas koristi u cilju isticanja samožrtve i posvećenosti. Političari koji tako nastupaju lako postaju diktatori i samodršci. Njima je sve dozvoljeno jer su sebe žrtvovali za svoj narod i opšte ciljeve. Makoliko to izgledalo debilski ova tehnika pali kod svih onih koji ne znaju šta će sa sobom. A pogotovo sa svojim rukama.

Pretpostavljam da ne bi bilo ni malo čudno da se pesimizam i pesimisti sutra proglase za strane plaćenike i ideologiju stranu našoj tradiciji. Naravno, to bi moralo da se nekako uvije u političke okvire, kao mera protiv očajnika plaćenika. Tu bi me baš pogodili. Mešanje očajanja sa pesimizmom još jedan je primer ideološkog daltonizma. Očajanje  je prirodno stanje svakog zdravog organizma. Ja sam očajan i veseo od kad znam za sebe. Samo neadaptirana bića ne mogu da spoje očajanje sa veseljem. Tamo gde je to razdvojeno dolazi do pojave preterane težine, tabletomanije i  masovnih ubistava.

Iar, međutim, nije sve.

Odnekud se pojavio Lignjoslav, prijatelj Sunđer Boba. Izvanredna ličnost. Sušta suprotnost Iaru. A opet tako sličan,

 

 

Lignjoslav nije miran i trpeljiv. On neprekidno praska i pada u stanja agitiranosti. Odbija svaku vrstu brige, naklonosti, ljubaznosti… Negativan je i glasan u svakom pogledu. Sve što mu predlažu prijatelji – Sunđer Bob i Patrik – odbija kao gnusne malograđanske i petparačke ideje. Neće ni lepe uspomene, ni zajednička sećanja. Na poslu se neprekidno izvlači. Nije solidaran. Mrzi gazdu Keba Krabu, ali mu se ne suprotstavlja. Deluje bedno, manipulativno, pretenciozno, a opet tako privlačno. Neće da bude prisutan. Ne nudi alternativu.

Osim što u jednom trenutku kaže: probudite me kad umrem! To deluje moćno. Ničeanski!

Da li je Lignjoslav, možda, pesimista? Ne. On je samo negativan.

I tako, reč po reč, odmakli smo se od teme od koje smo krenuli.

Napolju marširaju razni zavetnici, rodoljubi, obrazovci, ili jednostavno: fašisti koji prolaze centrom Beograda sa visoko podignutom desnom rukom u znak pozdrava. Zig heil Beograde! Vlast je zagledana u budućnost. Nema vremena da se bavi problemima iz prošlosti. Jednom poražena snage marširaju u očekivanju velikog parčeta kolača. Da se i oni namire, a ne samo frustrirane, neobrazovane i mržnjom zadojene nove generacije. Dobiće mrvice koje će se sastrugati sa sirotinjskih šerpi onih koji su pobedili fašizam.

Da li kad se kaže: “prdnuti u čabar” to znači da je sve gotovo ili da je sve propalo? Koliki bi čabar bio potreban da se taj zajednički patriotski čin najzad obavi?

O pesmimzmu bi se, ipak, najbolje moglo pričati kad bismo pronašli prave pesimiste. U u njihovom nedostatku možda je najbolje da se pokrijemo preko glave, okrenemo na drugu stranu, i sve prespavamo. Uskoro će proleće, a ja ću i dalje biti u Srbiji.

Voz istorije, 29. januar 2018, ponedeljak

Bio jednom jedan čovek, Rade Sladić se zvao, koji nikada nije mogao  da pronađe svoj vagon u vozu. Svaki put kad je vozom morao negde da putuje bio je u panici. Došao bi bar pola sata pre polaska, najčešće kompozicija nije bila ni postavljena, da traži svoj vagon. Obično se potraga završavala tako da bi minut pred polazak ušao u poslednji vagon i iznutra tražio svoje mesto. Mesto bi se, naravno, našlo, nije to bio problem, ali vagon nikako. Onda bi on putovao, tamo gde treba, i unapred se sekirao što će u povratku ponovo morati da traži svoj vagon.

Osim toga, plašio se da ne uđe u pogrešan voz. Nije mu bilo dovoljno obaveštenje na početku perona i na panou u zgradi stanice. Morao je da ode skroz napred, do prvog vagona posle lokomotive, na kojem je pisalo to što treba.

