Tamna ulica, 22. februar 2018, četvrtak

Bio jednom jedan čovek koji je živeo u mnogo tamnoj ulici. Neke ulice su jednosmerne, neke dvosmerne, neke puste, neke prometne, neke su ulice pune staraca, a druge pune stranaca, neke ulice su zloglasne, neke mirne i neprimetne, neke bogate a neke sirotinjske. Ova je ulica bila tamna u svakom pogledu. Sepija u svim nijansama! Kad svane, sunce skoro nikada da uđe u ulicu, kao da se plaši da će ga tamo neko smotati i zaključati u najdublji i najtamniji podrum. Kako u toj ulici, naslonjenoj na klanicu, groblje i okretnicu autobusa, tako i u celom gradu, a pošto je grad bio centar zemlje, onda i u celoj državi. Kad bi se neka svetlost pojavila, čovek, recimo da se zvao Bora, grebao bi zid da javi komšiji. O svetlosti, kao i o tami, nije bilo dobro pričati, a neke su reči koje bi možda najbolje opisale prirodu svetlosti i tame bile i zabranjene, pa ih nećete ni u ovoj priči pronaći već ćete morati da ih sami ubacujete. Ali samo u sopstvenoj glavi. Strah je bio sveopšti iako nije bilo nikakvog razloga za njega. Ne može, uostalom, svaka zla slutnja da se ispuni. Ponekad i slutimo namerno nešto najstrašnije da bismo to sprečili. Tako je i naš Bora razmišljao i slutio, ali i ćutao kao zaliven, baš poput groblja u koje se ponekad zagledao. Kao da je čitao sa nadgrobnih spomenika sudbinu ne svoju već čitavih naroda. Jesu li bili Rusi, jesu li Nemci, da nisu možda Amerikanci? Nema objašnjenja tolike tame, straha i tuge osim da je to bivalo u njihovoj ulici, gradu i državi godinama, pa da je neko spolja samo dirnuo u neku tačku, namestio neke izbore, doneo neke zakone, sipao nešto u vazduh i vodu, pa je sve, da prostite, buknulo. I odmah uvenulo.

Kad bi se uzbudio, pogotovo dok je bio sasvim mlad, Bora je umeo da veoma pocrveni u licu, počne da govori, mlatara rukama, i da se: paf, onesvesti. Zbog toga su ga neki znali i kao Bora Enhaton, premda on nije bio nikakav padavičar, već je bio osetljiv i popaljiv naročito. Dok je bio mlađi. Ali što je bio stariji to su se ređe dešavale takve epizode: uzbuđenje, padanje u vatru i – nesvestica. Kad bi Bora osetio da nešto tako može da se desi sam je prekidao priču i menjao temu. Bar se o klimatskim  promenama uvek može pričati bez uzbuđenja.

Ne vredi, šaputao je povremeno Bora svojoj ženi, tako da ga ne čuje niko osim, možda, najbližeg komšije, da se gleda odakle vetar duva jer kakogod se namestiš zaradićeš zapalenje, nećeš se zaposliti, ili naći bolji posao, a možda te lokalni mangupi i prebiju, jer se stalno okrećeš oko sebe, dok ti se duša polako  pretvara u makovo zrno.

 

(autor fotografije: Imre Szabo)

Bilo je ponekad tako tamno i vlažno da su se mešale i spajale senke i reči, ljudski govor  bi postajao sličan šištavom režanju veoma stare žene, mačke bi prestale da predu, a voda dugo ne bi mogla da proključa. Od svega bi se napravila neka vrsta smese – poput majoneza – nešto što bi se širilo poput masne fleke i dodatno pojačavalo tminu.

Na izbore su išli skoro svake godine iako nije bilo ničega o čemu bi se pitali. To je bio ritual zajedničkog življenja u najtamnijoj senci zemlje gde je iluzija sreće i nade bila održavana kao deo nacionalnog folklora. Štampali su letke sa mnoštom smajlija u nacionalnim nošnjama, a preko televizije i radija neprekidno puštali raspusne svadbarske doskočice. Izbori su bili neka vrsta praznika – poput Nove godine, samo što niko nije pitao gde ste bili i šta ste spremali, već samo muklo: jeste li? Ni o čemu nisu odlučivali ne samo zbog toga što to niko od njih nije očekivao nego i zato jer su i sami bili duboko svesni da bi svaku odluku koju bi sami doneli odmah raskomadali, pojeli i propili. Bio bi to povratak u divljaštvo, neka vrsta socijalnog kanibalizma. Bora je o tome možda znao više od drugih, jer se za njega pričalo da je bio poslednji partijski sekretar koji je živeo u ulici. (Ta se priča nikada ne dokaza. Pre će biti da je izmišljena da bi Bora što manje naglas prevrtao po svome sećanju.)

