Tri kapi mleka, 30. mart 2018, petak

Bio jedan čovek koji je jednom nešto uradio pa su ga hvalili i tapšali po leđima i ramenima. Davno je to bilo pa su svi zaboravili o čemu je bilo reč, da li neki novi put, neka izložba, spaseno dete iz nabujale Drine, poseta majke palog heroja…. I sam čovek više nije bio siguran šta je to nekada dobroga uradio, jer se prošlost strašno brzo od njega udaljavala, odnosno on je tako brzo jurio u budućnost, a uz put ostavljao mnoge drugove i drugarice, kolege i koleginice, generacije, u stvari. Svi oni kao da propadoše kroz živi pesak vremena.

– Da sam nešto ponovo mlad, vajkao se čovek, istetovirao bih na samom sebi najvažnije što sam uradio, i zbog čega sam bio popularan i omiljen.

Ali u njegovoj se mladosti po koži crtalo kalendarski a ne hedlajnski. Pa bi pisalo: JNA, 12. septembar 1972, ili: Ana, pa malo srce, pa datum: 22. 12. 1968. Neki su upisivali i broj vojne pošte, ali ti su bili u manjini.

Kad se stvari, odnosno događaji, zaborave ništa ne može da ih vrati kao tuđa priča. Ako  se priča još i nacrta onda je zauvek sigurna.

 

Dovedoše jednom čoveka koji je zaboravio šta je to važno u mladosti uradio na televiziju da prića mladima o nekadašnjem i sadašnjem žvotu. On gledao po studiju, video velike slike puteva, fabrika i njiva, radne ljude koji zadovoljno poziraju, pa rekao: ovoga se sećam. Ovo se nije promenilo.

Sve im pokvari.

Trebalo bi ovog čoveka sačuvati. To kažu istoričari i sociolozi. Sa njima se slažu i medicinari. Proces zaboravljanja mogao bi se zaustaviti i na drugi način, a ne samo tetoviranjem.  Da se uradni nešto potkožno? Kad bi, međutim,  pri svakom značajnom događaju zagorelo mleko onda bi se pamćenje mnogo lakše osvežavalo.

Tri kapi mleka na vrelu ringlu i sve je sveže i jasno kao da se juče desilo. Efikasno a jeftino. Kako bi samo smrdelo na sve strane.

Ali ko će na sve misliti!

Recimo, ovi Zemunci, kad o njima krene priča ispada da su jedinstveni. Kao da zlatnih kajli, debelih vratova, tetovaže, ponavljača i ego manijaka nema i na Dorćolu. Čovekov život je pravi rasadnik. Jednoga previše, drugoga premalo. Kad skupiš sve na gomilu vidiš da ništa nije novo pod kapom nebeskom. I uvek je nekome zbog nečega krivo. Ko zna šta je uopšte ispravno.

O nestajanju, 28. mart 2018, sreda

Postoji jedan lokal, u blizini naše kuće, koji kao da je omađijan. Štagod  u njemu započne, pre ili kasnije propadne. Nije to jedino “prokleto” mesto na Bulevaru na kojem ne uspevaju poslovi, ali sam ovo posebno proučavao. Prvo je krenula prodaja nekih krpa, tzv. butik, koji je vrlo brzo bio izlepljen raznim porukama tipa: “rasprodaja pred zatvaranje” ili: “još samo do kraja meseca”. To je potrajalo godinu-dve dok se radnja stvarno  nije zatvorila. Onda se prostor uređivao par meseci pa je jednog dana osvanuo muški frizer. Mislio sam da je frizeraj baš dobro radio, nikada nije bio prazan, dok se jednog dana i on ne zatvori. Prostor se ponovo uređivao jedno duže vreme dok se nije pretvorio u prodavnicu klasičnog roštilja. Onda se i to zatvorilo. Sledeća radnja bila je takođe brza hrana, ali ovaj put u nekom giros ključu. I to ubrzo propade. Trenutno je to leskovački roštilj uz snažnu podršku palačinki. Slanih i slatkih. Bojim se da i to neće predugo potrajati.

Lokal je, naravno, privatno vlasništvo. Čuo sam priču da gazda koristi struju koju plaćaju iznajmljivači prostora, kao i da je prostor prilično skup. Poviše  ovog lokala stoji jedan baš velik i lep prostor koji je zatvoren već nekoliko godina. Restitucija! Nove – stare gazde “zacepile” takvu cenu da se nikome ne isplati da ulazi i započinje neki posao. Lokali čiji je vlasnik gradski Poslovni prostor takođe se čas otvaraju, čas zatvaraju. Imam utisak da je u pitanju prava poslovna kocka. Jedino što se ne zatvara su kladionice. Taj posao cveta. Stari i mladi, isključivo muškarci, neprekidno vise u kladionicama. Muška zanimacija!

