Tulipani se bude

Poslije dugo vremena Nizozemska je na prvim stranicama svjetskih medija, a nakon Brexita i Trumpovog pompoznog i opasnog smještanja za kormilo SAD-a, prošlotjedni izbori u toj zemlji su značajan, optimistički predah za sve one koji svoju budućnost vide u Evropskoj Uniji i/ili onih kojima demokracija i ljudska prava još leže na srcu. Demokrati trljaju ruke, populisti se dure; ne kane posustati ali će morati pričekati svoj trenutak. Mnogi oko njih se nadaju da on nikad neće stići iako su šanse da se ta nada ispuni prilično neizvjesne.

Nizozemci masovno izlaze iz kuća kad god se pojavi sunce. A na dan izbora, 15-og marta, bilo je pravo proljetno vrijeme. Ali, da ih se ne banalizira preko mjere, nisu samo zbog toga tako žustro, od ranog jutra, jurili prema biralištima. Ima i ljepših mjesta koja služe za opuštanje. A opuštanje je trebalo mnogima, svima koji su osjećali da je atmosfera u zemlji poslijednjih mjeseci bila sve napetija. Izgledalo je da ce najgori oblik desnice konačno doći kamo želi i obećava da može – do statusa najveće političke partije u zemlji. Čak i samo tjedan dana prije izbora mnoga su istraživanja javnog mnijenja ukazivala upravo na to; da će vlada liberalnog premijera Marka Ruttea ustuknuti pred ksenofobnim populizmom Geerta Wilders. No onda se, za mnoge neočekivano, dogodio narod. Odaziv birača (82%) je najveći u poslijednjih trideset godina. Oni koji inače šute i misle (kao i birači mnogih drugih zemalja) da politika i svijet ne mogu biti promijenjeni njihovim “malim” individualnim aktom obavljanja građanske dužnosti, nisu ovaj put ostali pasivni, ponavljajući staru mantru – “i tako se ništa ne može, divlji uvijek pobjeđuju, što moj glas može promijeniti?”. Pa se tako ipak nešto promijenilo. Glasajući na biralištima u susjedstvu, na brodovima i željezničkim stanicama, u prazničkoj atmosferi i uz rastući optimizam, nizozemski su građani zaustavili, bar u svojoj zemlji, u svakom slucaju za neko vrijeme, politiku zatvaranja, mržnje i netolerancije koja im se nudi od strane Wildersovih nebuloznih sljedbenika, dakle politike koja se najkraće može sažeti kao “Nizozemska Nizozemcima, stranci (posebno muslimani) van”.

A tko su u stvari ti “Nizozemci”, ljudi koji uživaju u suncu, gaje tulipane, voze bicikle? Dakle ljudi koji, ako i ne žive u savršenoj zemlji, žive u jednoj koja je kudikamo bolja od mnogih. Ima ih 17 miliona, raspoređenih u 12 provincija. Obična šetnja bilo kojim gradom potvrđuje da dolaze u svim bojama i odijelima u kojim se ljudska bića uopće mogu pojaviti. U svakom od tri najveća grada, Amsterdamu, Rotterdamu i Hagu, broj alohtonih (onih čije je porijeklo negdje drugdje) je oko 50%. Dolazili su kroz stoljeća, u većim ili manjim valovima, iz susjednih zemalja sklanajući se u domovinu tolerancije ispred progona, uglavnom vjerskih, u svojim zemljama; drugi su stizali u potrazi za poslom; treći su došli u maticu-zemlju kad se kolonijalno carstvo raspalo; poslijednji val su izbjeglice od ratova koji su prošli ili onih koji jos uvijek traju. “Pravi” Nizozemci su neke od pridošlica lako prihvatili, neki im nisu baš po volji ali ih podnose, dok neke aktivno ne vole. Ali zemlja je u svakom slucaju multikulturalna i, ako se riješi ksenofoba i ekstremista iz bilo koje grupe, realne su šanse da može opstati u vitalnoj šarolikosti svih svojih građana. Ovi izbori su pokazali da, bez obzira na brojne probleme, volje za to ima.

