Moj dnevnik
Zima i bananaribe, 17. januar, utorak
Sneg. Zima. Procesija. Noćas su me mučili snovi. Sanjao sam da je B.V.B. otputovao u Kinu i da sam ima zadatak da ga vratim otamo svojim kolima. Automobil sam, međutim, stalno zaboravljao. Došao bih u Kinu, u neku varošicu u kojoj nisam video nijednog Kineza na ulici, stao ispred kuće u kojoj je živeo Boža i dozivao ga. On bi se ubrzo pojavio, u beloj košulji, sa zavrnutim rukavima, i nekim tankim svetlim pantalonama. Pitao me je: gde su ti kola? A ja bih se prenuo i shvatio da sam ih zaboravio u nekom mestu u Srbiji, nekoj sličnoj varošici, praznoj, na letnjem, podnevnom suncu. Kao da kiša nije godinama padala. Onda bih se obreo nazad i tražio sam kola, a zaboravio na prijatelja koji me čeka u Kini. To je bilo mučno i beskonačno. Traljavo. Bez pravog kraja i početka. Stalno u krug. Zbog važnog sastanka dugo nisam...
NastavakOštro i bez veze, 12. januar, četvrtak
Odjednom sam to ponovo začuo. Oštro i bez veze! Naravno, samo u svojoj glavi. Ono što se oko mene dešava izaziva različite reakcije. Pa i oživljavanje čudesnog gesla sa Radija B92 iz devedesetih. Pomislio sam da je autor bio Maki (Zoran Mamula), možda Mašić. Onda sam pitao Verana da li se seća ko je bio autor. – Neko iz informativne! Pišem Mašiću, a on mi odmah odgovori: Milan Božić. Baš sam se iznenadio. Mada, Božić je tada često nastupao na Radiju, posebno kod Milice Kuburović, bio je duhovit, brbljiv, povezivao je sve i svašta. Kolega Mire Marković, veliki poznavalac lika i dela Vladimira Iljiča, matematičar, čovek koji je o svemu imao mišljenje. I istaknuti član se-pe-oa. Koja kombinacija. Ako je još živ, pomislih, sigurno je član nekog važnog upravnog odbora. I jeste. Telekoma. Oštro i bez veze! To je u novinarstvu moglo da znači više stvari. Uglavnom da kad...
NastavakPapir, kamen, ma-ka-ze! Božićna priča, 7. januar 2017.
Pokušao sam unuku da objasnim kako se može crtati perspektiva. Odnosno, kako se prvo gleda, a onda crta. Jednostavne stvari ali ne tako lake za objasniti. Škiljiš na jedno oko, kao da nišaniš, hvataš ih na palac ruke kojom crtaš, zumiraš, onda zapamtiš, pa upoređuješ, zapamtiš… spoštaš pogled na papir ispred sebe. Najlakše je, naravno, iz glave. Ulica prava kao strela, s jedne strane red kuća koje su obavezno različitih gabarita, eventualno bandere kao držači zamišljene daljine. Tamo negde, u daljini, gde se spajaju horizont i vrh ulice, tamo je svetlost ujednačena. Tamo je dom u kojem ćeš jednom živeti. Ne, nije o tome reč. Skrećem sa puta. Vrludaju mi misli. I pogled. Sad ću pokušati da ti objasnim svojim rečima. Perspektiva je daljina koju pokušavamo da uhvatimo sa dva prsta i da je rasprostremo ispred sebe. Onda u to udahnemo neka osećanja, obavezno vedra i topla. Tako otpočne...