Sudbna “prokletih” mesta lako bi mogla da se pretvori u priču o Ovome Ovde. Onda bi i muški frizer postao neka vrsta zgodne metafore kako se ovde sve brzo menja da bi na kraju sve propalo.

Ovde sve lako, preko noći, nestane. I veoma brzo se zaboravi. Nestajanje je, u stvari, novi oblik postojanja. Ono što je nestalo, i odmah se zaboravilo, veoma jednostavno se ponovo pojavi. Dobije novo ime, možda nadimak, često zadrži i staru adresu… Promene se vizit karte, žiro račun, raspored po sobama, direktori obavezno. I knjigovođe, naravno.

I inače osećam kako se prostor na kojem se održavam sve više smanjuje. Nisam jedini. Tešim se užasom. Biti normalan, i pristojan, postaje neka vrsta obeleženosti. Ja sam lice sa posebnim potrebama. O mojim se potrebama može javno govoriti kao o nečemu normalnom i svakodnevnom iako većina sasvim dobro zna da je to čista laž. Nikome ne trebaju ni knjige, ni muzika, ni umetnosti, nikome ne treba znanje i radoznalost, nikome ne trebaju razgovori u kojima se neće pojavljivati junaci sa estrade i iz rialitija, niko ne traži sećanje, svest o propasti postala je šala, a vladavina  nitkovluka sudbina. Ovde se vlast uspostavlja i brani kmetstvom, a napada dosetkama o njenoj gluposti i grabežljivosti.

Nestajanje je zabeleženo: na Kalemegdanu dva slučaja, na Konjarniku jedan, na Banovom brdu tri, na Karaburmi jedan, na Novom Beogradu  tri…. a na Slaviji petnaest.

 

Šta je to što toliko privlači ljude da bi nestali? Strah od sutrašnjice? Saobraćajna gužva? Fontana?

I kad izrone u nekoj drugoj dimenziji da li će se obreti u radnji prepunoj čokoladica, napolitanki, šapica i korpica, ili među ekserima i dušecima?

Masovna sarana, 23. mart 2018, petak

 

Je l to to? Gotic folk! Smešno? Otkačeno? Parče stvarnosti koje deluje potpuno nestvarno. Groblje na kojem je snimljen spot očigledno je u gradu. Kosturi samo što nisu izašli iz grobova. Na beogradskom Novom groblju, koje je, u stvari, najstarije i najpoznatije, pored ulice Sveti Nikola neki je preduzimljivi čovek podigao kuću u kojoj normalno živi. Sasvim mala kuća, odmah uz zid, sa unutrašnje strane groblja. Groblje pruža imunitet bespravnoj gradnji. Kako bi mogao da rušiš nešto na groblju na osnovu urbanističkih propisa? Sigurno bi se moglo podići još kuća na groblju. Okućiti se na groblju! Ima li jednostavnijeg rešenja ne samo za ljude bez stanova i kuća nego i one koji se plaše života i neizvesne budućnosti?  To bi takvo, naseljeno groblju dalo neku unutrašnju toplinu i sigurnost. Deca bi se igrala po grobovima školice kao u školskom dvorištu. Ima na grobovima i poznavanja jezika i matematike. I istorije. Ko je koliko živeo? Šta je radio? Ko se obogatio? Ko je bio usamljen? Ko omiljen, a ko napušten? Groblje se noću zaključava. Kad bi se groblje naselilo sve bi se promenilo.

Da li je potrebno da kosturi izađu iz grobova da bismo se lepo dogovorili? Moramo postići nacionalni konsenzus oko opstanka. Ministar odbrane nudi vojsku koja će da se uključi u rešavanja problema nataliteta. Više se umire nego što se rađa! A da se ograniče sahrane? Možda je to jednostavnije rešenje?

U isto vreme Mark Zakenberg se pravda i objašnjava kako su zloupotrebljeni lični podaci pedesetak miliona ljudi. Možda će da svedoči pred Kongresom. FB je za dva dana izgubio oko 37 milijardi dolara. Te milijarde idu gore-dole, deluju potpuno virtuelno, poput neke video igrice. Rasipa li se nešto od tolikog novca dok ide gore-dole? Ima li piljevine?

Lični podaci rasuti po ineternetu, kažu, mogu da omoguće različite vrste zavirivanja u tuđe živote. Dovoljno je samo 18 lajkova pa da se napravi profil osobe koja lajkuje. Navodno se tako može otkriti da li je neka žena trudna i pre nego što uradi test trudnoće. Hormoni progovore preko interneta! To mi deluje malo preterano, ali razumeću to kao zgodnu metaforu. Čim si na internetu postaješ deo vidljivog čovečanstva. Onaj nevidljivi deo se gleda preko CNN-a ili BBC-a kao životne priče o sudbinama milona gladnih, prognanih, mučenih, obespravljenih.

