Danas je 9. mart, 9. mart 2018, petak

Danas je 9. mart. Ceo dan. Ne bih se toga setio da nisam pročitao deo izjave Vuka Draškovića o tome da je 5. oktobar 2000-te poništio 9. mart 1991. To je ne samo nebulozno nego i duboko pokvareno. Vuka, očigledno, i dalje svrbi to što 5. oktobra nije učestvovao u rušenju Miloševića. Bio je, uostalom, njegovo saveznik tokom bombardovanja 1999. Onda je njegov prijatelj Milošević pokušavao da ga ubije jer je uklanjao sve one za koje je mislio da bi mogli da ga ugroze. Tako su ubili i Ivicu Stambolića i Slavka Ćuruviju. Sloba, Mira, Rade Marković, razne Legije, Arkani, Romići… koja plejada zlikovaca. Ništa lakše, i jednostavnije,  nego ubiti.

Bio sam na ulici i 9. marta 1991. i 5. oktobra 2000-te. Te 1991. imao sam 42, a 2000-te 53 godine. (Rođendan mi pada 30. septembra.) Kad su u pitanju moja politička ubeđenja, ništa se u tih deset godina nije bilo promenilo. Nisam bio član nijedne stranke, a mrzeo sam Slobu, Šešelja i slične nacionalističke fašiste kao Nemce. (Mislim naravno na one Nemce – hitlerovce, okupatore iz Drugog svetskog rata.) Kad su bile devetomartovske demonstracije radio sam kao novinar na Kulturnoj rubrici u Politici. Trećina redakcije je otišla na Trg, polovina je ostala, dok je par buba uplašeno cirkulisalo između četvrtog i osmog sprata. U to vreme nije bilo mobilnih telefona pa nismo mogli da javljamo kolegama koji su ostali u zgradi šta se dešava. Oni su, uostalom, dosta toga mogli da vide i sa prozora i sa požarnih stepenica. Koliko poznatog sveta na ulicama!  Koliko mladog sveta!   Koliko života! Kad se setim koga sve više nema stisne mi se u grudima. A još više kad pomislim na ono što je sledilo.

Sa ove tačke gledišta, i starosti, tadašnji medijski perjanici: Žika Minović iz Politike i Dušan Mitević iz RTS-a, bili su pravo plemstvo prema onome što se posle njih valjalo. Ima li strašnijih ljudi, ljudi novog kova, od Vučele i Struje? Inteligentni, lukavi, nemilosrdni. Sposobni da se okuće i obogate, da se osvete, namire, udahnu novi život, otmu u letu… I pruže utehu kad je potrebno. (Samo posebnim, zaslužnim građanima, naravno.) Sve što smo išli dalje prema kraju prošlog veka bilo je sve strašnije i strašnije. Vuk Drašković se snalazio kako je znao i umeo i ja nemam ništa protiv njegovih preleta i promena, sposobnosti adaptacije i naizmeničnih napada ludosti i trezvenosti pod uslovom da ne upliće druge ljude i njihovu sposobnost pamćenja. Nije 5. oktobar izbrisao 9. mart, koliko mi je poznato kalendari još uvek žive u savršenom skladu. Nešto drugo je brisalo ne samo datume nego i ljude.

Surovost i zaboravnost!

To su dve osnovne karakteristike istočnoevropskih društava. Od Urala do Jadrana! Svuda caruju surovost i zaboravnost. Kao da u ovim društvima, da ih ne nazovem slovenskim, jer slično je i sa Madžarima i sa Rumunima, vladaju isključivo nasledni satrapi koji razvesaljavaju narod bacajući u masu glave svojih protivnika. Uopšte više nije važno ko je krivac, a ko žrtva, ko je donekle nevin, a ko slučajni prolaznik,  ko ima putera na glavi a ko je svetac. Dajte da se malo zabavimo! Dajte malo da ubijamo pa da o tome pričamo lagano, kao za uspavanku. Čitam nedavno da 71 odsto odraslih građana Srbije ne zna da je Sarajevo bilo pod opsadom četiri godine. Ne verujem da ne znaju. Mislim na one starije od četrdeset godina. Naravno da znaju. Potreba da se negiraju zločini predstavlja ispit zrelosti i patriotizma. Negirati, negirati… a onda zaboraviti.

Kad pogledam prema Istoku vidim knjige Ljudmile Ulicke i botoksirano lice Vladimira Putina. Ima li danas surovijeg društva, u kojem naravno nije rat,  od Rusije? Srbi, kao, obožavaju Ruse. Zbog surovosti ili zbog Boljšeg teatra? Zbog Dostojevskog ili zbog Gulaga?

A onda ugledam fotografiju odsečenih šaka pronađenih negde duboko u Rusiji. Lep buket za 9. mart. Da što pre na sve zaboravimo. Pogotovo na ono u čemu živimo. Uvek postoji mesto, i vreme, gde je mnogo gore. Uteha bede.