Razmišljanja
Zašto se komarci najavljuju?
Podgora, Dalmacija, Mediteran, maj 2017-e. Sunčano, ljetno vijeme. Prvi put ove godine sam u sandalama i prvi put u moru (bar do koljena). Navečer, strefi me prvi ubod komarca. Pada mi na pamet pitanje, također po prvi put: zašto komarac zuji, dakle najavljuje svoj napad? Ne daje li tako priliku žrtvi da se obrani? (U stvari ne. Kad se bolje razmisli, samo joj omogućava da se zvizne po uhu, a to je bolno. On ugrize negdje drugdje.) Budući da je Google danas preuzeo od psa status najboljeg čovjekov prijatelj (a ne mora ga se ni izvoditi tri puta na dan da piški), pitam njega. Razočarano utvrđujem da se to već mnogo ljudi priupitalo; nešto teže se otkriva odgovor. Na kraju ga ipak nalazim. Komarci lete brzinom od samo 2 kilometra na sat što ih čini jednima od najsporijih insekata. Izgledaju nam brzi jer smo mi spori. A zuje zato...
NastavakTulipani se bude
Poslije dugo vremena Nizozemska je na prvim stranicama svjetskih medija, a nakon Brexita i Trumpovog pompoznog i opasnog smještanja za kormilo SAD-a, prošlotjedni izbori u toj zemlji su značajan, optimistički predah za sve one koji svoju budućnost vide u Evropskoj Uniji i/ili onih kojima demokracija i ljudska prava još leže na srcu. Demokrati trljaju ruke, populisti se dure; ne kane posustati ali će morati pričekati svoj trenutak. Mnogi oko njih se nadaju da on nikad neće stići iako su šanse da se ta nada ispuni prilično neizvjesne. Nizozemci masovno izlaze iz kuća kad god se pojavi sunce. A na dan izbora, 15-og marta, bilo je pravo proljetno vrijeme. Ali, da ih se ne banalizira preko mjere, nisu samo zbog toga tako žustro, od ranog jutra, jurili prema biralištima. Ima i ljepših mjesta koja služe za opuštanje. A opuštanje je trebalo mnogima, svima koji su osjećali da je atmosfera u...
NastavakBuda iz Leidena
U jednom parku u Leidenu dva mlada Amerikanca se veselo dobacuju ragbi loptom; domaće bakice ležerno skupljaju sunce izvaljene na klupama; ljubitelji pasa sasvim ozbiljno razgovaraju sa svojim dlakavim prijateljima; žene sa maramama lagano guraju kolica i ćaskaju na nekom svom jeziku; patke mirno plutaju kanalima i nitko ih ne dira (a mnogi ih hrane); Japanski turisti ne znaju što bi prije uslikali, a mi upijamo vibracije mjesta toliko lišenog stresa da nas to zbunjuje. U jednom izlogu vidjeli smo i odlučno kupili malog Budu koji je u Niskim Zemljama izgledao kao kod kuće. Iako, naravno, ni tamo nije uvijek sve idealno, fizički i mentalno se osjeća atmosfera zbog koje je ta zemlja još uvijek lako prepoznatljiva kao jedna od kolijevki tolerancije i to ne samo u teoriji. Najimpresivnija crkva u Leidenu je Pieterskerk. Stari trg oko nje izgleda, poput dijelova Venecije, kao ulaz u neko davno...
NastavakKapetan
Najlakše mi je reći da sam kapetan u švajcarskoj armiji. Ponekad i admiral u njihovoj nepobedivoj mornarici. Ovde u Americi sve može. U svakom slučaju, izgovarajući reč “Hauptmann,“ koju niko, a naročito oni koji ne znaju ni reč nemačkog, ne dovodi u pitanje, jednim udarcem ubijam dve muve (ali u trojstvu): sagovorniku odgovaram na pitanja: “Odakle ste? Koje ste nacionalnosti?“ i “Šta ste po zanimanju?“ Uzgred, niko me još nije optužio da sam Gerhart. Pre nego što sam izmislio švajcarsku fintu, uglavnom sam im govorio da sam iz “sovjetskog bloka,“ što, naravno, nije sasvim tačno, ali me spasava od rečenice “ja sam Rus.“ Reći da sam iz bivše Jugoslavije, sadašnje Srbije ili Borhesovog Ukbara, ne dolazi u obzir, jer sam u zemlji gde ljudi ne mogu da nađu susednu i od njih znatno veću Kanadu na mapi. Kanadski pisac Dani Laferijer, rodom sa Haitija, od koga novinari i kritičari...
NastavakČovjek nije drvo
Drma me ozbiljno kriza identiteta, iako je “drmanje” prejaka riječ (a i “krizu” sam dodala tek tako, da se nađe, nekako dobro ide uz klizavi smisao identiteta). Mislim, mene ne smeta lebdjeti izmedju svjetova, ne ugrožava mi ekvilibrij ličnosti, čak mi prija iako se ponekad zbunim. Na primjer, nekidan u avionu u jednom trenutku nisam bila sigurna da li putujemo prema sjeveru ili prema jugu, letim li iz Amsterdama za Veneciju ili obrnuto. No bilo je jutro, a ja prilično umorna. Inače, kad me ljudi pitaju “odakle ste?” ja ih uvijek uljudno zamolim da mi postave neko lakše ili preciznije pitanje. Ne znam žele li znati gdje sam se rodila, gdje su mi “korjeni”, od kuda su mi roditelji, kamo/kome pripadam, na kojim sam sve mjestima živjela, koje mi je bilo najbliskije, gdje sada živim, koja mi je adresa, gdje najlakše dišem… Neka mjesta, na kojima sam se našla...