Provalija između svetova sve je veća. Dok gledam srpski gotic folk zamišljam ono što nikada neću videti: prostranstvo Tihog okeana.

 

 

Internet je poput policijskog psa koji je onjušio stvari nestale osobe. Da l će te otkriti kao kostura ili kao pevača to ne zavisi samo od njega. Ovde je u toku javna histerija oko Kosova koja većinu ljudi uopšte ne dodiruje. Stvari postaju sve bizarnije i bizarnije. Najavljuju prvi sportski susret između Kosova i Srbije. U pitanju su klinci – rukometašice, do 18 godina. Susret će biti u sportskom centru Kovilovo, bez publike, himni i zastava. O tome ozbiljno izveštavaju mediji. Kina i Amerika su prvi zvanični  kontakt imali preko ping ponga. Kinezi su ih rasturili. Da li to neko u Srbiji zamišlja da je Kina?

A u Moskvi prvi sekretar srpske ambasade daje podršku Rusiji u sporu sa Velikom Britanijom oko trovanja nervnim glasom bivšeg ruskog kontraobaveštajca i njegove ćerke. Diplomate iz Srbije i Venecuele jedini od svih okupljenih diplomata imaju potrebu da javno iskažu veru u rusku pravdu i nevinost. To što taj diplomata govori takva je gomila mrženje, pristrasnosti i stereotipa prema svemu što ima predznak “zapadno” da se pitam na čemu je ovaj nesretnik. Samo na srpskoj istoriografiji ili ima još nečega?

Ima bre da bude masovna sahrana. Do juna ćemo, pišu po tabloidima,  da odlučimo šta je sa Kosovom. Da l je još uvek naše ili njihovo. Pa u skladu sa tim da organizujemo slave i parastose.

Čovek lišaj, 21. mart 2018, sreda

Bio jednom jedan čovek koga su stalno gazili. Gdegod da se našao neko je preko njega prešao. U autobusu, u tramvaju, u podzemnom prolazu, na trgu, na bulevaru, na stepeništu, o porodici i o poslu da i ne govorimo. Kad bi mu neko samo stao na nogu, i produžio dalje, a on ostao uspravan, nisu mu bila potrebna nikakva izvinjenja, primio bi to sa radošću, jer bi mu se učinilo da u životu može biti i drukčije. Gazili su preko njega i pojedinačno i grupno, i sporadično i generacijski. Gazili su ga uz priču, ćaskanje, vedre dosetke, potpuno nesvesni po čemu hodaju. Nekad su ga, međutim, gazili surovo, osvetnički, da ga ponize i obeleže za sva vremena. On je prvo vikao: zašto po meni, onda: nemojte ljudi, na kraju: jeste li svi prošli? Nije on, naravno, bio jedini koji je bio gažen i ponižavan, dođu takva vremena, pa potraju, ali je jedini bio neprekidno gažen, bez obzira na starost i položaj u društvu. Kad te gaze nadređeni to nekako ima smisla kao svojevrsna priprema za ono što te očekuje, ali kad i oni mali, podređeni, imaju potrebu i slobodu da te gaze, onda je u pitanju nešto jedinstveno. Jedan sveštenik mu reče da se na ovoj planeti svakodnevno ponavlja Jobovo iskušenje, jer su ljudski život i božje proviđenje tako sazdani da se neke arhteipske situacije moraju stalno ponavljati. Ne znam koliko ga je to utešilo.

Nije, naime, bilo mesta gde bi se mogao skloniti  a da neko, u jednom trenutku, ne iskoristi da ga zgazi. Jedino da se povukao u isposničku pećinu, negde visoko u nekoj klisuri, tamo bi valjda pronašao mir. (Osim ako se na njega ne bi survale stene sa vrha.)  Ali on beše čovek društven, porodičan, posvećen ljudima, navikao da živi u gradu.

Jednog se dana neko našalio da bi mu koristio tepih servis, a on se zamisli. Razmišljao je danima o tome šta bi mu bilo potrebno posle svih životnih gaženja.  Neke specijalne tople kupke, masaže, Mocart, tišina, zvuci prirode, šah, akvarel, doboš torta, dobro crno vino, lubenica, smokve, sir… Ili da ga samo dobro isklofaju i osveže razređivačem?

Bože, pomisli čovek u jednom trenutku, pa mene će i mrtvog da izgaze. I od tog se časa gubi svaki njegov trag.

Kogagod pronađu pregaženog, i mrtvog, a takvih je sve više u Srbiji, zagledaju mu su u lice i upoređuju. – Ne, nije to onaj čovek koga svi gaze, ovaj je …   normalno zgažen.