Rezultati izbora su zanimljivi; najveća partija, liberali (VVD) osvojila je manje zastupničkih mjesta neko 2012, ali sa 33 koliko ih sada ima, ostaje najveća i bit će nosilac koalicije. Porasle su CDA (konzervativna partija demokršćana) koja će imati 19 mjesta, isto kao i D66 (liberalni demokrati), dok je Groene Links (zelena ljevica) napravila najveći skok – sa 4 na 14 zastupnika! I Wildersova PVV (nacionalisticka, desničarska “partija za slobodu”),  dobila je više glasova i sada ima 20 ali će ostati u usamljenom opozicijskom kutku i zasigurno nastavljati razvijati svoju islamofobnu retoriku, iako sa gorkim, gubitničkim okusom u ustima. Najgore je prosla radnička partija, (PvdA) dobivši najmanje glasova od kad postoji – pali su sa 38 na samo 9 parlamentarnih mjesta. Analitičari se već bacaju na posao da to objasne; meni izgleda da se radi o zamoru materijala partije koja ne zna kako da se “podmladi”, oživi, ponudi nešto novo. A trebala bi moći.

Van svake sumnje, a s obzirom na predizborne prognoze i agresivno najavljivanje vlastite pobjede, najveći je gubitnik  Geert Wilders, čovjek sa osebujnom frizurom, “nizozemski Donald Trump”, desničar, ksenofob, islamofob i provokator. U predizbornoj kampanji pojavljivao se vrlo malo, u stilu nekog tko je već sve rekao, a vjerojatno i u strahu da se opet negdje ne zaleti. A “zaletavanje” ili bolje reći neukusno i opasno provociranje je u osnovi njegovog političkog stila koji je uzrokovalo, tokom godina, ne malu polariziranost u društvu. Vlasti, pa i sudovi, principijelno brane njegovu slobodu izražavanja iako se ona svodi na govor mržnje, najgrublje uvrede svega što vidi kao “strani element”, “primitivne kulture”, “nazadne religije” (tu se obrušava na Islam kako god stigne). Naravno, takvo ponašanje člana parlamenta izaziva ogorčenje i radikalizaciju onih na koje je uvreda usmjerena. A njihova radikalizacija plaši “obične” Nizozemce. Pa tako sve u krug. To su karte na koje je Wilders igrao i, bar u ovom krugu, izgubio. Njegov poraz daje nadu progresivnim snagama u  Njemačkoj i Francuskoj da će i njihovi desničari proći lošije no što se očekuje. Vidjet će se uskoro.

 

 

Najpozitivniji elementi nizozemskih izbora (osim poraza Wildersa) su svakako veliki odaziv birača i neka nova otvaranja u političom životu. Tu prije svega mislim na izuzetno velik broj mladih ljudi koji su izašli na birališta. Partija njihovog izbora je Groene Links (koja je pobijedila u Amsterdamu). U noći prebrojavanja glasova pobjednici su slavili, a gubitnici se pokušavali držati dostojanstveno. Slavlje u prostorijama “ozbiljnih” velikih partija bilo je burno i elegantno. Ali ono što je dalo ton promjeni, udahnulo dah svježine i ukazalo pravac prema nečem novom, alternativama koje uvijek postoje ako ne nedostaje energije, bilo je opušteno i veselo šaroliko društvo pretežno mladih ljudi u prostorijama Zelenih. Ljudi bez elegantnih odijela ali sa novim idejama i voljom da se angažiraju na njihovoj realizaciji. Bilo je i vrijeme. A vrijeme je da val buđenja krene i u drugim prostorima, pa i u zakutcima kontinenta, svuda gdje će divlji inače sigurno opasno slaviti. Slavlja takvih fenomena nisu samo vampirsko uzimanje energije već i hod ka zbrkanom besmislu koji sve vraća unatrak i ne nudi ništa osim destrukcije finog tkanja humanijeg života. Ako nije pretjerano misliti da je humano u biti pozitivno i oslobođeno onoga što ne samo sliči na mrak nego to i jest.

 

Mira Oklobdžija