O pesimizmu, 7. februar 2018, sreda

Vreme se ubilo za mračne misli. Istorijski, kalendarski, biološki… lično. Kako bi se, uoslatom, moglo razmišljati o pesimizmu iz “čista mira”. Povod mora biti iznutra. Bar tako se misli. Ako je neko konstuticionalno sklon mračnim mislima i pesimizmu nije li njemu mnogo lakše da otvori ovu raspravu? Nisam, međutim, baš siguran da Šopenhauer, Niče i Kjerkegor mogu da objasne ovaj fenomen, koji nije samo raspoloženje nego i čitav jedan svet, na drugi način osim iz pobedničkog rakursa. Želeo bih to da izbegnem. Trijumfovati u pesimizmu deluje prilično blesavo.

 

Kad sam se upoznao sa Kristiforom Robinom i Vini Puom, a to je bilo verovatno veoma rano, čim sam naučio da čitam, a u našu kuću počele da pristižu dečje knjige, negde u prvom, drugom razredu, odmah mi se veoma dopao Iar. (U ovom tekstu koristim citate divnog prevoda Luke Semenovića, za koji pretpostavljam da sam čitao i u detinjstvu.) Do tada nisam bio upoznao nikoga ko bi se tako ponašao, ne mislim ovde na formu basne u kojoj životinje govore, već isključivo na Iarov karakter. Šta me je to privuklo ovom uvežbanom nesrećniku i baksuzu? Svakako i to što je njegov baksuzluk budio u meni osećanje sućuti i potrebe da ga nekako zaštitim. Ali to nije sve. Iar je prototip tužne sudbine koja lako može da se pretvori u beskrajnu epopeju. Svi će se, mislio sam, brže ofucati i izlizati od Iara. Iar se odupire modi. Baksuz je večan ne zbog svoga baksuzluka već zbog toga jer je prihvatio tu ulogu i neće, ni po koju cenu, da je se liši.

Večiti pesimista, reklo bi se, ima sasvim blagu narav. Njegova kuknjava je jednostavna, nema tu mnogo ukrasa, metafora i opisa. Retki su trenuci kad Iar govori o primerima.

 

 

“- Dobro jutro, Iare, rekao je Pu.

– Dobro jutro Medvede Pu, odgovorio je Iar sumorno.  Ukoliko je ovo jutro uopšte dobro, rekao je. – U šta sumnjam, dodao je.

– Zašto, šta ti je?

– Ništa, Medvede Pu, ništa. Ne možemo svi, pa neki od nas i nisu. I to ti je.

– Šta ne možemo svi, upitao je Pu trljajući nos.

– Veselje. Pesme i igre. Ringe-ringe-raja.”

 

Evo ga Iar, stari sivi magarac, kako pokazuje da ipak odnekud zna kako bi trebalo da izgleda sreća: “Veselje, pesme i igre, ringe-ringe-raja.”  Ima li boljeg opisa onoga što za većinu ljudi predstavlja sreća? To, međutim, znači da je to i Iaru poznato. Ali mu to, očigledno, “ne pripada”. Ako nije lično doživeo “veselje, pesme i igre…” sigurno je to negde video. Ne verujem da je neko posebno pričao Iaru kako je to kad si srećan. Takva vrsta priče deluje prilično sadistički. Odnekud, ipak, Iar zna o čemu je reč. Knjige, pisma, radio, prisluškivanje tuđih razgovora. Ili jednostavno: zamišljanje. Maštovita priroda može sebi svašta da predstavi. (Iar je maštovit?)

Šta je u pitanju? Sudbina ili karakter? Ali zar se i karakter ne dobija sudbinom? Ili može da se bira. Da li su, shodno tome, svi magarci slični Iaru? Ili postoji i neka druga vrsta magaraca? Apulejov magarac, na primer? U rimsko je doba magarac bio na glasu kao razuzdana i pohotna životinja, zgodan za razne vrste grehova. Nema to, naravno, nikakve veze ne samo sa našim Iarom nego ni sa najvećim brojem magaraca, tovara, kako ih lepo nazivaju u Dalmaciji. Oni najčešće vuku, nose, rade … za bednu porciju sena. A kad  ujutro počnu da se javljaju, gromoglasnim njakanjem, svet odjednom počne da dobija izvesnu porciju energije i optimizma. (Ovo je sasvim lična epifanija iz detinjstva.)