 

 

Vremenom su ga upoznali službenici stanice, kondukteri, kontrolori, šefovi smene i naravno, mašinovođe. Najviše poverenja imao je u železničara sa crvenom kapom, kojega je od milja zvao Crvenkapa, čiji je posao bio da izađe na peron, sa zviždaljkom i okruglim znakom na palici kojim bi mahao kad bi došao trenutak da voz krene prema svome ishodištu. Kad bi mu Crvenkapa rekao: to je taj voz, Rade bi bio osloođen muka sumnje.

Nekada, u staro doba, postojaše izreka, boljereći kletva: “dabogda se našao u poslednjem vagonu voza istorije!” Voz istorije, po pravilu, uleće u najduži i najuži tunel, njegova kompozicija je veoma dugačka, juri sve vreme svirajući, ispušta paru, dim, varnice, čuje se škripa točkova na krivinama, nešto poput kočnica, iako se na putu u istoriju ne sme kočiti, a putnici se neprekidno prebacuju iz zadnjih vagona u one prednje, teturaju se, posrću, sudaraju, jer žele da budu što bliže početku svega. Biti u poslednjem vagonu voza istorije nije bilo ni lako, ni lepo, jer kad voz najzad izleti na svetlost dana oni iz poslednjeg vagona budu tretirani kao izdajnici i unutrašnji neprijatelji.

Ali, evo ga Rade Sladić, preživeo sve promene i izazove, i dalje putuje vozom, a voz, kao da je znao za njegovu muku, izbacio sve vagone i pretvorio ih u jedan jedini. Više ne mora da misli o vagonima. Sad mu je još jedino ostala briga o pravoj desinaciji. Da li će u Zrenjanin, Bečkerek ili Petrovgrad? Kad se ide unazad onda se ide unazad. I ne okreće se oko sebe.

Filozofija gutljaja, 28. januara 2018, nedelja

Bio jednom jedan čovek koji je voleo da otpija život gutlja po gutljaj. Možda je računao da će tako život duže da potraje, a možda da se tako život najbolje gustira i pamti. Kako je to izgledalo u svakodnevnom životu opisivali su razni veliki pisci, od Vergilija i Prusta do Džojsa. Filozofi su ovaj pogled na život zanemarivali. Mislili su da je bolje uhvatiti se za suštinu.

 

 

Kad su jednom pitali našeg čoveka, a mislim da se zvao Veljko, kako to usklađuje sa seksom on je mirno odgovorio da ovde  nisu u pitanju pokreti već jedinica mere. Pretpostavljam da je mislio na učestalost seksualnih radnji, misli i namera. U tom se pogledu filozofija gutljaja mogla primenjivati.

Imao je odgovor na svako pitanje. Živeo je u skladu sa sobom. Radio od osam do tri, išao na odmor, imao skladan  brak, dvoje dece, krsnu slavu, lepu biblioteku i mačku. Terali su ga da uđe, prvo u partiju, a posle u stranku, ali on se elegantno izvukao kao čovek preokupiran gutljajima i porodicom. U neko doba ostade bez posla jer se firma ugasi na nekoj rasprodaji pa poče da popravlja usisivače, rešoe i pegle. Sve je to mogao da radi od kuće. Kupio je alat, pročitao uputstva, rasklopio par mašina, i sve je, gutljaj po gutljaj, savladao. Radio je “na crno”. Kod njega su dolazile samo proverene mušterije. Svet profesora, referenata, novinara, pisaca i pomoćnika. Niko od njih nije imao dovoljno para za nove uređaje. Tako su se, pored popravke, vodile i dugačke diskusije o smislu života. Kad bi razgovor otišao predaleko Veljko bi sve prekinuo rečima: E sad je dosta, moram o svemu na miru da promislim – Boš i Gorenje nisu bivstvujuće kategorije kao što mislite. Oni su pojave!

Išao bi takav život ko zna još koliko da jednog dana na zidu njegove kuće ne ispisaše grafit: Cigani, marš iz naše ulice! Veljko je u jutro video natpis i ceo dan ga sricao i prežvakavao u glavi. Uveče belom farbom prekreči “Cigani” i debelim crnim flomasterom napisa. “Ljudi”.

Sledećeg ga dana sačekaše kod kioska, gde je kupovao novine, i na smrt prebiše.

Polako je odlazio. Gutljaj po gutljaj. Pitali ga policajci, više reda radi nego stvarno,  ko ga je prebio a on im polako, slovo, po slovo, odgovori: Ljudi!

