Moj dnevnik
Adekvatno, ponovo, 28. mart, utorak
Ovde je taj izraz ušao u opticaj devedesetih. Tako je, na pitanje kako je, odgovarao Saša Nenadović, poznati novinar Politike. Ovde je “adekvatno” decenijama. I nema izgleda da će se uskoro promeniti. Sunčano, sveže, povremeno vetrovito. Oko deset stepeni. To bi trebalo biti pravo proleće. U nedelju su predsednički izbori. Objavljen spisak sa 650 imena istaknutih javnih ličnosti, od akademika, dekana, univerzitetskih profesora, umetnika, sportista, uključujući i junake sa estrade koji podržavaju jednog kandidata. Evo je i Ceca dobila svoje mesto. Sasvim zasluženo. Prema popularnosti, uticaju i bogatstvu. (I Beli je objavio svoj spisak na kojem su se našli junaci iz stripova i crtanih filmova. Deluje mnogo ubedljivije od ovog prvog.) Neke je pismo podrške podsetilo na Nedićev Apel srpskom narodu koji je u vreme okupacije uputio tom istom narodu. Pamti se ko je to potpisao, a još bolje ko nije. Svako vreme nosi svoju sudbinu, a posebno u...
NastavakPrst i ruka, 23. mart, sreda
Stegao prst jako. Znalci kažu: nije želeo celu ruku. Dovoljan je prst da se čovek ne udavi. Avaj, ko bi bio mudar u borbi sveopštoj. Nije zao onaj ko je oprezan, Niti je kukavica pokvaren, Nije neodlučan bešćutan, Niti glup sebičan. Dovoljan je jedan prst da se čovek ne udavi. Ko se nije davio sleže ramenima. Ko se davio ne bi opet. Najbolje je biti daleko od svake obale. Sigurnost nije samo kuća nego i prozor. Daj mi ruku da zaustavim svoju dušu. Ona bi stalno na more da nekamo putuje....
NastavakPas koji je voleo tramvaje, 21. mart, utorak
Sinoć, oko jedanaest, izašli smo da napravimo krug oko kuće. Prethodno kupili čokoladicu. Vreme mirno, bez vetra i kiše. Ulice još nisu opustile. Ide se u grad, u centar. Prolazimo pored tramvajske stanice. Stoji “španac”, sedmica, a ispred njega se vrzma crni pas. Stao je na šine ispred tramvaja i gleda u njega kao u idola. U trenu sam pretrčao ulicu i našao se pored psa. To je jedan veoma lep, mladi pas, tela krupnog, poput staforda. Oči velike, raširene čeljusti sa dugačkim jezikom, potpuno veselo, razdragano. Na grudima mu mali beli beleg. Dlaka sjajna i čista. Nema ogrlicu, a kao da je ovog časa izašao iz kuće. Pogedam na mesto vozača tramvaja i vidim da je prazno. Očekujem da vozač izađe pa da zajedno sklonimo psa sa šina. Vozač je, međutim, prošao kroz celi tramvaj, otvorio zadanja vrata, i izašao do tramvaja koji je upravo stao iza njega....
NastavakTalibani u Novom Sadu, 18. mart, subota
Ne mogu da dođem sebi zbog onog uništenog murala u Novom Sadu. Možda sam toliko omatorio pa svaka “sitnica” može da me izbaci iz koloseka. Znam da nije u pitanju samo vrednost: umetnička, estetska, simbolička, socijalna, još je nešto u pitanju što mi podiže pritisak. Glupost, neizmerna poput svemira! Neznanje, duboko i nepregledno poput najdublje okeanske provalije! Arogancija i samouverenost kao neraskidivi amalgam svakog populizma! Plima odvratnosti! Autor murala je poznati svetski umetnik Remeda. Mural je nastao 2009. godine. Za sutra je u centru Novog Sada najavljen protest protiv ovog vandalskog čina. Koji su motivi? Nerazumevanje, mržnja prema prethodnoj vlasti, pokazivanje “mišića”? Sve je to toliko besmisleno i neobjašnjivo da razmišljanje o tome neumitno vodi u samouništavajuću logičku petlju. Čitam da je protiv murala bila i neka obližnja crkva. Pojma nemam čija je crkva u pitanju. Navodno su u muralu videli nekakve satanističke poruke. Kad sveštenici počnu da tumače...
NastavakKratko putovanje, 16. mart, četvrtak
Kratko putovanje koje je trajalo oko četrdeset minuta. Od Makedonske, ispred Verine zgrade, koju sam pozvao telefonom, pa do ugla Bulevara i Batutove. Sumiram. Peške od Makedonske, Hilandarskom do Džordža Vašingtona i tramvajske stanice kod Takovske, pa onda autobusom 79, preko Palilulske pijace i 27. marta, Starine Novaka, Dimitrija Tucovića i Batutovom. Najduže se vozi Dimitrija Tucovića. Gužva. Srednjoškolci najbrojniji. Mešano sa matorcima. Stari ljudi izgledaju olinjalo i ofucano. Prilično smrdi na neoprana tela. Da se neko nije upišao? Da li sam postao preosetljiv? Uz put, kroz prozor, gledam propast u obliku zatvorenih lokala, napuštenih i praznih zgrada, prljavštine, sirotinje koja se vija ulicama. Naviše je pekara i kladionica. I neke stare kafane se zatvorile. Mesara nigde. Stare bakalnice Višnjice i Jabuke preuzeo Aman. Tu je, kažu, najjeftinije. Nove samoposluge otvorila Idea. Ti novi lanci funkcionišu kao zelenaške banke. Rok plaćanja dobavljačima otišao na četiri i šest meseci. Uz...