NastavakNula, 1. januar 2017, nedelje
Tokom krečenja otkrili smo tajni trezor u jednoj papirnoj kesi: gomilu para iz devedesetih. Taj novac je u svakom pogledu bezvredan osim kao sredstvo zabave i očigledne nastave. U paketićima sa poklonima za naše unuke biće i koverte sa izborom novčanica iz ovog vremena. Najveći apoeon je onaj od 500 milijardi. Da napišem: 500.000.000.000. Ukupno jedanaest nula. Nema ispisa slovima koliko je to dinara. Bog te! Deco, ajde prebrojte nule! Ko ima najviše nula taj ne najbogatiji! Zašto nula? Čemu nula? Celog su nas života učili da je neki broj pomnožen nulom – nula. A kad sabiraš, ili oduzimaš, nulu od nekog broja, iznos se ne menja. Nula je ništa! E pa nije. Kad sa nulom podeliš neki broj šta dobijaš? Nije nula. Zašto bi, uostalom, išta delio sa nulom? Čoveku, međutim, svašta pada na pamet. I ako me deco budete pitali kako smo sve to...
NastavakO poklonima i mantri, 26. decembar, ponedeljak
Prilično uništeno vreme. Malo se osvrćem. Otoplilo, sivo, oko sedam stepeni. Prepuna samoposluga, pokupovani jeftini ukrasi za NG. Pokloni! Šta pokloniti klincima između četrnaest i pet godina? Napravićemo im paketiće sa starim (potpuno novima) novčanicama šest i devet nula, napravio sam svakom po jednog pritvornog Smajlija koji se otvara u ćudovište, matorima (od 11 i 14 godina koverat sa nekim aktulenim novcem)… ali šta ovim malim? Oprema za preživljavanje: kompas, mali nožić, lupa, baterijska lampa, upaljač, cediljka, aspirin, kinin, zavoj, hanzaplast, makazice, flašica vode, flašica alkohola, igla i konac, zekulja, sve u ranac, a preko njega smotana kabanica i malo ćebe? Ovo, u stvari, više ne postoji. I bilo bi opasno i zabranjeno dati detetu mlađem od 12 godina. Recimo. Priča o poklonima može da otvori mnogoštošta. Bojim se da to opet ne bude neki žal za prošlošću. Kad malo razmislim: nismo baš svi bili u izviđačima. Neki su...
NastavakSpomenik Janu Bibijanu, 19. decembar, ponedeljak
Hvala javnim radnicima što su me podsetili na Jana Bibijana! Naravno da nisu imali nameru da to urade. Kakav Jan Bibijan, kakav Kazimir! Ljudi imaju svoje agende koje su ozbiljne i dalekosežne. Rekoše prilikom promocije “Dnevnika” Endija Vorhola, da će u Beogradu biti postavljen spomenik velikom Endiju. Ta lakoća podizanja spomenika, rašćišćavanja, proširivanja, obavezno i uklanjanja svega i svačega, odjednom mi je prizvala u pamet priču o Janu Bibijanu. Jan Bibijan je glavni junak u knjigama za decu bugarskog pisca Elina Pelina. Čitao sam kao mali obe knjige iz biblioteke Lastavice na koju me je bila pretplatila tetka Stana iz Sarajeva. Bilo je tu divnih knjiga i još divnijih junaka. Izdvajaju se: Murzilka, Jan Bibijan i ErneNemeček. Nemeček je stigao poslednji sa knjigom Dečaci Pavlove ulice. Zbog njega sam, mislim, prvi put uz knjigu proplakao. Za Murzilku se još uvek ne zna ime autora. Knjige o Murzilki i šumskim...
NastavakOdlasci i zadaci, 17. decembar, subota
Pre dva dana sam čuo od jednog taksiste da je umro naš komšija koji je stanovao u nekoj vrsti zidane šupe u dvorištu naše zgrade. To je bila samo jedna prostorija u kojoj je bio krevet, mali šporet i frižider, uski sto i stolica. Zimi se grejao grejalicom. Nije imao ni vodu, ni klozet. Sproveo je struju iz naše zgrade, kabl je išao iz razvodne kutije. Bila je to tzv. zajednička struja koju su plaćali svi stanari iz zgrade. Pre četiri, pet meseci našao ga je jedna komšija u polusvesnom stanju na podu njegovog skučenog doma. Bio je dobio prvu penziju pa to proslavio. Od toga se sapleo, srušio neke stvari na sebe, verovatno onesvestio. Video sam kad su došla ambulantna kola i kad su ga stavili na nosila. Nije bilo vesti o njemu osim da je živ i da se oporavio. Onda smo saznali da su ga smestili...