Kad bi ga, retko, ali ipak ponekad, naterali da priča o tom periodu  života, on bi se zamislio, i razmišljao bi nekoliko minuta, dok ne bi ispustio dubok uzdah, a onda bi brzo, kao navijen, govorio o proleću i o mladim krompirićima, o prvim rotkvicama, mirisu prženih jaja, knedlama sa šljivama, uštipcima, o fudbalu i o odlasku u biblioteku, o Solženjicinovoj priči “Matrijonini dani” i knjigama Henri Milera. I naravno, o “Vetru u vrbaku”.  Od njegove priče svima bi se činilo da je on živeo u nekoj vrsti raja, ali to ih nije ubilo u pojam, čak naprotiv, ulilo bi im  neku čudnu nadu da je moguće živeti nekako drukčije od onoga kako  sada žive. Prepričavali bi Borine uspomene kao uzbudljive filmove u kojima im se činilo da prepoznaju glavne junake mada im je cela priča delovala skroz neverovatno. Posle nekoliko takvih epifanija Boru bi pozvali na kratak razgovor, negde na stranu,  gde su mu, njemu nepoznati ljudi, mada veoma ljubazni,  predočili da je to što priča pogrešno i naopako, jer svi dobro znaju koliko je komunizam i internacionalizam naneo bola i nesreće srpskom narodu. Obično bi takav razgovor završavali pitanjem: znaš li ti Boro odakle vetar duva? Bora bi se nakon toga prilično ućutao i povukao u sebe. Prošlo bi nekoliko zima dok ne bi ponovo bio raspoložen da priča o svojim uspomenama.

Svaka je zima donosila novu tamu. Ljudi su starili brže od dece. Deca su odlazila.

Za naročito tamnih dana, uoči izborne ćutnje, kad bi se na malim ekranima pojavljivale kreature nalik deformisanim kentaurima i kengurima, a posebno jedan bivši švercer cigareta, koji se domogao jednog od lokalnih prestola, čije bi široko lice zakrilo ceo ekran, čule bi se reči upozorenja o pravcu vetra, budućnosti i opstanku ne samo njihove ulice nego i celog naroda. Tada bi pogasili i ono malo sijalica koje su visile na ulici, spustili roletne, zatvorili okanca na vratima, nagurali se svi na jedan krevet ili kauč i ćutke drhtali dok bi neko iz daljine, ili možda iz devojačke sobice, tik pored njih, puštao Džoni Keša. Tvoj lični Isus!

Bora bi tada počeo da se seća svoga detinjstva i majke.

– Ne češi krastu!

– Raskrvarićeš je!

Svaka krasta koja je nastala na njegovom telu, sva ona silna padanja, guranja, prebijanja, udaranja glavom o zid, svaka krasta dobije oblik Hrista! A tek opekotine! Jer bol u tebi bol je u njemu. I nepravda.

Ako  raščešeš krastu na svom telu On počine da plače. Tvojom krvlju.

Tako su ga učili.

Pogasite stone lampe, bojlere, pegle, čak i ona svetla koja trepću sa vaših mobilnih telefona! Vidim kako sveštenici dele besplatne sveće da bi se molili za vaše mrtve. Sijaju od zadovoljstva. Njima je sve vraćeno.  Pa i vaše uspomene.

Ovo je tama koja prolazi kroz sve dimenzije. Plamenom sveće ništa se ne osvetli niti zagreja.   Neko se zgrčen smeje u snu, neko se ruga bogalju, neko šamara sve po kući. Nema nikoga da zapamti.

Kad ćeš nam Boro, dobri naš Boro, pričati o svim onim spaljenim knjigama? Koje si jednom čuvao u gradu opkoljenom brdima. Eno ga u najtamnijoj ulici kako sa nama deli svetlost sa starinskog brojčanika sata.