Ne znam zbog čega je Iar takav kakav je, ali je u tome vrlo autentičan i ja ga ne mogu zamisliti drukčijim.

Da ljudi, kao i Iar, mogu da se žale i da kukaju nad svojom zlosrećnom sudbinom, sasvim je uobičajeno. Ponekad se kuknjava pretvara u svojevrsnu sliku i priliku vremena. I naroda, naravno.

To, međutim, nema nikakve veze sa idejom pesimizma. Autenitični je pesimizam škrt na rečima, a pogotovo na opisu sopstene sudbine i situacije. Zar vam Šopenhauer liči na Iara? Povređena sujeta, šta li? Neko ko je pesimista često nema nikakve veze sa pesimizom. Pesimizam je pogled na svet dok je pesimista dobrovoljni davalac lične nesreće. Reč je o potpuno različitim stvarima.

 

Ne znam koliko primer Iarovog karaktera uopšte odgovara današnjoj slici sveta. Odbijanje da se učestvuje u veselju nije, samo po sebi, odraz pesimizma. Može čovek biti i namćor koji neizmerno uživa u svom namćorluku i brecanju na sve oko sebe. Pogotovo kad ima dobre uslove za to. Zamisli samo kako pojedini vlastodršci i vlasnici pokretnog i nepokretnog sveta uživaju u mogućnosti da ponižavaju sve oko sebe. Oni su negativni na veoma živahan i pozitivan način. Učestvuju u životu. Mogu da kažu: “ko te jebe”, kao odgovor na najpristojnije kurtoazno pitanje poput: kako ste? I je l će nešto da se desi? Je l će da se sruši nebo? Ili bar tavanica? Jedni će se osetiti povređenim i poniženim dok će drugi umirati od smeha.

To nema nikakve veze sa pesimizmom. Čak i ako, posle takvog primera, osetite neko zrnce pesimizma, znajte da je u pitanju obmana. To vaša duša samo pokušava da se odbrani od primitivnog i odvratnog sveta, ali tako što neće odgovoriti savetom: a što ga nisi oterao u tri pičke materine pred svima, već će se sklupčati poput prebijenog psa ispred ulaznih vrata i čekati da ga neko pomiluje. Pesimizam nisu slomljene kosti, samosažaljenje i pokornost. Iz pesimizma se ide u pobunu a ne u ropstvo.

 

“Iar je i dalje ćutao kao zaliven, pa je Pu tiho zapevao treću kiticu samome sebi:

Zakukuljeno, zamumuljeno.

Zašto pile, ne znam zašto.

To je dašto mi ti dašto.

Zakukuljeno, zamumuljeno.

– Tako i treba, rekao je Iar. – Pevaj: Amti-tidli, amti-ti. Berem jagode i cveće. Uživaj.

– I uživam, rekao je Pu.

– Neki mogu, rekao je Iar.

– Zašto, šta ti je?

– Zašto, šta mi je?

– Izgledaš tako tužan, Iare.

– Tužan, zašto bih bio tužan? Danas mi je rođendan. Najveseliji dan u godini.”

 

Iar baš ume da bude razočaran. Bojim se da pravi pesimista nema tu vrstu luksuza. Pesimista hoće da menja svet oko sebe iako je duboko u sebi, gnoseološki, ubeđen da nema promene, da su ljudi nesposobni da se menjaju, pogotovo nabolje.

Iar očekuje solidarnost u svome razočarenju. Njemu je stalno potreban svedok. Pesimisti solidarnost i publika nisu potrebni. Iar je pomiren i neprimetan, a pesimista glasan i borben.

Čak i kad izvodi igru ogledanja u vodi Iar je svestan prisustva njegovog veličanstva pisca, obaška čitaoca. Da li ste čuli za nekog pesmistu koji ovako kuka nad sobom?