NastavakStepenice odbrane, 13. decembar, utorak
Onda su se skupili i počeli da igraju karte. Tako bi nekako mogla da počne priča o matorcima. Odavno ne čuh da neko igra karte. Osim u američkim filmovima kad se ode u Las Vegas. Mogu se još igrati karte sa unucima, nešto popularno i jednostavno. Najviši nivo: remi. Niko ne igra preferans. Niko ne ljušti tabliće. Slično je i sa fizičkim aktivnostima. Fudbal se sve ređe vidi u školskim dvorištima, dok je potpuno proteran iz dvorišta i parkova. Propadaju table za basket. Izbrisale se linije za kockice. Ponekad vidim nekoliko dečaka kako udaraju teniske loptice nekim laganim, plastičnim reketima. Pimpluju preko nacrtane linije. S druge strane, sve više matorih, i manje matorih, koji sopću u trenerkama. Optrčali neki zamišljeni krug. Kad dostignu cilj sretni i crknuti. Ne mogu da pričaju. Kad dođu sebi odu u kafić da zapale. (Deca se vode na tenis i časove borilačkih veština. Ako...
NastavakZima naše Lokatve, 9. decembar, petak
Ne bih da komentarišem svakodnevne poslove. Ni muke. To se dešava bezrazložno, ničim izazvano, mada najavljeno. Moja slutnja (strepnja) priziva sranja. Skupe se u neke dane razni mračni pratioci, senke, prilepci i šamani, izviru sa svih strana. Kroz prozor, kroz prozor! I kroz zid kad im se hoće. Nalakte se za mali sto, gledaju me prazno, izazivački. Čekaju da prvi nešto kažem. Štagod rečeš nastradaćeš. Ne možeš nadgovoriti propalice i svoju nesigurnost. Sve teže mi je da pišem za druge. Mislim: pisanje za pare. Kad imam neku takvu obavezu onda se ponašam kao dete. Odlažem pisanje do krajnjeg roka. Kao da će se to samo od sebe napisati. Kad kažem pisanje za pare, mislim na razne medijske analize, tumačenja i “prepevavanje” biografija i recenzije. Kad bih dobio narudžbinu da napišem priču ili pesmu “Vodeni sat” uradio bih to odmah jer bi prostor mašte i metafore bio dovoljan da se...
NastavakSingapure, Singapure… 3. decembar, subota
Pisao sam prijatelju, Caru Tropskom, koji već duže od četvrt veka živi u Singapuru, povodom priznavanja Kosova od strane grada-države mu. Napisao sam i posebni psemu “Pretnja Singapuru”, sa zahtevom da se pesme prevede na jezike naroda i narodnosti Singapura i obelodani u svim najvećim medijima. Car mi je, uz izvinjenje da on ne može ništa da uradi da se stvari isprave, jer je tekst pesme, u svome epskom kodu, neprevodiv, ispričao par stvari oko odnosa Srbija – Singapur. Na primer, da je Srbija jedina evropska zemlja koja nema nikakavo diplomatsko predstavništvo u Singapuru. Srbija, u stvari, nema nikakve bilateralne odnose sa Singapurom. Najbliža srpska amabasada nalazi se u Džakarti. Indenezija nije priznala Kosovo, a ima i oko 200 miliona stanovnika. Sad mi je tak postalo jasno zašto se Toma Nikolić onoliko dugo baškario u Indoneziji. Mada, sećam se da je Vučić jednom bio u Singapuru da istraži...
Nastavak