(Sećanje na prijatelja Boru Pištala)

 

Na nasipu, 19. februar 2018, ponedeljak

Vodeni pacov vodi računa o svome krznu. Kadgod stigne licka ga i čisti. Za razliku od tebe mali čoveče! Kad se okomiš na vodenog pacova, ili makakvo  sitno i bespomoćno stvorenje, pomisliš li mali čoveče koliko je pre tebe živelo ljudi na ovoj planeti. Priča se da je ukupni zbir mrtvih izjednačen sa brojem živih. Lažu! Pokušavaju da te uteše slikom kruga. Više je živih nego mrtvih! Razlika se sve više uvećava.

 

 

Učio sam vodenog pacova matematici. Veoma je nadaren. Posebno voli funkcije sa dve nepoznate. Začas prepozna obrasce i skraćuje. To je iz života, kaže, kao da se pravda. Priroda je puna funkcija sa dve nepoznate. – Šta bi još voleo u životu, pitam ga dok šetamo nasipom. Nebo je visoko, voda se povukla, odasvud zelenilo. – Muziku i da me ne ganjaju mahiniti lovci, deca i čuvari obale… – I, ima li još nešto? Neki restoran, gospođa ženka? – Tenzorski račun! – To je mnogo iznad moga nivoa! A je l te to zanima zbog naprezanja ili tek onako? – Tek onako!

 

Razmišljam da pronađem nekog profesora tenzorskog računa. Nekog dobrog mehaničara koji ima opšte obrazovanje. Neko ko shvata razliku između botanike, zena i astronomije. (Znam jednog profsora mehanike koji ispunjava uslove. Malo je čudan: ne voli lekare i Italijane, ali to ne menja na stvari. Živi na Neimaru. Ima i mnogo uvrnutijih stvari koje napadaju profesore.) Bojim se, međutim, da ideja da predaje jednom vodenom pacovu ne bude dočekana kao eksperiment na ljudima. To bi sve pokvarilo. Koliko bi iko, pitam se, mogao da se posveti obrazovanju ne jedne životinje već jednog vodenog pacova? Konji, psi, delfini, razne vrste majmuna, svinje, mačke, papagaji…  sasvim su  prihvatljivi za školovanje, ali pacov, mada vodeni,  izaziva podozrenje, da ne kažem strah i gađenje.

A da oderu njegovo malo krzno, da ga osuše, uštave, seku i kroje, to im nije gadno!

I koliko je ljudi ukupno odrano? Osim onih morbidnih ukrasa iz konc logora, u obliku abažura za lampe, koliko se ljudi oblačilo u kože drugih ljudi? Nesumnjivo je čoveka mnogo lakše pojesti  nego se njime obući. Sa vodenim pacovom je upravo suprotno.

– Mogao bih, reče mi jednom prilikom moj prijatelj vodeni pacov, od milja Paki, tačno da izračunam koliko je  više živih od mrtvih ljudi, a koliko je više mrtvih nego živih vodenih pacova. Samo kad bih znao tenzorski račun.

I dalje mislim da bi računanje bilo korisno bez obzira koliko bi me rezultat rastužio. Nekad je baš dobro otplakati, pogotovo dok sediš na nasipu iznad opustelih i zatrovanih reka i  kanala.

Šta bih još od sebe mogao napraviti u ovom umornom  i izveštačenom svetu?

Bar kod, 17. februar 2018, subota

Otišao vodeni pacov na odmor u vazdušnu banju. Preko sindikata. Da plakne malo pluća od podzemnih isparenja. Godinama radio u vodovodu i kanalizaciji.

U hotelu ga dočeka haos. Umesto recepcije rupa u podrumu, a ručak na petom spratu gde su svi prozori razbijeni. Razvaljeno. Odasvud promaja. Gosti: glodari, ptice grabljivice, malinari i vaspitno zapuštena deca. Najgora su bila deca, ispoveda se posle vodeni pacov. Ceo dan i noć urlaju i trče hodnicima. Privatizacija uništila hotel, ali vazduh i dalje čist i plemenit. Kao svila.

U upravi hotela kažu da jedni druge ne diraju i ne jedu, jer ima dovoljno svega, za svakoga.  Teško je, međutim, među našim primercima red uvesti, jer svako ima neku ideju, najčešće fiks ideju, da će biti upravo onako kako je on zamislio. Jedni će druge pojesti dok se posluže: doručak, ručak, večera. Od straha nešto i bi, ali ne toliko. Preteruju naši u svemu, u katastrofi pogotovo.

