Buda iz Leidena

U jednom parku u Leidenu dva mlada Amerikanca se veselo dobacuju ragbi loptom; domaće bakice ležerno skupljaju sunce izvaljene na klupama; ljubitelji pasa sasvim ozbiljno razgovaraju sa svojim dlakavim prijateljima; žene sa maramama lagano guraju kolica i ćaskaju na nekom svom jeziku; patke mirno plutaju kanalima i nitko ih ne dira (a mnogi ih hrane); Japanski turisti ne znaju što bi prije uslikali, a mi upijamo vibracije mjesta toliko lišenog stresa da nas to zbunjuje.  U jednom izlogu vidjeli smo i odlučno kupili malog Budu koji je u Niskim Zemljama izgledao kao kod kuće. Iako, naravno, ni tamo nije uvijek sve idealno, fizički i mentalno se osjeća atmosfera zbog koje je ta zemlja još uvijek lako prepoznatljiva kao jedna od kolijevki tolerancije i to ne samo u teoriji.

 

 

Najimpresivnija crkva u Leidenu je Pieterskerk. Stari trg oko nje izgleda, poput dijelova Venecije, kao ulaz u neko davno prošlo vrijeme. Na crkvi je velika tabla, pisana na engleskom, podignuta u spomen velečasnog  Johna Robinsona, jednog od vođa grupe od nekih tristo hodočasnika koji su 1609-e stigli do nje. Grupa je ušla u historiju kao “Pilgrims”, žrtve religijske netolerancije Engleske toga vremena. Poznati su i kao hrabri osnivači Amerike. Taj dan u Leidenu, spomenik čuvenim hodočasnicima i par informacija na panelu pokraj crkve potakli su me da (po tko zna koji put) razmišljam o toleranciji.

“Pilgrim” dolazi od latinske rijeci peregrinus i može se prevesti kao “putnik, hodočasnik, poklonik, došljak, naseljenik, hadžija”. Istina je da je specifična grupa koja mi je tada (august 2016) privukla pažnju bila izložena, budući da su bili kalvinisti,  progonima od strane Anglikanske crkve. Napustili su Englesku jer su se osjećali (i bili) ugroženi, netolerirani i onemogućeni da žive kako im je njihov religiozni svjetonazor diktirao. Tako su stigli u Holandiju u kojoj su u to vrijeme tražili utočište i mnogi drugi heretici raznih vrsta, neprihvaćeni u vlastitim zemljama. I istina je da im je nova zemlja pružila utočište, omogućila da formiraju kongregaciju i nasele se u okolini velike leidenske crkve. Bili su tolerirani. Istina je također da im to nije bilo dovoljno. Također je neupitno da je za njih, kao uvjerene misionare koji su identitet izgradili oko koncepta vlastite “izabranosti” u pokazivanju puta (svima) prema stvaranju raja na zemlji, tolerancija drugačijeg bila neprihvatljiva pozicija.

Što ih je dočekalo u Leidenu? Dobrodošlica, smještaj, zaposlenje (za one obrazovanije i na Univerzitetu koji je osnovan 1575 i koji je predstavljao jedno on najprogresivnijih središta obrazovanja u Evropi, a i danas drži sličnu reputaciju). Mogli su računati i sa zaštitom grada, koji je odbio proteste engleskog ambasadora i stao na stranu svojih novih sugrađana. I svi su neko vrijeme bili zadovoljni. Ali nije potrajalo. Hodočasnici koji su tražili (i dobili) toleranciju za sebe, bar u smislu “podnošenja”, postajali su sve netolerantniji prema starosjediocima koji su im, istina, pomagali i ostavljali ih na miru,  ali nisu pokazivali nikakav entuzijazam da se pridruže njihovom obliku vjere. Pravovjernike iz Engleske neopisivo je iritiralo sto je grad u kojem su se smjestili branio i katoličku kapelu unutar svojih granica (dakle, ne samo njih), a posebno što su javne ličnosti (poput Simona Episcopiusa) otvoreno branile ljudska prava svakog pojedinca, bez obzira koliko ona kalvinistima bila strana i pretjerana. Malo pomalo, utvrdili su da im je jezična barijera preteška, da ne uspijevaju preobratiti na svoju vjeru tvrdoglave domoroce te da postoji i opasnost da im se djeca asimiliraju u lokalnu kulturu. Došlo je vrijeme da se krene dalje.