“Iar, stari sivi magarac, stajao je kod potoka i posmatrao samog sebe u vodi.

– Žalosno, rekao je. – Baš tako. Žalosno.

Okrenuo se i polako otišao niz vodu,valjda dvadeset koraka, pregazio na drugu stranu, pa se polako vratio drugom obalom. Zatim je ponovoposmatrao samog sebe u vodi.

– Baš kao što sam i mislio, rekao je. – Ništa bolje sa ove oblale. Ali, to nikome ne smeta. Nikome nije stalo do toga. Žalosno.”

Ti izrazi samosažaljenja imaju, naravno, veoma dugačku istoriju koja se i dan danas koristi u cilju isticanja samožrtve i posvećenosti. Političari koji tako nastupaju lako postaju diktatori i samodršci. Njima je sve dozvoljeno jer su sebe žrtvovali za svoj narod i opšte ciljeve. Makoliko to izgledalo debilski ova tehnika pali kod svih onih koji ne znaju šta će sa sobom. A pogotovo sa svojim rukama.

Pretpostavljam da ne bi bilo ni malo čudno da se pesimizam i pesimisti sutra proglase za strane plaćenike i ideologiju stranu našoj tradiciji. Naravno, to bi moralo da se nekako uvije u političke okvire, kao mera protiv očajnika plaćenika. Tu bi me baš pogodili. Mešanje očajanja sa pesimizmom još jedan je primer ideološkog daltonizma. Očajanje  je prirodno stanje svakog zdravog organizma. Ja sam očajan i veseo od kad znam za sebe. Samo neadaptirana bića ne mogu da spoje očajanje sa veseljem. Tamo gde je to razdvojeno dolazi do pojave preterane težine, tabletomanije i  masovnih ubistava.

Iar, međutim, nije sve.

Odnekud se pojavio Lignjoslav, prijatelj Sunđer Boba. Izvanredna ličnost. Sušta suprotnost Iaru. A opet tako sličan,

 

 

Lignjoslav nije miran i trpeljiv. On neprekidno praska i pada u stanja agitiranosti. Odbija svaku vrstu brige, naklonosti, ljubaznosti… Negativan je i glasan u svakom pogledu. Sve što mu predlažu prijatelji – Sunđer Bob i Patrik – odbija kao gnusne malograđanske i petparačke ideje. Neće ni lepe uspomene, ni zajednička sećanja. Na poslu se neprekidno izvlači. Nije solidaran. Mrzi gazdu Keba Krabu, ali mu se ne suprotstavlja. Deluje bedno, manipulativno, pretenciozno, a opet tako privlačno. Neće da bude prisutan. Ne nudi alternativu.

Osim što u jednom trenutku kaže: probudite me kad umrem! To deluje moćno. Ničeanski!

Da li je Lignjoslav, možda, pesimista? Ne. On je samo negativan.

I tako, reč po reč, odmakli smo se od teme od koje smo krenuli.

Napolju marširaju razni zavetnici, rodoljubi, obrazovci, ili jednostavno: fašisti koji prolaze centrom Beograda sa visoko podignutom desnom rukom u znak pozdrava. Zig heil Beograde! Vlast je zagledana u budućnost. Nema vremena da se bavi problemima iz prošlosti. Jednom poražena snage marširaju u očekivanju velikog parčeta kolača. Da se i oni namire, a ne samo frustrirane, neobrazovane i mržnjom zadojene nove generacije. Dobiće mrvice koje će se sastrugati sa sirotinjskih šerpi onih koji su pobedili fašizam.

Da li kad se kaže: “prdnuti u čabar” to znači da je sve gotovo ili da je sve propalo? Koliki bi čabar bio potreban da se taj zajednički patriotski čin najzad obavi?

O pesmimzmu bi se, ipak, najbolje moglo pričati kad bismo pronašli prave pesimiste. U u njihovom nedostatku možda je najbolje da se pokrijemo preko glave, okrenemo na drugu stranu, i sve prespavamo. Uskoro će proleće, a ja ću i dalje biti u Srbiji.