Vodeni pacov se namesti pored bazena olupanog i musavog, ali ipak punog nekakve vode. Tu mu se činilo najsigurnije da, ako treba, samo: buć, da sačuva ono što ima. Povremeno se šetao parkom oko hotela u društvu infantilnih tekunica. One brbljaju i zvižde neprikidno. Osvrću se oko sebe, neprekidno u nekom strahu. Lisice, ljudi, jastrebovi. Ne znaju ništa o globalnom zagrevanju. Sretnice. A njemu se od šetnje zaglave mali beli kamenčići u plovne kožice, namuči se posle da ih povadi.

Odnekud se pojavi i učitelj crtanja. Nekome palo na pamet da tako smire deca. Vodeni pacov pokušava da crta šapicama, ali brzo odustaje. Uzme olovku u zube i počne. Učitelj kaže da opuste ruku, da ne pritiskaju olovku na papir. To je vodenom pacovu bilo najteže. Ali se ipak navikao.

Crtali su jabuku, čašu, flašu i jedan uvozni limun. Sa raznih strana. S koje god strane da crta vodenom pacovu crtež ispdne skoro isti. To su tačkice crne i bele grupisane po nekom čudnom sistemu. Učitelj crtanja gledao, gledao, pa najzad otkrio: brate, pa ovo je bar kod! Svi se okupe oko crteža i počnu da urlaju od sreće. Tako vodeni pacov, u veoma zrelim godinama, otkri u sebi neobičan talenat.

Odnese njegov crtež učitelj u obližnju samoposlugu da proveri štima li šta. I saznade ono čemu se nadao: vodeni pacov ucrtao bar kod za jabuku i limun. Neobjašnjivo!

Sutradan dođoše novinari da naprave priču o čudu.

– Gospodine Bizamac, možete li da nacrtate ovu flašu piva? I ovaj jogurt, i ovaj jogurt!

Vodeni pacov olovku u njušku, pa boc, boc, nacrta i flašu piva i jogurt. Novinari sve uslikaše pa sa crtežima u radnju. I opet tačan bar kod! Jelen pivo i kravica!

Posle su ga opsedali sa svih strana. Upropastili mu odmor.

A taman su malinari odlučili da sve zalede.

Vratio se kući pokunjen i zbunjen. Kad prvi put, posle dve nedelje, siđe u podzemlje, tamo gde se sliva sav mrak i štroka grada, oseti neku vrstu slobode i radosti. Opet je sve normalno! Život ide dalje.

Prevari se vodeni pacov. Pozvaše ga posle dva dana da radi u projektnom birou. Eno ga, nesretnika, kako štampa bar kodove za poklopce šahtova i ventile. Beli mu mantil pokrio rep. Noge u dubokim čizmama. Natukao naočare za čitanje. Teško diše. Ubija ga dezodorans i asepsol. Savetuju mu da ide u slanu sobu. Bolje to, u svakom slučaju, nego vazdušna banja. Od nje je sve počelo.

 

