Moj dnevnik
Četvrt veka Ovog Ovde, 16. februar, četvrtak
Četvrt veka Ovoga Ovde! Odjednom me je to udarilo u glavu. To je, nekako, previše. Iz dana u dan, iz časa u čas, iz meseca u mesec, iz godine u godinu… Nije da mi je u glavi svakog sekunda gde živim. Ali, očas se obrem ovde gde jesam. I radost i ljubav sa najbližima, sa Sašom, decom, unucima, rasutom rodbinom, sa prijateljima i poznanicima, sve je to divno, i da toga nema ne znam kako bismo uopšte opstali, ali taj rastvor u kojem opstajemo, ta tinktura zla, gluposti i neznanja, za zadrtost, ograničenost, ta lukavost, promišljeno planiranje raznih vrsta prevara, od komšijskog zaposedanja parking mesta, sečenja drveća u dvorištu, teranja mačaka, lažne diplome, namešteni konkursi, surovost prema nemoćnim, arogancija, bešćutnost, otimačina, laganje, laganje, laganje… To više nije prizor, to je vazduh koji dišemo, voda koju pijemo, zemlja na kojoj stojimo. Evo ga opet se priprema nova pozorinica, sa starim...
NastavakIstorija, stvarnost i iskupljenje, 13. februar, ponedeljak
Kod Benjamina, kad je reč o istoriji, kao da se stvarnost sklupčala na neko tajno mesto! Možda je to i nephodno, da se razdvoji istorija od onoga što se dešava upravo sada. Ne samo zbog prošlosti i prošlog nego i zbog naše uloge u ovim različitim agregatnim stanjima. Pojam iskupljenja kod Benjamina je neodvojiv od razumevanja naše uloge u istoriji. Da li želja za iskupljenjem dolazi naknadno ili je sve vreme prisutna? Možda je upravo potreba za sećanjem i bitka protiv zaboravljanja pravi način da se iskupimo. Ali sopstveno sećanje mora biti sačuvano i za druge. Nije dovoljno da se zatvori u sopstvenu glavu. “Hroničar koji navodi događaje , ne praveći razliku između velikih i malih, vodi time računa o istini po kojoj ništa što se nekada desilo ne treba da bude izgubljeno za istoriju. Doduše, samo iskupljenom čovečanstvu potpuno pripada njegova prošlost. Drugim rečima, samo iskupljeno čovečanstvo može...
NastavakRazmišljanja o Benjaminu, 5. februar, ponedeljak
“Naime, detinjstvo su rašlje melanholije, a da bi se poznavala tuga tako veličanstveno blistavih gradova, u njima se mora biti dete.” Upravo sam pročitao kratki Benjaminov esej o Marselju. U njemu ova neverovatna rečenica koja toliko toga govori ne samo o Benjaminu nego i o “njegovim” gradovima. Pre svih Berlin. “Detinjstvo su rašlje melanholije!” Pre koliko godina sam čitao “Berlinsko detinjstvo”? Benjamin beše deo našeg intelektualnog odrastanja. Bez njega nikada ne bismo odrasli. i ostali deca. Onda sam se šetao Dorćolom, odnosno ostacima onoga što je preostalo od moga detinjstva. Izbio sam na obalu Dunava. Led se uveliko pokrenuo. To su sada samo ostaci džinova koje su razbijali ledolomci. Prazno i pusto. Osim gomile parkiranih automobila. Nijedan biciklista, nijedno dete na igralištu. Ima preko deset stepeni, sivo je, ali sasvim zgodno da se igra basket ili kockice. Na obali se usidrilo veliko stablo koje je, očigledno, isečeno testerom i...
NastavakOtoplilo, 3. februar, petak
Otoplilo. I dalje sivo. Nekako bolesno. Opšte zajebavanje i izmotavanje. Odlaganje svega osim reumatizma. Sreo sam se sa Giletom, posle mnogo vremena, planiranja i dogovaranja, u Promaji. On tuda trči. Izgleda da je u formi. Još je aktivan u Savezu antifašista. Potrebno je podmladiti antifašizam u Srbiji. I ne samo u Srbiji. Još malo pa će da ispadne da su samo deca partizana antifašisti. Šta je sa unucima i praunucima? Bojim se neznanja. Neznanje je potop i poplava koja ne prolazi. Nikako da se reke vrate u svoja korita. Deci su napunili uši pričama o strahotama socijalizma i komunizma. A posle toga i besmislom i jadom demokratije. I šta onda preostaje? Nacionalizam i jedan vođa! O istoriji i prošlosti se vrlo malo zna. A tek o prirodi kapitalizma i socijalizma. Kopa se neki treći put: neka nova vrsta nacionalnog korporativizma. Kao da to već nije viđeno i preživljeno. Deco...
NastavakJanuarske pesme II, 31. januar, utorak
Ne ispraćajte me tako Nije to ni vetar, ni vejavica, ni neko posebno godišnje doba Nije to led na kanalima, smrznuta tela Popadala kako ih je gde hladnoća stigla Nije to smrt u pustinji Vrućica, kučka, stupica Nije to: toplo – hladno, visoko – nisko, crno – plavo Nije to muško – žensko Nije to: sad ću i ček, ček, malo kasnije Nije to nikad i nije to uvek Popizdeću od zamišljanja U vosku otisak prsta U asfaltu stopala Nebo bez oblačka A ispod jastuka Duh Ljana Estakada Ja pa ja Hvalio svoj kurac kako je junak Kako je svašta izdržao Kako ga niko, i ništa, ne pokori Svet ni da mrdne Hvalio svoju glavu kako je sve sačuvala Uprkos svim udarcima, zasedama, prevarama Nikada ga ne izdade Svet sleže brdovitim ramenima Isteže se Čeka još detalja Hvalio svoje srce Što se nikada...
