Bašta, 14. mart 2018, sreda

Na ulici, u Vlajkovićevoj, ugledao sam prve prolećne cvetove. Nada da ćemo dočekati proleće sve je izvesnija. Što više stvari znam o onome što se dešava oko nas sve mi je gore. Sunce i male radosti ne mogu da uklone brigu i strepnju zbog onoga što dolazi. Moj unuk je juče pojeo rekordni broj projica sa sirom. Dok smo pričali, i dok sam mu crtao, on je sve smazao osim jedne. Počeo je da trenira košarku. Pitam ga da li zna koliko je igrača u košarkaškoj ekipi. Još ne zna.

 

Umro je Stiv Hoking. Nisam mogao da odolim pa sam pogledao komentare o tome na sajtu B92. Najveći broj normalnih ljudi koji izražavaju poštovanje i divljenje i manjina tzv. vernika koji pljuju i truju sve oko sebe. Odvratno. U isto vreme  Rusi nemaju pojma ko je prosuo nervni otrov u Solsberiju. Pravda za izdajice! (I to se ovde snažno podržava.) Dačić je američkom diplomati Vesu Mičelu pokazao Vilsonovo pismo iz 1918. Time ga je ostavio bez teksta. Još da je pitao: Miče, đe ti je baza, ovaj bi se odmah pokupio i zbrisao kući.

Prijatelj mi je iz Amerike poslao tekst, objavljen u New York Times-u,  o izvesnom Eriku Hagermanu koji se skroz izolovao posle Trampove pobede na američkim izborima. Kad kažem izolovao onda je reč ne samo o svim vrstama medijskih informacija o tome šta radi Tramp, i šta se u političkom smislu dešava u Americi i svetu, nego i informacije sasvim lične, politizovane,  prirode – od prijatelja i rodbine. Zabranjeno je, dakle, ne samo da se priča o novim Trampovim podvizima nego i o tome da je neko iz susedstva proteran jer se našao na udaru novog imigracionog zakona. Hagerman živi u nekoj američkoj bestragiji, mislim u Ohaju, mada u blizini nekog malo većeg mesta, gde svakog jutra pije duplu kafu. Rutinu mu ne kvare  vesti sa radija i televizije (sve je isključeno), sa stola se uklanjaju dnevne novine, a osoblje kafea izbegava pominjanje svega što bi se moglo povezati sa aktuelnom politikom. Koje ludilo! Ljudi pristaju na tuđa ludila jer, kao, poštuju tuđe izbore. Naravno, ovaj osobenjak ima mogućnosti tako da živi jer je u prethodnom životu obezbedio dovoljno novca, baveći se on-line poslovima. (Eto nekog kome su se stvarno smučili društveni mediji i medijski portali!)  Samac je što mu njegovo izbor uveliko olakšava. Može da se bavi umetnošću u slobodnom vremenu kojega ima na pretek.

Racionalno posmatrano: teško da se svet može promeniti, a posebno društvo u kojem ste zatočeni, time što ćete marljivo pratiti sve političke informacije. Da, međutim, odaberete blokadu svake političke informacije to deluje prilično čudovišno. Kako biste, naime, reagovali na informaciju da vaša vlada počinje da otvara logore za neistomišljenike, ili za ljude koji imaju AB krvnu grupu? Da li bi se to zaustavilo time što o tome ne biste bili obavešteni? Mnoge informacije možete ignorisati, kao što većina nas i radi, ali postoji određeni prag preko kojega se čini da ignorisanje informacija direktno vodi u saučeništvo sa vladom, diktatorom ili sistemom, koja krši ljudska prava i sprema se za masovne zločine.

Mogla bi, na primer, na vlast doći nekakva sekta koja zastupa sasvim bizarna pravila: neprekidni rad po smenama, izalazak iz kuća po sistemu par-nepar, oduzimenje trećeg deteta, vakcinisanje isključivo u liftovima, odsecanje jezika za psovanje majke, spaljivanje nepodobnih knjiga i slika, uvođenje prajezika… Vrhovni sud kaže da je to protivustavno i da se izbori moraju poništiti. Onda oni koji su izabrani pobiju sudije i naprave tim povodom veliku gozbu na centralnom trgu. Masa se neizmerno radije jer je pobedila establišment  i jer je sada sva vlast narodna, i jer između vođe i naroda više nema nikakvih posrednika i prepreka.