Jedna sudbina, 14. februar 2018, sreda

Hodao, pevao, igrao, od radosti se obeznanio, tako su nekako opisivali jednog predsednika vlade kad je podneo ostavku i predao nasledniku da se bori sa narodnim nezadovoljstvom i preradom otpadnih voda. To njegovo, ili njeno, sve jedno, obeznanjenje beše vrlo karakteristično. Telo mu se ukočilo, ruke se raširiše, tako da je ličio(la) na starinsku tv antenu. Smejali se fotoreporteri i kolege. Samo dežurnom iz Urgentnog uopšte nije bilo smešno. Pronašao je kapilar koji je pukao negde u mozgu i mnogo alkohola u želucu. Pa su ga onda tretirali nekoliko dana. (Mislim na telo.) On/ona se skroz povrati za nedelju dana, ali na neobičan i pomalo bizaran način. Bili su smerni i snishodljivi, neodlučni, spremni svakoga da saslušaju, imali  strpljenja za sve stvari ovog sveta, i da kafu ili čaj popiju sa prijateljima i saradnicima, da odu na ručak sa roditeljima i širom familijom. I na pismo da odgovare.  Odbijali su međutim da daju intervjue, a izjave za štampu su se sastojale od par kurtoaznih poruka tipa: videću o čemu je reč, nisam stručan za tu oblast, potrebno je da se to pažljivo prouči, kao što znate ja više ne odlučujem o takvim stvarima. Prestalo je da ide u crkvu, mada nije bilo nikoga da to primeti. A sa sveštenstvom se viđalo samo na njihov zahtev. Uskoro svi digoše ruke od njega/nje jer nije želeo da se ni na koji način meša u posao svoga naslednika/naslednice. Povremeno su se neki, po prirodi zlobni i sumnjičavi, samo pitali otkud mu tolika kolekcija slika, vredna nekoliko miliona nečega, bio je premijer/premijerka nepune četiri godine, a pre toga ništa vrednije od dvosobnog stana i ušteđevine od dvadesetak hiljada nečega, nije prijavio. Da su slike mogle biti pokloni od živih slikara to nije baš misterija, ali kako oni mrtvi poklone uručiše verovatno je znao samo Kusovac ali njega odavni niko nije smeo ništa da pita. Jeste, moglo je satima da sedi ispred nekog Šumanovića, Lubarde ili Stupice, i da ne primeti da ga uporno zove američki ambasador. Vodili su ga par puta na otvaranje mostova, luka i fabrika čija je izgradanja započela za njegovog mandata, ali je on i dalje bio zanesen, nasmejan i odsutan, nikome ne uputi prekornu reč, nikoga ne uštinu u prolazu ili bar nogom očepi, a imao je, ili imala, sve jedno, broj cipela 44.   Tako prestadoše da ga pozivaju, ali ga narod ipak ne zaboravi. Bili su se navikli na njegovu groznu, svadljivu narav dok je bio prvi, ili prva, među jednakima, pa su stalno pitali: a gde je on/ona da ih sve razjuri i izvređa. Jer narod pamti nepravdu i osionost mnogo bolje od razuma i ljubaznosti.

Ne znam da li je tačno, odavno ga/nju niko ne pominje, ali čuo sam da se preselio iz dvosobnog stana u kuću od hiljadu kvadrata koju je sredio kao neku galeriju. Na jednoj strani pejsaži, na drugoj portreti, na trećoj mrtva priroda. Za doručak pejsaž, za ručak portret, za večeru mrtva priroda. Navodno je imao napade kikotanja. Oslabio dvadeset kilograma. Došao poznati neuropsihijatar, malo ga pregledao, malo pričao sa njim/njom, pa zabrinuto, očinski, zapitao: da li ste očajni? A ovaj, kao iz topa, kao da je na to pitanje čekao godinama, riknu: da, očajan sam!

I to se, međutim, hemijom može srediti. Eno ga kako se ponovo kočoperi na zatvorenim sednicama vrha stranke.

 

Tajna uspeha, 12. februar 2018, ponedeljak

Kod kuće je Gradimir bio manji od makovog zrna. Na  poslu se, međutim,  razgoropadi pa samo seče. A kako samo Gradimir  voli da uđe u svaku poru, svaki detalj, da prouči odakle je ko, ko su mu majka i otac, baba i deda sa obe strane, ujaci, stričevi, tetke, ujne, deveri i zaove… I kumovi pride.  Prostre ispred sebe stablo, sa sve dosijeima,  pa naglas kaže: a da vidimo odakle mu je ovo. Gleda mu u usta koja su se iskrivila u osmeh, malo niža leva strana, pa upoređuje. Ili kad čuje da je tražio da svako plati svoju kafu. Odmah pronađe na koga je povukao. (Imam utisak da ispred sebe ima gomilu malih mrtvačkih kovčega. Samo on može da ih vidi.) Raspitivao se kakav je ko u seksu, koje su mu omiljene poze, da li voli predigru, da li se odmah okrene na drugu stranu i zaspe ili ustane da skuva kafu. Ni lojalnost stranci i firmi nije  nevažna. Kakvi nevažna! Odatle  sve započinje.  Sve je, nema sumnje,  zapisano u genima i vaspitanju.  Lepo kažu: s kim si, takav si! Od prošlosti do večnosti!

Gradimir  celog života samo svoj! Nikada ni u jednu partiju. Mnogo je ponosan zbog toga. Sa svakim lepo, ni sa kim iskreno. Staro, dobro geslo. Kako koja vlast dođe, a Grada spremi poklone. Rasprostre porodični čaršav i istoriju i sve objasni. Vi ste oni pravi! Na vas sam ceo život čekao. Kako je samo vešt sa rečima!

