GNIJEZDO

I ja se ubrajam u one koji su (još) sposobni diviti se leptiru, bio im on na prstu ili negdje dalje, u vidokrugu. To divljenje je slično svjedočenju odigravanja neke misterije koja nam se sviđa. Onako, više dječji. No bez obzira na to, a s obzirom na mnogo toga drugog, bila sam se izgubila….Pa sam se poslije zakukuljila, pritajila se….Onda tražila dalje…. I insekti koji su se sklonili u čahuru moraju se iste osloboditi. Što bi ljudi bili bolji? Jest da je kukuljica nužan prostor za predah i anticipiranje promjene, predio omotan svilom, ali liči malo i na zatvor iako i on može biti dobra baza za traganje, ne samo za zagubljenim nego i još nenađenim, za smislom koji ce dopustiti da se živi, sa “čvrstom tačkom” koja daje snagu, tjera strah i čini nas jačim i zaštićenijim. To što se traži je “dom” kao mjesto (ili stanje) iz kojeg će sve biti lakše, a mnogo toga i nepotrebno.

Nužan je pravi pokret, u trenutku kad su se stekle okolnosti, usmjeren u pravcu koji otvara put jer, u svakom slučaju, a što bi kazao Mak Dizdar;  “valja nama preko rijeke”…. Recimo da je na Modroj rijeci  raskrsnica među svjetovima ili bar dimenzijama. Može se vrludati sa obale na obalu, iznad njih, ako je netko Feniks. Ako nije (što je vjerojatnije), može bar pokušati to biti. Ima zadovoljstva i u kratkim pogledima iz neke druge perspektive. I sam pokušaj može biti dostojanstven; u svakom slučaju, treba ga iskusati. Odustajanje je slabašna alternativa; predaja je tužna (pogotovo zato što, vrlo lako, može biti konačna).

Jedan od jačih primordijalnih strahova je onaj od nepoznatog prostora. Taj strah nije bolest (poput agorafobije ili klaustrofobije, na primjer) već odgovor na realnost, pogotovo noću, ili u bilo kojem drugom mraku kojim vladaju tamne sile i divlje životinje (uključujući, naravno, i ljude). Kad/ako smo našli dom, našli smo i osjećaj sigurnosti i spokoja; strah se umanjuje, mračne sile se povlače.

Kad mislimo o svojoj (ili bilo čijoj) “čvrstoj tačci”, upadamo u splet pojmova koje nije lako razmrsiti i jasno odrediti jer im je značenje klizavo, mijenja ga subjektivni pogled i intimna potreba svakog ponaosob. Tu ulazi pitanje korjena (vrlo diskutabilan pojam), nostalgije (prema prostoru ili vremenu, vrlo često prema mladosti, onom vremenu kad je još sve izgledalo ponuđene i moguće), rituala, prepoznatljivosti, pripadanja.  Budistički učitelj Ethan Nichtern u svojoj knjizi “The Road Home” piše da osjećaj doma ide uz prihvaćanje vlastitog životnog iskustva. Iz osjećaja udobnosti koji takav dom nudi može se povjerovati da svatko može biti to što jest, ni manje ni više. Naravno, piše on mnogo i o spiritualnom buđenju, no to je valjda jasno.

Da ne preskočimo značaj jezika. Tako Crnjanski (“Roman o Londonu”) tuguje -“Nema više ni svoj jezik, kao poslednju oznaku identiteta i poslednje pribežište. Jer, čovekov dom, ponekad razrušeni, zaista je u jeziku: u njemu su ljubav i mržnja, nežnost i brutalnost, smisao i besmisao – zato tuđa reč darling ne zvuči toplo i prisno, već podrugljivo”… O tome bi se moglo u nedogled; važno je.

Uzimajući u obzir veće brojeve, Yuval Noah Harari u svom “Sapiensu” govori o pradavnim vremenima kad su naši preci, tada još lovci i sakupljači, živjeli na nekom svom teriroriju koji je čitav, bez obzira koliko prostran, bio sinonim za “dom”. Tek kasnije, zemljoradnici puštaju korjenje, grade strukture obrane i nagomilavaju objekte; sužavaju pojam doma. Za Hararija ta prekretnica odvaja čovjeka od simbioze sa prirodom i približava ga pohlepi i alijenaciji. I o tome bi se moglo raspredati u beskraj; no da se vratimo pojedincu.