Katastrofa, 26. januar 2018, petak

Istorija ljudskog roda mogla bi da se opiše i kao tumaranje od katastrofe do katastrofe. Neke katastrofe su prirodne – poput vulkana i zemljotresa… neku su kombinacija prirodnih i ljudskih okolnosti – poput epidemija kuge, kolere, gripa… a neke jednostavno, ljudskih ruku dela. O prirodnim se katastrofama govori kao o nesrećama. Takva je situacija sa erupcijom Vezuva, katastrofalnim zeljotresima u Kini i Iranu, cunamijem u Tajlandu. Osim Pompeje, uništene Vezuvom, malo se šta priča o prirodnim katastrofama, i mestima,  gde su se odigrale nedavne nesreće. Pompeja, međutim, iako je Vezuv eksplonirao pre oko dve hiljade godina, i dalje privlači pažnju. Iz sfere pijetete preselio se u u kuluru i turizam. Tu se može lepo baškariti do kraja sveta.

Ne znam koliko se ko od nas seća Huna i Avara, Mongola, Germana, Skita, Vandala… Ovi poslednji preuzeše primat zahvaljujući raznim navijčkim grupama. Osmanlije nas zaviše u crno, Austrijanci okovaše, Talijani orobiše, Mađari odnarodiše, Bugari uvek u zasedi, Albanci prst u oko… Gde bi sada bili da smo bili izbačeni na neko pusto ostrvo? Da li bismo se pretvorili Britance ili u kretene? Veliko je pitanje.

Znam da su nas učili, ne samo u školi, nego i onako: umetnički i porodično, da posle Aušvica ništa neće biti kao pre. Pretpostavljam da je slično bilo i posle bitke na Somi i prvog iperita. No, posle Aušvica bila je  Koreja, i Vijetnam, i Indonezija, i užasi Kambodže, i stotine hiljada zatočenih po sovjetskim gulazima, i kineska kulturna revolucija,  i Čile, i Argentina, i danas Sirija. (Nije reč samo o brojevima koliko o bestijalnosti.)

Da bismo dogurali do Trampa i Putina.

Ako ima neke pouke od katastrofa, pogotovo onih koje su posledica ljudskog delanja, to je da posle njih prođe izvesno vreme dok se ne kaže: nikad više! Svaka sledeća katastrofa ispadne slučaj koji se ne može ni sa čim upoređivati.

Svet se, u međuvremenu, pretvorio u otužno brbljanje i prorokovanje budućih katastrofa koje će doći iz dubine svemira ili iz dubine okeana. Verujem da je u pitanju jedna potpuno nesvesna ravnoteža: kad ljudi ne mogu, ili ne umeju, da se suprotstave katastrofama koje sami uzrokuju onda je spasonosno najavljivati katastrofe koje se ne mogu sprečiti.

 

 

 

Nekako je ljudima lakše oko srca da misle da nisu oni koji su za sve uvek krivi!

Ljudi koji cede, 23. januar 2018, utorak

Bio jednom jedan čovek koji je volio da cedi. Cedio je voće i povrće, sir, kafu i čaj obavezno. Kad bi progovorio svi bi odmah razumeli šta znači “procediti”. Nije imao neki poseban odnos prema novcu dok se ne bi pretvorio u brojke. Onda bi odmah počinjao da zaokružuje. Sve ispod petice na nulu, a sve ispod nule na peticu. Ponekad, kad bi se našao ispred geografske karte svoje otadžbine, znao je da rukom satera sve reke i jezera prema jugu, a granicu da pomeri na zapad. Ovako da bude!

Cedio je testo, cedio pečenje, cedio hleb nasušni, cedio ruku što ga hrani, cedio hostije, cedio poslednju pomast, pričest, zakletvu na vernost, cedio kamen koji se stavlja na kiseo kupus, cedio sveske ispisane mastilom, akvarele, epruvete, pljuvačku, krv… Nije pokazivao nikakve emocije. Radio je to kao što drugi dišu i hodaju. Ako bi ga neko zapitao zašto toliko cedi sve oko sebe on nije znao o čemu je reč. Žena mu je bila sasušena pritka, deca poput haringi, na unucima su se videle samo oči. Bili su poput okatih keksa – pre petit buerre nego piškote. Povremeno bi zagrajali: deda, osuši nas, osuši nas! A on bi se tada samo kratko osmehnuo i brzo prešao sunđerom preko njih.

A tek što je pušio! Polako, koncetrisano. Izvukao bi iz svake cigarete sav katran, nikotin, amonijak, jod, šećer. Iza njega ništa ne bi ostalo. Tako, do kraja veka.