I za sve to vreme ja sedim u svojoj kolibi, u šumarku, u podnožju Avale i kažem kako je divan dan i kako će proleće ove godine biti baš uspešno. Ništa me ne zanima šta radi vlast, narod, opozicija, mediji, da ne pominjem nezavisne institucije. Čitam Kafkine dnevnike i cokćem na njegovog oca. Neke informacije ipak primam: vremensku prognozu. Kako je lepo biti ovako izolovan! Desetak kilometara dalje, u centru, kolju se i proslavljaju samo tako. Ništa o tome ne znam pa me i ne zanima.

Negiranje  postojanja onoga što se desilo mimo tebe, mimo tvoje volje, mimo tvoga znanja, oprobani je sistem kako su organizovane velike ludnice. Svaki je pacijent svet za sebe, a lekari i osoblje koji komunciraju sa bolesnicima,  nikada ne govore  o onome što se desilo, ili se dešava u drugom krilu ili u susednoj sobi bolnice. Samo požar bi mogao da ih natera, da zajedno sa vatrogascima, obaveste bolesnike da moraju da izađu iz svojih soba u dvorište. Dešava se da bolesnici odbijaju požar kao razlog za evakuaciju pa svi zajedno izgore. Onda se govori o masovnoj histeriji.

Živimo u svetu gde je delimično negiranje stvarnosti deo zajedničkog sistema obrazovanja, vaspitanja, socijalne integracije i održavanja tradicije. U totalitarnim režimima postoji uverenje da je u pitanju najslobodniji i najbolji politički sistem, u demokratijama da najbolji i najsposobniji prirodno pobeđuju, da je sloboda izbora najbolja garancija da će pobediti opšti a ne parcijalni interesi. Od malena se učimo da negiramo očigledne stvari. To je često mnogo lakše od suprostavljanja , a ponekad i pitanje opstanka.

Kad danas većina građana Srbije negira da se u Srebrenici odigrao najstrašniji zločin, već da je to obična medijska manipulacija i laž, baš kao i masovna ubistva albanskih civila, jasno je da ovo negiranje neka vrsta odbrane od stvarnosti koja je, uostalom, u međuvremenu, postala deo davne prošlosti. Zbog toga svaki put kad se pronađu ostaci žrtava pokrene se lavina reagovanja: a gde su naše žrtve? Život između negiranja i autoviktimizacije nije jednostavan. Najbolja odbrana je u kompletnom odbijanju same ideje politike i društvenog angažmana. Tako svi političari postaju isti, kao i sama suština bavljenja politikom.

Svi bismo, poput Panglosa, morali otići u naše bašte i zasejati nešto jednostavno i vedro. Rotkvice, na primer.

Nemamo svi, na žalost, bašte. A nemamo ni karaktere koji bi mogli da podnesu da čitamo Kafku a da ne znamo ko je bio Maks Brod. Možda i nama zatreba neko da sačuva ono što ostane iza nas.

