Filozofija gutljaja, 28. januara 2018, nedelja

Bio jednom jedan čovek koji je voleo da otpija život gutlja po gutljaj. Možda je računao da će tako život duže da potraje, a možda da se tako život najbolje gustira i pamti. Kako je to izgledalo u svakodnevnom životu opisivali su razni veliki pisci, od Vergilija i Prusta do Džojsa. Filozofi su ovaj pogled na život zanemarivali. Mislili su da je bolje uhvatiti se za suštinu.

 

 

Kad su jednom pitali našeg čoveka, a mislim da se zvao Veljko, kako to usklađuje sa seksom on je mirno odgovorio da ovde  nisu u pitanju pokreti već jedinica mere. Pretpostavljam da je mislio na učestalost seksualnih radnji, misli i namera. U tom se pogledu filozofija gutljaja mogla primenjivati.

Imao je odgovor na svako pitanje. Živeo je u skladu sa sobom. Radio od osam do tri, išao na odmor, imao skladan  brak, dvoje dece, krsnu slavu, lepu biblioteku i mačku. Terali su ga da uđe, prvo u partiju, a posle u stranku, ali on se elegantno izvukao kao čovek preokupiran gutljajima i porodicom. U neko doba ostade bez posla jer se firma ugasi na nekoj rasprodaji pa poče da popravlja usisivače, rešoe i pegle. Sve je to mogao da radi od kuće. Kupio je alat, pročitao uputstva, rasklopio par mašina, i sve je, gutljaj po gutljaj, savladao. Radio je “na crno”. Kod njega su dolazile samo proverene mušterije. Svet profesora, referenata, novinara, pisaca i pomoćnika. Niko od njih nije imao dovoljno para za nove uređaje. Tako su se, pored popravke, vodile i dugačke diskusije o smislu života. Kad bi razgovor otišao predaleko Veljko bi sve prekinuo rečima: E sad je dosta, moram o svemu na miru da promislim – Boš i Gorenje nisu bivstvujuće kategorije kao što mislite. Oni su pojave!

Išao bi takav život ko zna još koliko da jednog dana na zidu njegove kuće ne ispisaše grafit: Cigani, marš iz naše ulice! Veljko je u jutro video natpis i ceo dan ga sricao i prežvakavao u glavi. Uveče belom farbom prekreči “Cigani” i debelim crnim flomasterom napisa. “Ljudi”.

Sledećeg ga dana sačekaše kod kioska, gde je kupovao novine, i na smrt prebiše.

Polako je odlazio. Gutljaj po gutljaj. Pitali ga policajci, više reda radi nego stvarno,  ko ga je prebio a on im polako, slovo, po slovo, odgovori: Ljudi!