 

 

Ne čudite se zašto je svet sve suvlji i suvlji. Kad se razmnože ljudi koje cede  oblaci se sakriju u krematorijume.

Jan Palah, 16. januar 2018, utorak

Bilo je to pre, pre… teško mi je da izračunam! Pre 49 godina! Na današnji dan, 16. januara, ali 1969, zapalio se Jan Palah. Bili smo vršnjaci. Zapalio se u strogom centru Praga, na Vaclavskim namjestima. Umro je posle tri dana. On je studirao istoriju, ja filozofiju. Kad se Palah samospalio mi smo se, sa Filozofskog, okupili ispred zgrade rektorata, sa sve posterom (crtežom) Jana Palaha, postavili ga ispred ulaznih vrata i napravili neku vrstu počasne straže. Negde sam imao fotografiju kako Biljana Lukić i ja čuvamo Jana Palaha. Za naš gest se pročulo pa su počeli da dolaze ljudi i stavljaju cveće ispred postera. (Sećam se da je došla glumica Marija Crnobori sa velikim buketom crvenih ruža.)  Onda smo, posle par sati, pokušali da krenemo prema čehoslovačkoj ambasadi. Zaustavili su nas odmah u Vasinoj. Bilo nas je malo, nismo mogli da se probijemo.  Vlasti nisu htele da pokažu da postoji neko ko može spontano da izrazi saosećanje i solidarnost. To je bilo opasnije od kritike velikog Sovjteskog Saveza.

Danas su ubili Olivera Ivanovića. Muk, zbunjenost vlasti, zauzimanje položaja. Odmah se pokušava prebaciti odgovornost na zaklete srpske neprijatelje – Albance. Mada svi znaju da je ubijen u onome delu Kosovske Mitrovice koju kompletno kontrolišu Srbi. – Ko bi od toga imao najviše koristi? Pa, naravno, Albanci. Ništa srpski kriminalci, mafijaši, korumpirani političari, policajci, novi bogataši… Gledam kako se strah uvlači u kosti. Čujem krckanje, rastezanje, stenjanje. Niko da ispusti krik. Ko prvi zaurla može biti odmah likvidiran. Ili će pokrenuti i druge i biti spašen. Scena iz nekog latinoameričkog romana o diktaurama. Gvatemala, Čile, Argentina, Haiti, Kuba… ne, ne na Kubi nije diktatura tamo je humanizam i renesansa!

Petnaest godina od ubistva Đinđića ovo je prvo političko ubistvo u Srbiji. Dobro nije u Srbiji, jer je na Kosovu, ali kako stalno govorite da je Kosovo u Srbiji, a kad se neko ovako ubije onda Kosovo nije Srbija. U vreme Miloševića, devedesetih, politička ubistva behu manje-više uobičajena mada se to moglo pokriti blizinom ratova u kojima Srbija nikada nije učestvovala. Osim toga, bilo je toliko raznih paramilitaraca, raznih šešeljuga, arkana, bokana i sličnih pa nije baš moglo da se tvrdi da je svime upravljala jedna ruka. Jeste, jedna je ruka. I onda i sada. Ona ista ruka koja nam nije dala da idemo pred čehoslovačku ambasadu pre 49 godina.

Jan Palah je dvadeset godina posle svoje smrti “poveo” Čehoslovačku u slobodu. U znak sećanja na Palaha organizovana je “Palahova nedelja”. Ova se nedelje posle pretvorila u “somotsku revoluciju”. Čehoslovačka je izašla iz zagrljaja Varšavskog ugovora. Razdvojila se na dve države bez ijednog ispaljenog metka. Jan Palah je dobio svoja obeležja, svoje spomenike, svoje sećanje…

 

 

Kada bi se sutra pojavio neki srpski Jan Palah ne verujem da bi dospeo na naslovnu stranu. Žrtvovati se u otporu prema sadašnjosti ili u nadi za budućnost, to je ovde neshvatljivo. Ovde se žrtva postaje samo na jedan način. I to se brzo zaboravi.

Ovde će se i ovo ubistvo zatrpati i razvejati kao i tolika druga ubistva. Jedino što ne znam kojom ćemo brzinom dizati ruke od svega.

Nema ovde preokreta dok se ne razvale zatvori ludosti i neznanja, podlosti i straha. Da se objavi knjiga doušnika i ubica. Poput telefonskom imenika. I da se čita deci naglas: ovaj čika je lopov, lažov, povremeno i ubica. Vežbajte deco. Rastite. Jednog dana ćete vi srediti zlog čiku. Ili se odseliti.