Bube, 10.mart 2018, subota

Nemoj govoriti za ljude da su bube

Jer to je ružno i uvredljivo

Mogao bi neko ćuti

Ali ja se pazim i to  govorim  samo među nama

Nije stvar u tome da te ne čuju već zbog sopstvene duše

I zdravlja

Biti dobar prema lošim ljudima to je znak plemenitosti

Ili slabosti

Jer oni upravo tako razumeju stvari

I nikako drukčije

Ne plaši  se draga neću pokvariti dušu kad govorim za neke

Da su  bube

Ja  to govorim samo tebi i majci i nikome više

Kad smo sami između četiri zida

Jer znam da bube gamižu među nama

Izlaze iz temelja

Penju se ka vrhu

Ne samo stepenicama nego i brzim liftovima

Bube su to a ne ljudi

Mada imaju lična imena, navike, sopstvene mirise, diplome

A vole i da se smeju raskalašno i naizgled dobroćudno

Smerno odlaze na partijske dogovore

I odatle se vraćaju crvene u licu, sa očima nabubrelim kao natopljeni pasulj

Tada u sebi govorim najglasnije: bube, bube, bube…

Pa se od odjeka u glavi uplašim i sedim za pisaćom mašinom oduzet

Jedno izvesno vreme

A bube tumaraju, vode telefonske razgovore, dele uputstva…

Ne vidim ih kad jedu

Mada znam da i to rade

Čak i smešne pokrete, verovatno, prave

Svako od njih ima bračnih dužnosti

Stoje u redu za markice i motre ko kako podnosi gužvu

Znam da svakog časa mogu da se bace na mene sa svih strana

I da me usitne čeličnim češljevima koje imaju kao oružje i sredstvo za ulepšavanje

Ima da se slade mojim ušima, mojim mozgom, očnim  jabučicama i usnama

– Vidi kakvi su mu prsti, pupak i jaja

– Vidi ove ostatke farbe, otiska nečijeg dodira, vidi šta je mislio o Slobi

– Vidi s kim smo mi radili

– U redakciji

Eto zato draga neću govoriti o bubama tako da me neko čuje

Ni u najvećem mraku neću ih pominjati

Jer u mraku bube najbolje sve saznaju

To je njihovo carstvo

Rasporede se po zavesama i telefonskim slušalicama

Potpuno nevidljive

Nije to više stvar moje duše i njenog kvarenja

Ovo je golo preživljavanje koje se jednom mora završiti

Ovo nije pitanje podnošenja i visokih principa

Ovo će se završiti odjednom

Ili tako što ću obući cokule i gnječiti ih na golom betonu

Ili tako što će mi telo razvlačiti od osmog do četvrtog sprata.

 

Danas je 9. mart, 9. mart 2018, petak

Danas je 9. mart. Ceo dan. Ne bih se toga setio da nisam pročitao deo izjave Vuka Draškovića o tome da je 5. oktobar 2000-te poništio 9. mart 1991. To je ne samo nebulozno nego i duboko pokvareno. Vuka, očigledno, i dalje svrbi to što 5. oktobra nije učestvovao u rušenju Miloševića. Bio je, uostalom, njegovo saveznik tokom bombardovanja 1999. Onda je njegov prijatelj Milošević pokušavao da ga ubije jer je uklanjao sve one za koje je mislio da bi mogli da ga ugroze. Tako su ubili i Ivicu Stambolića i Slavka Ćuruviju. Sloba, Mira, Rade Marković, razne Legije, Arkani, Romići… koja plejada zlikovaca. Ništa lakše, i jednostavnije,  nego ubiti.

Bio sam na ulici i 9. marta 1991. i 5. oktobra 2000-te. Te 1991. imao sam 42, a 2000-te 53 godine. (Rođendan mi pada 30. septembra.) Kad su u pitanju moja politička ubeđenja, ništa se u tih deset godina nije bilo promenilo. Nisam bio član nijedne stranke, a mrzeo sam Slobu, Šešelja i slične nacionalističke fašiste kao Nemce. (Mislim naravno na one Nemce – hitlerovce, okupatore iz Drugog svetskog rata.) Kad su bile devetomartovske demonstracije radio sam kao novinar na Kulturnoj rubrici u Politici. Trećina redakcije je otišla na Trg, polovina je ostala, dok je par buba uplašeno cirkulisalo između četvrtog i osmog sprata. U to vreme nije bilo mobilnih telefona pa nismo mogli da javljamo kolegama koji su ostali u zgradi šta se dešava. Oni su, uostalom, dosta toga mogli da vide i sa prozora i sa požarnih stepenica. Koliko poznatog sveta na ulicama!  Koliko mladog sveta!   Koliko života! Kad se setim koga sve više nema stisne mi se u grudima. A još više kad pomislim na ono što je sledilo.