“Mayflower” je ime broda pozato svakom americkom prvoškolcu. Tim su brodom 1620. stigli hrabri doseljenici (uključujući i leidenske kalviniste) koji su ušli u historiju kao “očevi nacije”, “prve familije” sa  kojima i danas traže neku vezu svi oni koji žele osjetiti/pokazati da su im korjeni, od samog početka, duboko u tlu Novog Svijeta. U Americi je prestižno biti potomak bijelih osnivača zemlje, junaka koji su pomeli sve pred sobom, prije svega Indijance, legitimne starosjedioce, da bi stvorili ono sto je danas prva sila svijeta. I neki američki predsjednici diče se takvim pedigreom; Roosevelt, oba Busha i Barack Obama (čiji su preci, familija Blossom, navodno doplovili do istočnih obale kontinenta baš sa grupom iz Leidena). Kao što navodi Hannah Arendt, John Adams je 1765. godine, dakle prije donošenja Deklaracije nezavisnosti, izgovorio slijedeće riječi: “Naseljavanje Amerike oduvijek shvaćam kao početak velikog plana i namjere Proviđenja da prosvijetli i oslobodi porobljeni dio čovječanstva širom svijeta” http://pescanik.net/kriza-u-obrazovanju/) . Nije potrebno posebno ilustrirati kako su mnogi Amerikanci i gotovo svi njihovi predsjednici vjerni Adamsovi istomišljenici; primjeri su stoljećima više nego  sveprisutni i vrlo često estetski i moralno neugodni

 

Što je hodočasnike dočekalo u Massachusetts-u, gdje se usidrio “Mayflower”? Indijanska plemena (Wampanoags) koja su ih naučila kako da sade i žanju plodove zemlje i love ribu, isti oni ljudi čiji je broj radikalno pao nakon prvih poklona bijelih ljudi, nekoliko godina ranije – bolesti poput boginja i odvođenja u roblje njihove subraće. Pretpostavka je da su im pridošlice iz Leidena izgledali “ljudskiji” jer su sobom doveli žene i djecu. (Bliska budućnost će ih uvjeriti da prisutnost obitelji ne znači nužno smanjenje nivoa testosterona, pogotovo ne kad je isti isprepleten sa religioznim žarom.) Kao i građani Leidena, Indijanci su ih prihvatili ali ih njihova religija nije mnogo zanimala. Prijateljstvo je potrajalo godinu dana na kraju koje su hodočasnici priredili veliku gozbu, slaveći obilnu žetvu. (Takvo slavlje došljaka i, za njih ipak i prije svega – “divljaka”, desilo se samo jednom.)  U svakom slučaju, taj dan je u predaji i tradiciji modernih Amerikanaca ostao zabilježen kao “Thanksgiving”, dan zahvalnosti i njeznih osjećaja, dan kad se priprema pečeni puran i opušta u krugu obitelji i prijatelja. Zaboravljeni su svi primjeri netrpeljivosti i nasilja nad Indijancima nespremnim i nezainteresiranim, kao što su bili i stanovnici Leidena nekoliko godina ranije, slijediti put grupe “izabranih”. Danas se nebrojenih masakara, nerijetko oko tog dana, prisjecaju samo aktivisti, uglavnom malobrojni potomci nekad velikih indijanskih naroda.

Jedan, univerzalan, pogled na netoleranciju opisanog tipa nudi J. M. Coetzee u svojoj knjizi “U očekivanju barbara”.  Imperije osvajaju, starosjedioci nestaju, mržnja i nepovjerenje ne posustaju. Hodočasnici su vječni, oni drugačijeg viđenja svijeta su progonjeni, bez obzira u čijoj zemlji žive. Pustinje se proširuju. Tko je, u stvari, barbar zavisi od perspektive onog tko piše historiju. Život teče dalje.

Teško je biti uistinu tolerantan dok je god “Ja” mjera ispravnosti svega oko nas. Egocentrizam dolazi lako, nekako sam od sebe, dođe nam kao nešto posve prirodno, ne traži nikakav napor. S druge strane, tolerantnost zahtjeva razmišljanje i preispitivanje, iskrenost i samokontrolu i, kao takva, predstavlja neprestan, mukotrpan i težak  posao. Kao što je lakše slijediti lidere nego misliti svojom glavom, tako je nedvojbeno ugodnije gladiti se po glavi nego gledati istu i prebrojavati vlastite bore u ogledalu.

Živimo u svijetu u kojem tolerancija realno nije na visokoj cijeni (iako deklarativno često jest). Historija se retušira, činjenice iskrivljuju a purani tamane u okruženju razdragane obitelji koju, naravno, ne zanima od kuda stize taj običaj. Svi susjedi ćrade isto, čitava nacija se zahvaljuje (za vec tko zna što), pa tko sam ja da virim u prošlost? Prošlost je i tako prosla, a to sto se nekad i ponavlja i u svojim najgorim oblicima, uvijek je problem i odgovornost nekog drugog, ne nas samih pa čak (ili pogotovo) kad postanemo njene žrtve. Ako nam se to desi, tada je obično prekasno za bilo kakvo racionalno razmišljanje. Ono zastaje na rubovima neshvatljive (neshvaćene) iako univerzalno prisutne brutalnosti i barbarizma; u svim oblicima i vremenima, posvuda – od velike Amerike do malog Balkana, na primjer.