NastavakKostimiranje, 13. mart, ponedeljak
Evo me na ulici. Malo sunca, više oblaka. Ponedeljak. Republička izborna komisija rešava šta će biti sa listom Belog Preletačevića – Samo jako. Navodno na obrascu, koji overavaju beležnici, ispod “Samo jako” nije upisano “Grupa građana”! to sasvim liči na uobičajene politikantske ujdurme koje se prave oko izbora. Skupio Beli 12.700 potpisa. (A možda se ispostavi da nisu svi potpisi pravno valjani. To se bar uvek može namestiti.) Začas se oko njega stvorila pozitivna karnevalska atmosfera koju mnogi intelektualci ne razumeju. I ismejavanje je stav. Itekako. S druge strane, veoma mi je čudno kako se ne razume nešto sasvim logično i racionalno. Svaki glas za Belog smanjuje šansu, biločiju, pobede u prvom krugu. Za Belog će glasati oni, pogotovo mladi, koji inače ne bi uopšte izašli na izbore. I u čemu je problem? To što se izvrgava ruglu politički, da ne kažem demokratski sistem? U našim uslovima to je...
NastavakBeleg nečega, 9. mart, četvrtak
Mogao bih nešto da napišem o 9. martu! Baš bih mogao. Prošlo je više od četvrt veka. Uspostavljena je, kakva-takva, istorijska distanca. Ako se odmaknemo još malo ima da nas nema. Ima da “pocrkamo”! Ima svi da “pocrkamo”, kako je lepo govorio Zoran Radmilović u filmu “Majstori, majstori”: Moja sećanja su sve više dirljiva upravo zbog onih koji više nisu sa nama. Nekih nema već godinama. Mira Živković, moja koleginica iz “Politike”, nije doživela ni 5. oktobar 2000-te! Nekad pomislim: eh da je bar to dočekala! A onda se zapitam: i sa čim bi se sledeće susrela: sa ubistvom Đinđića, sa Ovim Sada! Znam, život je sam po sebi vrednost, glupo je piljiti u činiju u kojoj se ogleda budućnost i birati: e još ovo, još samo ovo… Uostalom, i nemoguće je. Činiju su ubacili u plakar Agencije za vredne metale i odavno zaboravili. Bilo bi lepo kada...
NastavakBanket, 5. mart, nedelja
U petak je otvorena izložba Jelene Trpković “Banket”. U galeriji Ozon, u Uzun Mirkovoj, na drugom spratu. Gužva. Sreo sam neke ljude koje nisam video godinama. Neke sam načisto zaboravio. Izložba je “cakum-pakum”. Sa sve vinom i puslicama u celofanu. Kratko sam govorio pomenuvši da je reč “banket” skoro nestala iz naših života. Umesto “banketa”: “prijem” i “parti”! Nebojša, čovek koji, uprkos svemu, uspeva da održi Ozon, kaže da je ovo neka vrsta kulturne oaze. Nije ovo oaza, nema više oaza, postoji samo geto u kojem smo saterani, kažem. Kao pre četvrt veka. Tada smo, međutim, bili mlađi dvadesetak godina. I naše međusobne veze, i odnosi, bili su intenzivniji. Bilo je mnogo lakše nego danas kada je pokora primitivnog populizma i nacionalističkog trijumfalizma dostigla nepojamne razmere. Mrak ignorancije i neukusa. Otimačina neopevana. Da, danas je mnogo gore. Pozvao sam prisutne da pokušaju da zapamte ovu izložbu i okupljanje, da...
NastavakO rezignaciji, 27. februar, ponedeljak
Vreme se prolepšalo. Nahrupili razni virusi, slinavitisi, kašalj. U kući, i oko kuće. Ruža je pala i skrljala nogu. Noga ufačlovana, mirovanje četiri nedelje. Danas ću da joj odnesem damske (lagane) štake. Razgovori o tome kako dalje skoro da su utihnuli. To predavanje sudbini je nešto najgore. Čujem sa sa Ahilom oko Lokatve. Kaže mi da će ovog proleća veoma da rade na operi. Ognjen završava osnovnu školu, Nikita će da se upiše u prvi razred, Đorđe ide na gradsko takmičenje iz matematike, Višnja glumata: O Bože! Proleće izgleda veoma udaljeno. Kao i sve što je dalje od nedelju dana. A onda sve protrči kao tren. Biće izbora za predsednika a to znači: ludila na pretek. Napravio sam novu sliku. Prvi put da nacrtam automobil. Neko me pita zašto a ja, u hipu: “Borba protiv rezignacije!” Igrom slučaja došao sam do štampanog eseja Teodora Adorna...
NastavakSunđer, 20. februar, ponedeljk
Razaranje na svakom koraku. Zatvorene radnje, spuštene roletne, godinama neoprani prozori, a pored toga niču nove zgrade sa pompeznim natpisima o kvalitetu i povoljnostima kupovine. Ako se ovako “pere” novac koliko ga još ima? Koja je to vrsta veštih i sposobnih ljudi koji su se u ovom bespuću tako obogatila? Neki mali politički šrafovi i prenosnici, memorijske ploče, farbari i dizajneri biografija, frizeri pudlica, hakeri od poverenja, čuvari trezora nepostojećih banaka, najamne ubice? Ima više “pametnih zgrada” nego pametnih ljudi. Reći za nekoga da je pametan deluje skoro kao uvreda. Počela predizborna kampanja. Ko će biti predsednik Srbije? Atmosfera pred građanski rat. Ako ne bude “onaj koji treba” Srbija će da propadne. Propast se mora sprečiti po svaku cenu. Mediji postaju šančevi sa kojih se ispaljuju rafali i plotuni. Jutros na šišanju kod Spase, neizmerno simpatičnog i pametnog čoveka, koji mi prenosi svoja zapažanja. – Ne bi morali da...
Nastavak