Sa ove tačke gledišta, i starosti, tadašnji medijski perjanici: Žika Minović iz Politike i Dušan Mitević iz RTS-a, bili su pravo plemstvo prema onome što se posle njih valjalo. Ima li strašnijih ljudi, ljudi novog kova, od Vučele i Struje? Inteligentni, lukavi, nemilosrdni. Sposobni da se okuće i obogate, da se osvete, namire, udahnu novi život, otmu u letu… I pruže utehu kad je potrebno. (Samo posebnim, zaslužnim građanima, naravno.) Sve što smo išli dalje prema kraju prošlog veka bilo je sve strašnije i strašnije. Vuk Drašković se snalazio kako je znao i umeo i ja nemam ništa protiv njegovih preleta i promena, sposobnosti adaptacije i naizmeničnih napada ludosti i trezvenosti pod uslovom da ne upliće druge ljude i njihovu sposobnost pamćenja. Nije 5. oktobar izbrisao 9. mart, koliko mi je poznato kalendari još uvek žive u savršenom skladu. Nešto drugo je brisalo ne samo datume nego i ljude.

Surovost i zaboravnost!

To su dve osnovne karakteristike istočnoevropskih društava. Od Urala do Jadrana! Svuda caruju surovost i zaboravnost. Kao da u ovim društvima, da ih ne nazovem slovenskim, jer slično je i sa Madžarima i sa Rumunima, vladaju isključivo nasledni satrapi koji razvesaljavaju narod bacajući u masu glave svojih protivnika. Uopšte više nije važno ko je krivac, a ko žrtva, ko je donekle nevin, a ko slučajni prolaznik,  ko ima putera na glavi a ko je svetac. Dajte da se malo zabavimo! Dajte malo da ubijamo pa da o tome pričamo lagano, kao za uspavanku. Čitam nedavno da 71 odsto odraslih građana Srbije ne zna da je Sarajevo bilo pod opsadom četiri godine. Ne verujem da ne znaju. Mislim na one starije od četrdeset godina. Naravno da znaju. Potreba da se negiraju zločini predstavlja ispit zrelosti i patriotizma. Negirati, negirati… a onda zaboraviti.

Kad pogledam prema Istoku vidim knjige Ljudmile Ulicke i botoksirano lice Vladimira Putina. Ima li danas surovijeg društva, u kojem naravno nije rat,  od Rusije? Srbi, kao, obožavaju Ruse. Zbog surovosti ili zbog Boljšeg teatra? Zbog Dostojevskog ili zbog Gulaga?

A onda ugledam fotografiju odsečenih šaka pronađenih negde duboko u Rusiji. Lep buket za 9. mart. Da što pre na sve zaboravimo. Pogotovo na ono u čemu živimo. Uvek postoji mesto, i vreme, gde je mnogo gore. Uteha bede.

 

 

 

O ženskim nogama, 5. mart 2018, ponedeljak

Bio jednom jedan čovek koji je mnogo voleo ženske noge. Voleo ih je u raznim oblicima, bojama, formatima, različite starosti i maljavosti, sportske, manekenske, domaćičke, damske, baletske, vruće, mlake, tople, oznojene, suve, pegave, glatke… Toliko ih je voleo da ih je naprosto obožavao. Kad bi prošao dan, a on ne bi ugledao neke posebno lepe ženske noge, zbog kojih bi mu se učinilo da priroda i univerzum imaju dublji smisao i cilj, on bi osećao duboku i tešku prazninu. – Jao dana praznoga, uzdisao bi ne mogavši dugo da zaspe.

Nikad se nije ženio. Valjda među tolikim nogama koje su prolazile oko njega nije uspeo da se odluči za jedan jedini par.

Nije da se nije zaljubljivao. Baš kao magarac znao je da se šetka oko njene kuće. Mesec, dva, tri, onda ljubav zgasne sama od sebe. Promene se, u međuvremenu, pantalone i najlonke za sokne, otkriju se članci, listovi, pa i više, iznad kolena. Sedeo je u kafani, preko puta njenog društva, i video kako prebacuje nogu preko noge, otkrio je da češće ide leva preko desne, a onda bi neko rekao: vidi kako te onaj gleda, a on bi veoma pocrveneo, brzo platio kafu i otišao. Zapazio bi sitni mladež sa unutrašnje strane desnog kolena, crvenilo od kajiša sandala na člancima. Glas joj je bio vedar ali još vedrije potpetice. Kada bi štikle zapevale u kasne sate ulicom koju su upravo oprali polivači on bi se oprezno okretao oko drveta da je ne uplaši. Upijao je taj zvuk i smeštao na jedno posebno mesto u mozgu, između hipofize i hipotalamusa.