NastavakMediji i mleko, 30. januara, ponedeljak
Grad se stisnuo od hladnoće. Odvikli smo se od ozbiljne zime. Onda je ona došla iznenada kao smrt. Grejemo se ne struju uz pomoć tri tzv. termoakulacione peći. To ne samo da je skupo nego i prilično neefikasno. Kuća je stara oko osamdeset godina. Gospodska. Tada se grejalo na drva i ugalj. Kaljeve peći. Vratar i posluga. Nekoliko prijatelja je reagovalo na moj poslednji dnevnički zapis “Priča o porodici Davidović”. Sale mi je poslao svoju fotografiju grafita na uglu Koste Abraševića i Gospodara Vučića. To je otvorilo polje novih kombinacija. Zamah mašte. Da li su autori produžili Bulevarom kralja Aleksandra, pa skrenuli u Stanislava Sremčevića, a odatle u Koste Abraševića? I sve vreme bili uzdržani dok nisu stigli u Gospodara Vučića? Potpisali Pokojnog Ljupčeta i udarili datum. Esnafski! Pročitao sam članak o porodici Klajn iz Pančeva koju komšije Srbi maltretiraju na krajnje beslovestan način. Crtaju im kurce i...
NastavakUputstva, 26. januara, četvrtak
Uputstva Ne pij vodu sa česme Ne pričaj sa nepoznatim Ne zveraj Gledaj ispred sebe Odgovaraj samo kad te pitaju Dupe uz zid Budi oprezan Ne pokazuj novac, mobilni i zube Ne govori odakle si Ko ti je prijatelj, neprijatelj ili kum Nemaš ništa i ništa ti ne treba Svoj si čovek kao i svi drugi Ne znaš gde radiš ali radiš Roditelji su ti odavde a rodbina na sve strane Stanuješ u nasleđenom stanu, plaćaš kiriju kao i svi ostali Nije sve u znanju i školi Osposobljen si sve da radiš Ne dodiruj druge ljude pogotovo kad plaču Budi svoj na svome Uvek spreman da se izvučeš Gledaj svoja posla Skupljaj ono što svi skupljaju Značke, glave, marke, slikice, pristupnice… Voli ono što vole ne samo mladi nego oni veoma iskusni U se i u svoje kljuse Kad te ponude prihvati uz nećkanje Deca su ti sve ali...
NastavakPriča o porodici Davidović, 21. januar, subota
Naša priča počinje na stubu u Bulevaru kralja Aleksandra, negde oko broja 203. Sve poruke su ispisane istim rukopisom (latinicom, štampanim slovima) i idu pored zgrada, isključivo na stubovima, sve u istoj visini, do broja 225. Postoji prirodni prekid grafita, tamo gde nema stubova i arkada, negde od broja 209. do broja 219. Reč je o ukupno sedam poruka (grafita) koji se ne ponavljaju već razvijaju temu vezanu za jednu porodicu, odnosno dva njena člana. Počinje se porukom koja je nedvosmisleno prostačka i uvredljiva, i to ne prema jednoj određenoj ličnosti ili grupi ljudi već prema celom kraju Beograda. Ne verujem da postoji politička konotacija. Premda se ovde sve može na različite načine učitati. Slične poruke sretao sam na Šumicama, oko autobuske stanice kod raskršće Ustanička – Vojislava Ilića koje su bile upućene Vrčinu i Vrčincima. Tada sam to tumačio eventualnim navijačkim sukobima vezanim za manje sportove kao što...
NastavakJanuarske pesme II, 20. januar, petak
Danas je Sveti Jovan. Juče u samoposluzi jedan stariji krupni čovek pokupovao sve meso. Kaže za slavu. Pa danas je petak! A petkom se posti. Bar oni koji slave slavu. Od jednog moga prijatelja crkvenjak u crkvi tražio da kupi specijalnu osvešćenu sveću sa ikonicom. Komplet skuplji jedno deset puta od obične sveće. Prijatelj odbio, rekao: već imam ikonu u kući, a crkvenjak gunđa i bogoradi, besan na ceo svet. Meni je prilično muka od svega. Koliko od nepoznatog, još više od poznatog. Tramp mi je poslednja briga koja me, možda, i sarani a da toga ne budem svestan. Pišem pesme u gluvo doba noći. Pišem, i, bar privremeno, uživam. Zima i dalje. Kolo sreće Možda je bolje što ništa nisi zaradio Ne zarade se samo pare nego i boleštine Prihodovao zvuči odvratno, poput nužnika na paru Obogatiti se, može u više dimenzija, ali je jedna...
NastavakPesme I, 19. januar, četvrtak
Ima li kraja? kako si? Bubregu u loju Ništa te ne žiga ništa ne probada Sve ide svojim tokom Sliva se i odliva onako kako treba Nema sumnje nema prepreka Nema vetra nema poplava Oni što sumnjahu oni što videše nešto sumnjivo i providno Jadno prođoše Za tebe sada nema granice Pišati uz ili niz vetar nema razlike Ti podiže cenu nekretnina i arogancije Ugoji se raskrupnja I ne dehidrira Za tebe sitilisti postavljaju ogromne svetleće dekoracije Neke vrste lebdećih infuzija koje kao muve oko tebe obleću Ima li kraja bubregu u loju Uspinjanju i uspehu Utešno je da ćeš ti poslednji saznati Ne nisi to ti Šta gledaš budalo Kako to da shvatim Kuda ćeš Slobodan miš međ praznim teglama Bar da vidiš svoju senku Gde ti je sada ponos Gde drskost Do juče streljao si očima Danas zanatlija Juče bahatlija Do malopre jebo si majku svakom ko...
Nastavak