Kod kuće manji od makova zrna. Na prstima izlazi, na prstima ulazi. Kupi prsten milostivi, kupi kolače, odvede je na krstarenje. U jutro: jesmo li za kaficu? Najjeftinije je kad platiš, mudro objašnjava postrojenoj  momčadi.

Nikada nisam upoznao nekoga tako uspešnog, a tako transparentno ljigavog. Ne znam da li  je u tome tajna uspeha ili možda u njegovom poreklu. Tajna nad tajnama. Osetim kako me obuzme talas mučnine – mešavina stida i besa – kad ga vidim na malom ekranu. Mislim da nisam jedini. Šta drugo: samo isključim. Trenutno pomogne.

 

Princip zadovoljstva, 8. februar 2018, četvrtak

Bio jednom jedan čovek koji nije mogao da se snađe. Kažu mu idi levo, pa desno, gore, pa dole, a on sve pobrka. Nađe se na potpuno drugom mestu. Kako sa snalaženjem u prostoru tako i sa vremenom. Dogovore se da se vide sutra, a on misli da je to za nedelju dana. Kad prođe nedelja on bude ubeđen da je to bilo pre deset dana. Ono što je bilo najprostije za njega je bilo previše komplikovano, ono što je bilo složeno moglo se rastaviti i opet pretvoriti u nemoguće. Na kraju su drugi preuzeli da ga vode, pokazuju i upućuju. Kad bi bili raspisani izbori on se živo zanimao ne samo za koga će glasati nego i zašto. Obilazio je stranačke skupove. Klimao, ćutao, aplaudirao. Obično bi, na dan izbora, rekao da ne bi želeo da od njega nešto zavisi, pogotovo kako će živeti drugi ljidi. O sebi, i svojim potrebama, nije razmišljao. Žena mu napiše na ceduljici: “toalet papir, paklica putera, jogurt od pola litra, trajno mleko od litre i kilogram šećera”, a on cedulju savije dva puta, stavi je u unutrašnji džep i zaboravi. Ipak se, u neko doba seti da bi trebalo nešto da kupi, ili ga žena pozove da ga podseti, pa mu tada kaže i gde je stavio cedulju dva puta presavijenu. Kad je plaćao mogao je da ga prevari ko hoće, ali račun obavezno ponese pa žena kod kuće sve proveri.  Jednom mu iznenada pade na pamet, bio je utorak posle podne, opet su bili neki izbori,  dok je kupovao stvari sa ceduljice, da kupi i sto grama crne čokolade i dve kesice sa šlagom u prahu. Nije da nije voleo čokoladu, kao i ostali ukućani, ali je bio pomalo potresen tim iznenadnim nagonom da kupi stvari koje nisu bile na spisku. Kad je došao kući žena je odmah videla “uljeze” u kesi iz radnje. Umesto objašnjenja čovek samo reče: “mus”. Odmah je počeo da radi na njemu. Istresao je kesice sa šlagom u duboki sud, izmerio četvrt litra hladnog mleka, sve pomešao i počeo da muti mikserom. Prvo polako, a onda sve brže. U maloj šerpici izlomio crnu čkolodau, dodao malo putera, i  stavio je da se topi na slaboj vatri. Sve je ovo radio brzo i organizovano, kao da je to radio nebrojno puta. Žena i deca su ga zapanjeno gledali. Kad se čokolada istopila i pretvorila u grustu crnu tečnost, a šlag stvrdnuo, polako je počeo da sipa čokoladu u šlag, neprekidno polako muteći velikom kašikom. Onda je mus razdelio pravilno, po pet velikih kašika u šolju, ukupno četiri, pokrio ih folijom i stavio u frižider da se ohladi.

I od tog dana poče da se snalazi kao i svi drugi. Samo na izbore i delje nije hteo da ide. Psovao im je majku lopovsku.

Psiholozi rekoše da se to ponekad dešava pod pritiskom i stresom, ali svi se pitaju: kakav je pritisak i stres mogao da ima neko ko se ne snalazi. Biće da je u pitanje nešto drugo. Možda princip zadovoljstva.

A mus je ispao pravi. Pojedoše ga posle sirotinjskog ručka. Mljackali su i mnjaukali od uživanja. Čovek samo reče: sledeći put da narendam malo kore od pomorandže. I posle toga ga je pravio bar jednom mesečno.