Tolerancija je poput lakmus papira; njena prisutnost ili izbivanje iz bilo koje ljudske interakcije jasno pokazuje do koje mjere je pojedinac/grupa/narod postigao stepen ljudskosti koji nam je, bar u teoriji, svima u opisu licnosti. Tolerancija je conditio sine qua non slobode i digniteta covjeka. Osim kad se radi o toleriranju netolerancije. A o tome se najčešće radi.

U osnovi pojma tolerancije je uvažavanje tuđih – “drugačijih od naših” – kultura, ideja, stavova, načina života. Nadalje, ona se odnosi na izbjegavanje nasilja (najčešće, iako ne uvijek, većine nad manjinom) i podrazumijeva odustajanje od “sredstava prinude” koja su na raspolaganju nosiocima političke moći (ili vlasnicima razvijenijih oblika oružja). No tu se već radi o viđenju pojma iz perspektive “realnosti”, ma što to značilo. Glavna riječ je “podnošenje” a ne prihvaćanje ili, još manje, poštovanje. (To su pojmovi na kojima je bazirana UNESCO-va, idealistička definicija.) Očigledno je da su prihvaćanje i respekt bitni elementi samo tolerancije kao ideala i, kao takvi, uglavnom neprisutni u domenu svakidašnjeg života. Ti elementi još uvijek lagodno postoje samo u Utopiji, možda ostvarivom ali zasigurno jos neostvarenom obliku funkcioniranja ljudskih mikro i makro struktura.

 

Fabio Divo: “Pilgrims”

 

Nije sigurno daleko od istine reči da su “Pilgrims” bili samo podnošeni od strane  stanovnika Leidena i kasnije Indijanaca (koje oni sami baš i nisu podnosili; ni jedne ni druge). No od tada je prošlo 400 godina. Što se tolerancije tiče, nije se mnogo toga promijenilo; još uvijek vlada disbalans između ideala “poštovanja” i realnosti “podnošenja” (iako i podnošenje, trpljenje bilo čega “stranog”, nerijetko uzmiče pred direktnim i otvorenim manifestacijama netolerancije). Danas se, na primjer, kao i prije godinu dana, val izbjeglica ponovo razlijeva Evropom. Problem je težak, složen i ozbiljan, kako za migrante tako i za lokalne zajednice kojima se približavaju tražeći zaštitu i kakav takav život. Teško je da će se situacija brzo razriješiti jer političke solucije i konkretna strategija tek trebaju zaživjeti (u mjeri u kojoj uopće postoje), a prvobitni uzrok/uzroci egzodusa su još uvijek aktivni i ne vidi im se kraj. Nimalo ne pomaže što političari i mediji, neki svjesno neki možda ne, šire paniku (što je mnogo lakše nego naci riješenje). Strah se razmahuje poput požara; Kanaderima ni traga na nebu. Turska je na prvoj liniji (ali barem financijski kompenzirana od strane EU), Grci se približavaju kaosu, tenzije izmedju Hrvatske i Srbije rastu, počinju mobilizacije, a u Sloveniji se nastavljaju diskusije o mogućnosti konflikta na Balkanu, ogradama i žicama, mogućnosti zatvaranja granica…. u Calais-u Britanci (u dogovoru sa Francuzima) počinju sa izgradnjom kilometar dugačke i četiri metra visoke barijere čija je predviđena cijena 2,7 miliona eura… Bečki kardinal Christoph Schonborn blizak desničarskoj partiju koja tek što nije pobijedila na izborima (Slobodarska stranka) tvrdi, zna, osjeća da namjera migranata nije samo naći utočište već osvojiti Evropu, pa zato vapi: “Neka Bog pomogne Evropi i njezinim narodima”… Geert Wilders, nizozemski ksenofob koji načisto uživa u situaciji krize ovog tipa, vedro uzvikuje po tko zna koji put, crven u licu koje fanatično blista ispod (kemijski postignute) arijevske kose: “Ovo je trenutak da se suprotstavimo islamskom barbarizmu!”… Angela Merkel se nekako drži… O Donaldu Trumpu radije ne bih… Izgleda da izbjeglice, koji bježe od rata (da bi bili, vrlo vjerojatno, zaustavljeni od neke druge vojske, ograde ili bodljikave žice), mogu biti sretni ako naiđu na bazično “podnošenje” (što bi, kako sada stvari stoje, bilo više nego pozitivno). Poštovanje još ne stanuje ovdje.

 

 

Mira Oklobdžija

Trieste, septembar 2016.