Da li je ikada ostvario neku vezu, dodirnuo neku žensku nogu, onako mirno i sigurno kao što se kondukter iz spavaćih kola presvlači posle celonoćnog puta Ljubljana – Beograd, pored otvorenih vrata službenog kupea?

 

 

Bio je mali rastom i otuda je, verovatno, bila njegova sramežljivost. Ali i Napoleon je bio mali, možda i  niži od njega, pa nije patio od sramežljivosti niti se plašio žena.  Možda je stvar bila u Jozefini, a možda i u položaju. Ko će ga znati.

Ipak je imao jednog prijatelja kojem bi se poveravao, obično posle drugog piva. Pričao mu je o poslu, političkoj situaciji, krečenju stana, bratu pijancu i njegovoj deci, ali i o divnim ženskim nogama koje je uočio poslednjih nedelja. Nije da on nije primećivao ostale delove ženskog tela, lice madone, oči košute, dugačke i lepo oblikovane prste, široka ramena, uzak struk i naglašene obline. Jer svako biće ima svoj karakter i svojstvo koji mogu da izbiju na  različite načine. Žena koja govori mazno, polako, birajući reči, a dok hoda  baca nekako noge u stranu, to je žena strasna ali nestalna, začas se razbesni, pa može postati opasna, spremna da svašta kaže, pa i učini. – Takve žene otruju čoveka u trenu rečima i delima pa on pati do kraja života, objašnjavao je prijatelju.

– Šta su za tebe lepe noge, pitao ga je više puta prijatelj kojem se poveravao.

– Nije toliko stvar u lepoti koliko u uzbudljovosti pokreta. Život – to je pokret, a onda i lepota.

Lako bih se složio sa njim, mada ništa nije tako jednostavno. Slikarstvo i vajarstvo bili bi osuđeni na propast ako bismo se držali takvih (kinetičkih) kriterijuma. Ljubav prema ženskim nogama nije, naravno, nešto tako retko i neobično poput skupljanja posuda za burmut. Voleli su ženske noge mnogi. Pogotovo pisci. Čarls Bukovski je gajio otvorenu ljubav prema ženskim nogama koje je stavljao daleko iznad svih drugih delova ženskog tela.  Ivo Andrić se o tome nije izjašnjavao premda postoje govorkanja da je  i on uživao u pokretu ženskih nogu.

Ceo svemir je kretanju koje traje najmanje petnaest milijardi godina. Od magnovenja Velikog Praska više ništa ne miruje. Koliko je milijardi godina bilo potrebno da bi se stvorile ženske noge? Rekao bih da su ženske noge, kao i uživanje u njima, pojava relativno sveža. Desetak hiljada godina.

Šta sve odrasli muškarci i žene vole, šta skupljaju, od čega zaziru, čega se plaše, o čemu sanjaju, u šta veruju… to je jedan beskonačni niz osećanja koji se sve više uvećava i komplikuje. Ne pitajte me, zbog toga, šta mislim o čoveku koji je opsednut ženskim nogama. Sutra je novi dan. Upravo su završeni još jedni izbori. Život dobije smisao kad se čini da ga je potpuno izgubio. Biće proleće. I leto. Drveće će da se obuče, a ljudi, naročito žene,  da se razgolite.

Sve će biti tiho i pospano, 3. mart 2018, subota

Taman sam se setio jednog čoveka koji je opsesivno čuvao uspomene kad se, posle nedelju dana hladnoće i mraka, probilo sunce. To me je prenulo na ono što je napolju, spolja, a od čega poslednjih meseci uporno pokušavam da pobegnem ili da se sklonim. U nedelju će biti izbori za vlast u Beogradu. Upravo je u toku tzv. predizborna tišina.