NastavakNervira me nepravda od Mire Oklobdžije
Nešto mislim, na čemu smo se mi ono odgajali i obrazovali, osim date nam mreže porodičnih korijena i oficijelnog školskog sistema? Ni jedno ni drugo nismo izabrali sami već, više ili manje, prihvatili kao normalno, neizbježno, “što je, tu je”. Kada smo onda počeli birati, širiti krila i granice svijeta oko nas, postavljati pitanja, sumnjati u odgovore, izmišljati i buniti se? Možda kad smo prvi put svjesno rekli “ne”? Ili u trenutku kad se pojavio prvi prijatelj nepoćudan za naše roditelje, neka zabranjena knjiga (koja nije bila ili za nas ili za ničiji uzrast), izuzetna priča, drugačiji učitelj, televizija, filmovi, muzika. Vjerojatno sve to zajedno i jos mnogo štošta. Prije svega – drugi ljudi i sve što oni sobom nose. Kako bilo da bilo, u svakom od nas čuči neki privatni demon (ili anđeo, zavisi) koji je sintetizirao sve što smo naučili, na bilo koji način. On postaje motor...
NastavakMelanholija na Sajmu knjiga
Odrasla sam na Sajmu knjiga. Moj otac je ceo svoj radni vek proveo baveći se knjigom, pa je njegovo prisustvo na Sajmu oduvek bilo obavezno. Uvek me je neko naročito raspoloženje hvatalo u oktobru jer sam Sajam knjiga doživljavala kao neku svečanost na kojoj sam poseban gost. Naročito sam volela svetlost koja je dopirala sa lustera u centralnoj hali 1. Sijaset reflektora sa tog lustera bacali su svetlost na sve strane, kao na pozornicu. Itisoni koji se više ne koriste su pod tom svetlošću delovali raskošno. Poslovni ljudi iz sveta knjige su dolazili iz raznih krajeva bivše Jugoslavije da se sretnu sa drugim kolegama iz iste branše. Štandovi su takođe bili obasjani svetlošću reflektora. Pod tom svetlošću sve je delovalo svetski. Možda i nije bilo, ali tako sam upamtila. Sa tatom sam uvek dolazila vikendom i bilo je potpuno normalno da se sa štanda gde je on radio, otisnem...
NastavakEkstremno dokoličarenje i dangubljenje od Relje Penezića
(Uz izraze “dokoličaranje” i “dangubljenje” svakako bi se mogao upotrebiti i divan srpski izraz “džabalebarenje”. Prim. V.Ć.K.) Moj rad se sastoji od tematskih serija realizovanih kroz slike, kolaže, film i video. Serija na kojoj trenutno radim zove se “Ekstremno dokoličarenje i dangubljenje” (Extreme Loafing & Idling). Polazište za tu seriju je Zen pejsaž u Kini i Japanu izmedju 11. i 16. veka,. Njegovi principi su: MA – značaj praznog prostora, i – razbijeno mastilo – značaj dodira mastila sa papirom koji mu ne dozvoljava krute, lenje, opisne poteze već dodir koji pokazuje njegovu prirodnu tečnost i pokret. Ovaj pristup je između crtanja i slikanja i, naravno, u službi pejsaža, žanra koji se u potpunosti smestio u dodirnu tačku izmedju kulture i prirode. Ideja koja me ovde najviše privlači je praznina (void, vide) i različita značenja kojima se ona ispunjava u različitim kulturama. Istočne tradicije bazirane na Zenu u praznini...
NastavakDŽO
Godine 1979. Džo i Kazmir su, kod mene, u Detroitu, gde sam tada živeo, proveli, ako se ne varam oko mesec dana. Svi smo se družili u majčinoj (Zora) i očuhovoj (Edmund) kući blizu Univerziteta. Kućevlasnici su bili na odmoru, verovatno, na moru (našem). Uzgred, reći “naše more“ (“Mare nostrum,“ kao što su govorili Rimljani) golemi je pleonazam, jer drugog mora nema. Kazimir i Džo su se odmah ukopili u boemski kontekst univerzitetske kolonije, gde se svakodnevni život odvijao po logici šaha i razgovora o svačemu. Činilo mi se da su u taj svet bili upućeniji od mene, iako sam tu već bio starosedelac. Kazimir i ja smo, naravno, neumorno razgovarali o književnosti. Sećam se razgovora o Bledoj vatri (Nabokov), roman koji sam pročitao mnogo kasnije. Tada sam, verujući da sam pronašao protivotrov za američku intelektualnu indoktrinaciju i sistematsko zaglupljivanje, kojima sam neprestano bio izložen kao nastavnik engleskog na...
Nastavak