On se  možda pretvorio u neki amalgam čoveka i lišaja. Obuhvatio je neko drvo i tu drema. Gaze ga bube. Lagano, nežno.

 

Činodejstvovanje, 18. mart 2018, nedelja

Bio jednom jedan čovek koji je tako vešto, i tako lako, činodejstvovao, da to niko nije primećivao. Naravno, takve stvari  ne mogu da ostanu bez odjeka.

Nije samo što je lako činodejstvovao nego je u tome i uživao. Pa je činodejstvovao u javnom prevozu, u gužvi u podzemnom prolazu i na ulici, u Knez Mihajlovoj i u Dušanovoj, u Đušinoj i na Gundulićevom vencu, sedeo na klupi ispod Brankovog mosta, pored pecaroša, i činodejstvovao, gledao prenos Lige šampiona u kafiću, i činodjestvovao, prepirao se sa ukućanima, išao na pijac, podizao pare, zaduživao se, vodio ljubav, hranio ulične mačke i pse, išao na izbore, igrao šah preko interneta… i činodjestvovao. Samo kad bi prolazio pored crkve, sinagoge ili džamije nije, iz puke pristojnosti, činodejstvovao.

Često su ga pitali: da li to pomaže?

A on je odgovarao kako kad, prema raspoloženju: ili bi oćutao ili rekao: “kako kad”.

Niko ga zbog toga nije pozvao na razgovor, niko ga nije upozorio, pohvalio ili izgrdio. Možda mu je zbog toga bilo pomalo i krivo, ali o tome nije pričao. Gledao je u svet oko sebe otvorenih očiju. Presipao je iz šupljeg u prazno i trljao se po grudima. Činodejstvovanje zahteva potpuno predavanje. Dobro je dobro, a zlo je zlo. Ispravan čovek ne može da živi samo od materijalnog. Nešto mora da ostavlja i na stranu. Kad celog života činodjestvuješ   izgubiš osećaj kako bi bilo da to nisi radio. Da li bi sve bilo mnogo gore?

Izađe na terasu, duboko udahne i razmišlja. Sigurno bi bilo mnogo gore. Gleda u grafit ispred sebe ali ga ne vidi. Da nisam činodejstvovao nikada ne bi zamenili gromobran na gimnaziji. Udario bi grom jedno veče, nasred  časa engleskog. Nema više latinskog. Njega su izbacili. Samo da su deca živa i zdrava. Malo li je?

 

Alan Čumak, 15. mart 2018, četvrtak

Alan Čumak!

Da nam je danas jedan takav. Možda bismo sa njim mogli da napravimo novu Osmu sednicu i da krenemo iz početka. Bili bismo mnogo pametniji. Neosporno. Igrali bismo na kartu koja dobija. Bili bismo žrtve a ne pobednici. Do pred sam kraj. Onda bismo pravedno pobedili. U tome bi nam pomogli Amerika, Nemačka i Rusija. A i Kina ne bi imala ništa protiv. Nesvrstani prijatelji bi se sjatili  sa svih strana. Imali bismo banana, duvana i cimeta koliko ti srce ište. Tito bi bio najveći sin srpskog naroda, a Jugoslavija žrtva neonacizma, solipsizma i Kominterne. Zenge i Zelene beretke bi se zaklinjali na vernost Kiri Gligorovu i Azemu Vlasiju, Kučan bi prihvatio kuću u Bugojnu, porastao bi bar deset santimetara,  Mesiću bilo prijatno na Kopaoniku, Viktor Bubanj bi smenio Kadijevića, Đuro Pucar Stari bi poveo rudare iz jedne u drugu jamu, Mate Jerković bi izvršio desant na Ratno ostrvo, Kusturica bi drhtao u podrumu Kinoteke u Kosovskoj, Belo dugme bi prdnulo u čabar, Goran Bregović bi rekao: baš me je stid, Idoli bi prešli u subotare, Vulin bi bio direktor cirkusa Adrija, naučio bi da hoda po mlakoj vodi, 20. oktobar bi i dalje bio praznik Beograda, Dan republike bi mogao da se slavi umesto slave, Đinđića nikada ne bi ubili, Milošević nikada ne bi otišao dalje od bankarskog pacova,  vodio bi ekspozituru Beobanke u svome Požarevcu, Tito bi bio sahranjen u Jajcu, Tramp bi ostao zaglavljen u liftu u svojoj kuli, Putin bi bio kolekcionar čepova i nervnih otrova, Dalaj Lama bi se vratio u Lasu, vakcine niko ne bi pominjao, pasoš bi bio jedan ali vredan, ja bih napisao još pet knjiga, počeo bih da učim da sviram violinu, svake godine bismo išli na more… i svi koje volimo bili bi živi i zdravi…

Jebite se, jebite se, jebite se… nema više Alana Čumaka!