O onome šta mislim o našem svakodnevnom – političkom i društvenom životu, lako se može zaključiti iz mojih dnevničkih tekstova makoliko oni bili metaforični, uvijeni u različite lične i kolektivne sudbine. Bez obzira da li su moji junaci ljudi, potpuno izmišljeni ili veoma stvarni, bez obzira da li je reč o životinjama, mitskim junacima, metaforama na jezik, pisanje, asocijacije na ono što je bilo ili što će tek biti, jasno je da mi je ovo vreme, njegovo socijalno i političko tkanje, gledanje u zvezde, razglabanje o zlosrećnoj istoriji i prošlosti, carstvu nebeskom  i sličnim prikazama, krajnje odvratno. Evo gde pre par dana uhapsiše nekog nesretnog sveštenika, sa njegovim pomoćnikom, veroučiteljom koji beše preobučen u žensko, u švercu skanka. Nije da sam ubeđen da je sveštenstvo, generalno, moralnije ili finije od drugih ljudi, ali je ova vest delovala podjednako bizarno i ludo kao i sve ono što se dešava oko izbora u Beogradu.

Kampanja diskreditacije ideje demokratije u punom je jeku. Ne samo u Srbiji, na žalost. Sve ono što se dešava širom sveta – od Trampove Amerike do Putinove Rusije, od Kine i Irana do Turske, Brazila, Slovačke i Malte – ima zajedničku poruku: učiniti ideju demokratije i slobode besmislenom i destruktivnom. Negde je demokratija u suprotnosti sa tradicijom, negde je u suprotnosti sa stvarnošću, a negde jednostavno prevaziđeni oblik ljudske društenosti. Ima mnogo bržih i jednostavnijih načina da se postane bogat, moćan i opasan, nego uz pomoć demokratije. Posebno su glasni razni tumači i zastupnici prošlosti, kombinacija neokomunista i neofašista, frustirani nitkovi koji najbolje znaju ne samo kako se brzo i lako može sve nadonaditi nego i osvetiti onima koji su za sve krivi. Nisu nevini ni zastupnici ekonomskog neoliberalizma čije razumevanje sveta u kojem živimo doseže najdalje dve-tri godine: napred-nazad. Ideja da analiza isplativosti postane osnov svega postojećeg, pa i kulture, obrazovanja, zdravstva, nauke… deluje potpuno infantilno. Ono što zaradite, i uštedite, za nekoliko godina vraća se kao bumerang kroz deset godina. Tako propada ne samo svet koji smo pznavali nego i cele civilizacije.

Kod nas to, naravno, ide zajedno sa nacionalizmom i strašnom korupcijom. Razne spodobe ujedinjene u front patriota, nacionalista, verskih fanatika, homofoba, protivnika obaveznog vakcinisanja dece, lezilebovića, poltrona, imitatora, lažova, kukavica i univerzalnih neznalica grmi sa svih strana. Nemaš ni sredstva ni uporišnu tačku da im se suprotstaviš. Oni su preuzeli većinu dimenzija.

Bio jednom jedan čovek koji se čuvao uspomene. Ceo stan mu beše kolekcija uspomena. U obliku fotografija. Da bi se bolje snašao odredio je ćoškove soba (ukupno  dve)  za različite uspomene. Jedan je ugao za najužu familiju: mama, tata, babe, dede, braća, sestre, tetke, stričevi, ujaci… drugi za prijatelje sa studija i kolege sa poslova, treći: kad smo bili mali, pa… tako redom. Uspomene to su ljudi, tvrdio je.

Kažu da mrtva usta ne govore, a knjige da ne gore. Lažu. Sve su pomešali.

Ovde su već sve otvorili i izgradili što možeš da zamisliš. Metro, gondole, obdaništa, bolnice, porodilišta, škole, socijalni stanovi, parkovi… Otvoreno je mnoštvo novih firmi, zaposleni su svi stariji od dvadeset godina. Baš se radujem što se šire pluća grada. I što se nastavlja unutrašnji dijalog. U to ime: u nove pobede!

Ceca odnekud zavija uz pratnju vesele sredovečne mladeži. Kladionice su pune. Kladioničari trljaju ruke. Kusturica se spustio sa brda u novi grad. Oteo je Andrićevu nagradu i sada je on deli. Monika Beluči je sve mlađa i lepša. Neko nudi tante, neko kukuriku. Svi su veseli danima. Onda padnu u očajanje jer je neko nekoga izigrao. Na nebu nema belega. Hor anđela prati Lavrova. Sveti rialiti!

Stavio sam masku a raspustio cirkus! Cirkusanti se razmileli gradom. Neki prose, neki prete, a neki jednostavno otimaju.