“Dom” ne mora biti mjesto; može biti i druga osoba, ali uvijek je stanje uma ili duha. Ako ga doživljavamo kao mjesto , to je  vlastiti prostor (kako govori Brodsky, sjećajući se jedne male sobe – “tih deset kvadratnih metara je bilo moje i bili su najboljih deset kvardata koje sam ikad znao”), svoje mjesto pod suncem (što ne isključuje da može biti u sjeni), utočište, sklonište (od bilo čega nama prijetećeg i ružnog, ili tako subjektivno percipiranog), ili neka lokacija (zavisi od ukusa i ličnih inklinacija, nerijetko nerazumljivih drugima). Uz nešto mašte, može se vjerovati da individua nalazi sebi prisne koordinate zaštićenosti u crkvi ili hramu, hotelu ili samostanu, biblioteci, na brodu, u vlaku, kućici na drvu, u virtualnom prostoru, tunelima ispod New Yorka, tvrđavi, kockarnici, na vrhu planine pa čak, kao što rekoh, i u zatvoru (u koji ih je netko smjestio ili su se zatvorili sami). Drugim riječima – bilo gdje.

Ponekad je i druga osoba sinonim doma. Moja Lena kaže: “Dom je kad sam kod ljudi koje volim, kod tebe ili Jeltea”. Pile mamino! (Jelte joj je dečko.) U tome ima smisla. (Reče mi Simke, kad se Lena rodila “Eto, sad imaš ono što si uvjek htjela – da netko stalno slini za tobom!” Drag covjek.) Može se dom osjetiti i u osobi koja izaziva drugačiji oblik emocija. No intimnost ljubavnika je krhka, nije joj u opisu radnog mjesta da potraje, pa tako stvorena čahura najčešće ne preraste u leptira već se raspadne (obično uz prasak) . (Da ne bude nesporazuma, ovo nije poruka mojoj kćeri tipa “Drž’ se ti lijepo majke, oni su ti svi bez veze”. Na svakom je da istražuje. Nekom se i posreći.)

Nista nije lakše nego ulijeniti se i vegetirati (bez obzira što to svatko sebi zna i ljepše objasniti, često i sa pravom). Ta letargija izgleda, osjeća se, kao ležerno plutanje na vodi krajem ljeta, predvečer. No na sreću naleti i pokoji veći val da nas preplasi i probudi, pa se onda trgnemo, počnemo plivati i jasno osmatrati konture obale i sebe. Pa se sjetimo da smo živi. Onda se određuju prioriteti, odvaja bitno od nebitnog, kreira vlastita stvarnost; nalazi se nova ravnoteža.  Radi se o velikom pospremanju, kako izvana tako i iznutra.

Kad se seli iz velikog u mali prostor pravi je trenutak za Feng shui (nisam ni znala da se to što radim može i tako nazvati, rekla mi je Milica; svašta ona zna). Tek kad se krene u oslobađanje od objekata (i ne samo njih) postane jasno koliko nepotrebne prtljage vučemo sa sobom. Godinama. Bar je meni sinulo. Kad se utezi uklone lakše je znati što je uistinu neophodno, što se hoće raditi i gdje se želi biti. Mnogo toga (relativno nepotrebnog) se ipak i sačuva, ta ljudi smo. Dom nije za one koji su umakli samsari. Naprotiv.

Našla sam moj sokak i u njemu gnijezdo, slučajno, prošlog ljeta. Skrenula sam, po prvi put, u jednu malu ulicu koja mi je godinama bila na putu ali je nisam primjetila. Od prvog pogleda mi je bilo jasno da je to – to, ali sam bila  uvjerena da je na tom mjestu nemoguće dobiti prostor. No probala sam; uspjelo je. Uselila sam u oktobru, ne metodom plutanja nego plivanja. Ulazak nije izgledao kao obična, naporna selidba već kao povratak kući.  Prezimila sam i sad čekam proljeće.

Iznad ovog seoca u centru grada (centar se ne osjeća, buka se ne čuje) leti sva sila ptica.  Pred prozorima nema automobila, samo bicikli (uključujući moj) uz ograde vrtova. More je u blizini, a susjedi su baš po mojoj mjeri; ponude pomoć ako treba, izmjeniš sa njima ključeve – zlu ne trebalo, pozdrave te uz osmjeh i  ne vire ti preko ramena da vide što čitaš ili što jedeš, ako im nije ponuđeno. Unutra je mirno; (preostale) knjige na policama, Willem na krevetu (da pojasnim; mačak od susjede koji misli da smo svi mi  u kali – njegovi ljudi), a na ključevima koje sam dobila piše DOM (ime firme koja ih je izradila). Moram priznati da mi se to jako dopalo.

