O poklonima i mantri, 26. decembar, ponedeljak

Prilično uništeno vreme. Malo se osvrćem.

Otoplilo, sivo, oko sedam stepeni. Prepuna samoposluga, pokupovani jeftini ukrasi za NG. Pokloni! Šta pokloniti klincima između četrnaest i pet godina? Napravićemo im paketiće sa starim (potpuno novima) novčanicama šest i devet nula, napravio sam svakom po jednog pritvornog Smajlija koji se otvara u ćudovište, matorima (od 11 i 14 godina koverat sa nekim aktulenim novcem)… ali šta ovim malim? Oprema za preživljavanje: kompas, mali nožić, lupa, baterijska lampa, upaljač, cediljka, aspirin, kinin, zavoj, hanzaplast, makazice, flašica vode, flašica alkohola, igla i konac, zekulja, sve u ranac, a preko njega smotana kabanica i malo ćebe? Ovo, u stvari, više ne postoji. I bilo bi opasno i zabranjeno dati detetu mlađem od 12 godina. Recimo.

Priča o poklonima može da otvori mnogoštošta. Bojim se da to opet ne bude neki žal za prošlošću. Kad malo razmislim: nismo baš svi bili u izviđačima. Neki su  preživljavali i u gradu. Znali su kad se gde pojave prve trešnje i bagremov cvet. Onda, gde se otvaraju prve   pekare. Kako zauzeti najlepše mesto na obali reke odakle se lepo vidi ko odakle, i s kim, dolazi. Najbolja hladovina. Najpouzdaniji prijatelj. Ko je kurva, a ipak drag.

Radovao sam se poklonjenoj knjizi ali mnogo više prvom biciklu i vazdušnoj pušci. Od stvari za oblačenje sećam se samo jedne pseudokožne crne jakne koja je skroz ispucala na prevoju kragne. Nismo bili ni bogati, ni siromašni. Znali smo one koji su bili s jedne ili s druge strane. One iz salonskih, predratnih stanova, ali i one iz privremenih baraka u kojima su živeli zauvek. Ne mogu da se setim ko mi je šta poklonio. Osim vazdušne puške i prvog bicikla. Sećanje na poklone mora se održavati da bi se prenelo u starost. Tako pamtimo i poklone i darodavce.

I prskalice su bile ozbiljan poklon. Bilo je to vreme kada petarde još nisu bile izmišljene. Buka se mogla praviti tako što se ogule glave šibica i naguraju u neki metalni cilindar a onda se nagura široki šraf preko toga i udari čekićem. To pukne kao bomba a može i da oprlji ruku ako neoprezno  drži cilindar. Ali šibice su skupe, a i sve dugo traje pa je takvo prangijanje bilo retko. Pucali su, međutim, povremeno očevi iz pištolja i lovačkih puški. Moj otac to nikada nije radio a imali smo mali arsenal oružja u kući.

Šta da kupimo deci za Novu godinu? Nije da sve imaju, ali kad su igračke, a posebno igrice u pitanju, tu sam prilično bez ideje.

 

U subotu uveče, u Rexu, na novogodišnjem Pesničenju, nastupili smo Đorđe i ja sa Pesmom teranja. Apsolutno sam uživao dok sam je pisao. Pesma je nastajala uz pomoć prijatelja rasutih po svetu i Beogradu. Tako sam dobio odgovarajuće reči na: tamilskom, filipinskom, hindu, kineskom (mandarinskom), arapskom, holandskom, engleskom, francuskom, nemačkom, italijanskom,  latinskom… ukupno 16 jezika računajući i srpski, naravno. Prijatelji su mi pomogli da napravim video predstavu – veliku krckalicu koja se preteći pomera – Ah Ahilej je komponovao muziku. I tako smo stajali leđima okrenuti jedan drugome, profilom prema publici i asistirali Pesmi svojim povicima i gestovima. Mislim da je bilo uzbudljivo. Manje od četiri minuta.

 

 

Prota me je u nedelju ujutro pozvao da kaže da je bilo odlično.

Kako samo vredan i veliki posao radi Prota Škart. Ogromna energija, emocije, radoznalost. Naši su se putevi toliko često ukrštali. Od devedesetih. Kada su Prota i Đole imali projekat Tuga. (Sa sve fotografijama Vesne Pavlović.)  Onda one taksene marke za ljubav, tugu, usamljenost, orgazam, život, strah… Sećam se Frankfurtskog sajma knjiga gde smo od štanda B92 napravili  neverovatni pokretni  praznik – sa sve markama i raznim grafičkim porukama na mnoštvu jezika. Bilo je svega četiri kvadratna metra izložbenog prostora a svi su  dolazili da nas obiđu. Predstavljali smo Beograd i Srbiju koja je živela u getu.

Uvek mi se činilo da dizajn mora biti ispunjen emocijom i duhovnošću da bi imao pravi smisao. Pogotovo kad je reč o grafici.

Ko zna koliko će Pesma teranja moći da pomogne. U svako slučaju, neće odmoći. Ako svi zajedno, bar jedamuput dnevno, počnemo da izgovaramo ove reči, možda će Đavo da načuli uši i da se bar malo skloni. Tek toliko da dočekamo proleće. Neka počne mantra: “iš, šic, pis, mrš, šibe… apage!”