 

 

Ovo će leto biti vrelo. Ako se prokopa kanal Dunav-Morava-Vardar-Solun  svi ćemo ići baržama na more. Dan će zameniti noć. Sve će biti tako tiho i pospano.  Možda vam mahnem, a možda se okrenem na drugu stranu.

Vratolomnik, 26. februar 2018, ponedeljak

O prokleti vratolomniku koji si odustao!

Do juče si hodao po žici razapetoj između Albanije i Igumanove palate, ljuljao si se na trapezu između Kalemegdana i Novog Beograda, spuštao  se na jednom točku Balkanskom sa maramom preko očiju. Mnoge si povrede zadobio, mnoge kosti polomio, padao i padao, pa se podizao, uvek pun optimizma i vere da čovek može da pobedi sve. Sebe pogotovo.

I dalje neka čuda izvodiš ali onako, preko volje. A pogled ti udaljen od dubine i opasnosti. Nije stvar u tome da li se čovek boji ili ne već da li je svestan svoga straha. Kod tebe straha više nema. Samo pomirenost. Biće da su na tebe delovali.

Sećam se kako su veličali Aleksića, čoveka od gvožđa, a onda ga samleli, osušili i spljeskali u novčić uspomenu. Za tri groša spljeskaše i Miloša! Pade sneg i sve potonu. Lađe koje voze na drugu obalu pogotovo!

Zvone telefoni, stižu poruke,  prilaze nepoznati ljudi. – Mi bismo samo da pitamo! Kažeš: Odjebi, jedno pet puta, šesti put se zaustaviš da čuješ kako će da formulišu pitanje. Glupost te udari u glavu svom silinom. Gleda te sasvim ljudski, očima. Odvezan si, bez zaštitne mreže. Tresneš na pločnik i tamo ležiš izvesno vreme, vidiš im cipele i noge. Ostavljaju te kao pravi vitezovi da te razvlače ulični psi. Srećom, uspevaš da se osoviš, prvo na kolena, a onda na levu, pa na desnu nogu. Niko ti ne prilazi. Većina je već, ovako ili onako, padala.

Bilo bi dobro sada reagovati, ali vreme se menja, bole te sve kosti, evo ga snežina, evo poledica, ulica je pokazno raskopana, neko je na bulevaru ispisao poruku da je neko ustaša, novogodišnji ukrasi još nisu skinuti, planira se izgradnja metroa, žičare, novih obdaništa i domova za stara lica. Niko ne pominje sirotišta i škole za cirkusante. Još ima mesta za ideje i poruke. Sva mesta nisu popunjena. Možeš postati doživotni čegagod, i možeš osigurati svoju porodicu do trećeg i po kolena. Ne budi uskogrud sa kombinacijama.

Vini se!

Ti si vratolomnik koji nikako vrat da slomi. Tvoja umetnost su vratolomije koje zaustavljaju dah, razgovor, ubistvo, tv prenos, otvaranje novog parka, složenu operaciju na srcu, hod u neizvesno, izbore…

Počinjem da razumevam zašto više ništa ne izvodiš. Umorio sam se. Kažem: Odjebi, a onda se sažalim na mašinu. Ugledam u njoj ono čega nema. Pokušavam da uspostavim ljudsku vezu. Mašina ima zadatak čiji cilj je svakome jasan: apsolutna, i beskrajna moć.

Ovo može da potraje. (I beskrajno može da potraje!)

Niko nas nikada nije učio kako da padamo. Ni majka, ni otac, ni učiteljice, prvi šefovi, niko od prijatelja i komšija. Celog smo života strahovali da kad padnemo više nikada nećemo ustati. Padaj: na stranu, na ruke, nikako na glavu… Otkotrljati se… to je često spasonosno. (Umešati se u jarak među ledena tela! Genijalno!) Raširiti ruke i noge, opusititi se. Ako ti nagaze prste samo ćutiš. Kad pobediš strah od padanja onda ti svaki pad može izgledati kao novi početak.

 

 

Potrebno je početi sa vežbama u stanu. Gore – dole, gore – dole, skoči, prevrni se, napred – nazad. Svako bi od nas morao da bude vratolomnik. Bar u duši.