 

 

Slicnost izmedju čahure i gnijezda je u zaštiti od vanjskog svijeta i osiguravanju uvjeta za metamorfozu. Bitna razlika je u tome što se iz čahure može izaći tek kad to netko drugi (u slučaju leptira – prirodni zakoni) dopusti. Vlastita volja tu baš ne igra. Gnijezdo je nešto drugo. Ima vrata. Pa tako ja lijepo izađem, gledam svoj vrt i smišljam gdje ću posaditi lavandu a gdje potočnice. Da bude lijepo a i da se leptiri počaste kad svrate. Zelene papige su već tu (ne metaforički nego stvarno i glasno). Ne pitam se više u kojem krevetu, u kom gradu ili zemlji sam se probudila, gdje idem i kuda se vraćam. Znam. Možda nije mnogo, ali čovjeka veseli…

Određena lokacija (ako se kockice u glavi nisu posložile tako da vibriraju zajedno sa njom) nije garancija za ništa. Primjer: moj (sada već bivši) susjed Peter je uselio nekoliko dana prije mene, vrata do vrata, vrt do vrta. Živio je u ovoj zemlji negdje do dvadesetpete godine, a potom slijedecih dvadesetdvije u Indoneziji. Bio se odlučio vratiti i naseliti ovdje, svidjelo mu se naše seoce, a još više njegovoj ženi koja nikad prije nije vidjela snijeg. Ali nije išlo; Holandjani su mu bili dosadni, razbolio se, posao mu se izjalovio. Sad traži novi početak u Africi. Poslao mi je neki dan fotografiju postera iz Zimbabwe koji obavjestava stanovnike da je Ministarstvo zdravlja donijelo odluku (3. 2. 2018.) o zabrani rukovanja kako bi se sprijecile mnoge bolesti (navedene u tekstu). I piše mi: “Čudno kako sam se ovdje odmah počeo osjećati kao kod kuće…. Afrika je sirova. Sunce je jače, sve su životinje potencijalna opasnost i odasvud prijete bolesti. Ako ne paziš gdje hodaš, u času staneš na mambu i sve je gotovo. Ne sjećam se da sam se ikada osjećao toliko živ. Mislim da sa mnom nešto nije u redu. Osjećam se kao kod kuće samo u teškim okolnostima.” Mislim da je s njim sve u redu. Ali neće ga mjesto!

Za mog drugara Kazimira, oca Muzeja melanholije (kao i Aleksandra Kolona) dom je “prepoznatljiv po mirisu, ukusu, dodiru. Najlepši kad ga se dokopaš posle raznih spoljašnjih sranja. Nemogućnost prenošenja osećanja bliskosti koje dom stvara. …Dom su i: mačka, udobnost, sađenje cveća, miris prženih jaja… Bilbo Bagins imaše najlepši od svih domova. …Pretpostavljam da se i dom može naslediti mada ne znam kako. Ako ga naslediš, a nije za prodaju, onda ga moraš održavati zajedno sa svim duhovima koji su u njemu. Ne znam koliko je to prijatno. Engleski romani o tome onoliko govore. Kod nas se taj osećaj nije odomaćio. Ne znam koliko je dom klasna kategorija. U ruskim romanima, posle revolucije, dom je nešto uzgred, prolazno. Kod Brodskog, u divnoj priči “Soba i po”, opisuje se dom kao skučenost ali je ipak dom. Pretpostavljam da je to više lična poetika nego opšte osećanje.”

Melita živi u Trstu duže no što je živjela u Zagrebu. Ali ipak mi piše o onim danima “prije”. Napisala mi je na tu temu mnogo i lijepo, no to je njena priča; uzimam samo par rečenica jer, kao što i Kazi rekoh, priče se, hoćeš-nećeš, prepliću. Za Melitu je dom “… nešto što je iza leđa, ostalo, negdje tamo iza crte, tamo odakle sam otišla, pa se vraćam a njega više nema. A ipak ga je bilo!  Tvrdim.  A bilo ga je kad se miris jorgovana razlivao u zraku, a taj zrak doma i nije zrak, to je  čitava atmosfera! …Dom je miris , miris svakog prostora ponaosob, soba, sobe,  kuhinje, balkona, hāla… Dom je kad se bosonog/a survaš niz štenge/stepenice u dvoriste, a tamo te čekaju musavi klinci…Kad se penješ na stablo i kradeš zelene kruške, a nitko te zbog toga ne globi… Kad se kupaš u kadi u subotu popodne…. Dom je toplina, …. odnekud bukne… ne ona iz peći. Možda iz kuhinje…  Dom je tamo gdje se kućna vrata ne zakjučavaju. A ako slučajno da, pa izgubiš kjuč, onda uskoči teta Katica iz prvog kata čiji ključ je identičan  vašemu, pa eto, sva vrata otvara…”

 

Predrag (sa kojim sam godinama dijelila kancelariju i nikad nisam požalila, mislim ni on!) ima svoju perspektivu. Kaže “’Dom’, to je u mom slučaju relativno jednostavno, tamo gde je moja biblioteka, gde u blizini ima knjižara, bioskopa, pozorišta, kafeterija i trgova u mitteleuropskom smislu (može i Starbucks!), tamo gde osežam urbanu sredinu malu ili veliku, tamo je moj osećaj doma. Ja sam doma u malom mistu na francuskoj rivijeri, ali isto tako i u New Yorku. Ali dom je i tamo gde me masa brine i nervira manje nego na nekim drugim mestima…”

…..

 

Mira Oklobdžija