IVICA I MARICA, 23. januar 2018

Kad se utvrdi na čemu smo to odrastali, još smo dobro i ispali. Uzmimo samo jedan od bezbrojnih primjera; priču zabilježenu od stane braće Grimm “Hansel und Grethel” (nama približenih pod lažnim imenima Ivica i Marica) objavljenu, uz mnoge slične bajke, 1812. Jesam li i tu čitala svojoj kćeri? Najvjerojatnije. (Jesam, provjerila sam.) Onako, automatski. Automatika tipa “Aha, Andersen, Grim, Disney – to je primjereno za podmladak…”. Sad je ponovo čitam, polako, i hvata me stid. Što se sve roditeljima omakne, automatski, pa se poslije čude u kakvom svijetu živimo? Sigurno su je čitali i meni kao i gotovo svakom evropskom klincu koji je bio u posjedu pismenih roditelja. I tako već dvjesto godina. No i prije toga, sve tamo od Srednjeg vijeka ako je vjerovati stručnjacima za bajke, bila je u usmenom opticaju, u ne bitno različitim verzijama. Prilično strašno, ako se realizam može tako nazvati. Čemu se uopće čudim? Sve je logično, bajka je iskreno ljudska, samo se ja nešto pravim fina pa se kao sramim, tužno mi je vidjeti toliko ružnoće. Kao da će nestati ako joj ja ne svjedčcim. Radi se samo o neuljepšanoj slici ljudske prirode koja je toliko daleko od ideala svih nas sklonih utopijama da mora potresti. A ake se prhvati da ona nije produkt dekadentnih umova nego zrcalo svijeta, ima da nam bude jos gore.

Bajka nije dugačka kao ni, barem površinski, komplicirana. Ukratko, u mračnim danima Velike Gladi siromašni čovjek, na nagovor opake žene, želi ostaviti svoju djecu u šumi jer ih više ne može hraniti. Poslije prvog pokušaja da ih se otresu (koji je propao jer je domišljati Ivica putem ostavljao bijele kamenčiće pa su se Marica i on vratili kući), drugi je uspio (jer su gladne ptice pojele mrvice kruha i tako onemogućile djeci nalaženje puta ka toplom domu). Ozbiljno izgubljeni, Ivica i Marica lutaju tamnom šumom, dolaze do kuće od čokolade, marcipana i medenjaka gdje ih zarobi okrutna vještica sklona kanibalizmu. Ali djeca je nadmudre, bace u oganj, uzmu njeno blago i vrate se kući uplakanom ocu (koji plače od sreće što ih vidi a ne zato što mu je zla žena umrla). Poslije toga su tata i dječica živjeli dugo, dugo, do kraja života, bas onako sretni. Ljubav sve pobjeđuje. (Bruno Bettelheim je imao pune ruke posla.)

Likovi su ozbiljno uvrnuti, ali samo iz perspektive nekih, glede potencijalne ljepote ljudskih bića neopravdano optimističnih čitalaca. Maćeha, tata, vještica i Ivica su čisti stereotipi i pokazuju koliko se malo toga u svijetu promijenilo tokom mnogih stoljeća. Dakle, ukazuju na stabilnost ljudskih odnosa koju samo neki uvrnuti tragači za iluzijama pokušavaju dovesti u pitanje.

Uzmimo za početak maćehu (koja je u originalnoj verziji bila majka, ali je to valjda nekom izdavaču izgledalo previše grubo). Može se reči da je nešto bolja od vještice ali samo utoliko što, iako gladna, nije pokušala pojesti djecu. (Ili je možda bila vegetarijanka?) Pala joj je na pamet nježna misao da taj prljavi posao ostavi divljim životinjama u velikoj šumi. Muči, kinji i manipulira svog dobrog muža i uvijek postigne što je naumila. Ništa joj nije sveto, a najviše joj idu na živce tuđi klinci koji bi da jedu. (Tko je kriv dobrim maćehama ovog svijeta što se nešto bore protiv stigme i trude oko djece. Znamo mi dobro da se pretvaraju.  Lijepo su nam objasnile Pepeljuga i Snjeguljica.)

Otac nije dobričina nego slabić i beskičmenjak. Jasno piše: ”Zaludu se nesretni otac opirao. Žena je navaljivala i navaljivala pa on, na kraju, pristade.” No ima i u njega, duboko dolje, lijepih i snaznih ljudskih emocija. Kad mu je žena umrla (ne njegovom zaslugom)  baš se obradovao vidjevši svoj podmladak kako se vraća iz šume.  “Otac podiže glavu, ugleda ih. Dugo je grlio svoju dječicu. Visoko ih dizao u zrak, ljubio, čvrsto držao. Da se više nikada ne rastave.” Jasno im je dao do znanja da je maćeha mrtva (pa je, dakle, on sada slobodan da se od srca raspilavi) i gazdinski ih pozvao da uđu u kuću ozareno uzviknuvši: “Dođite sa mnom kući, draga moja djeco!” (Tako emocionalan, nekako me podsjeća na onog iritantnog Ashley-a iz “Prohujalo s vihorom”.)

Vještica ko vještica, nista posebno ili iznenađujuće, iako joj je kućica od slatkih stvari kao zamka za neupućene zgodna ideja. O njenim gurmanskim ukusima teško je govoriti a da se ne spomene kako nije prva od ljudskog roda kojoj je to palo na pamet. Ali u tome je i poštena, ne skriva svoje ukuse i namjere. Lijepo je i iskreno objasnila Ivici da će ga konzumirati čim ga malo ugoji. Mozda bi svijet stvarno bio bolje mjesto kad bi nam svi mogli tako otvoreno, od srca, pokazati kakvi su i što ih otvara u licu.

Ivica je mali, dosadni vitez. Sav je usmjeren na brigu oko sestrice i ne želi joj pokazati da se boji i sam, da se ona ne uplaši jos više. Osim toga, nije skroz glup. Kada je čuo da ih odrasli kane ostaviti u šumi sjetio se da nakupi bijelih kamenčića (a kasnije upotrijebi mrvice kruha) da bi obilježio put kući. No inteligencija mu je kratkog daha; izmaklo mu da će ih u kučici na rubu šume čekati onaj isti slabić i odana mu supruga. No ne treba ga zato kriviti; još je ipak mali.

Marica je jedini zanimljivi lik. S jedne strane (ko prava mala curica), stalno plače, ovisna je o svom braci i samo hoce kući (o pojmu kuće drugom prilikom, u nekoj lakšoj priči). S druge strane, potpuno je  psihofizički spremna da gurne vješticu u peć i zamandali vrata.  “Istog trena kad se vještica približila peći i prignula se vratašcima, Marica je svom snagom gurne u vatru, čvrsto priklopi vratašca i zalupi rezu.” I prije te akcije pokazivala je maštovitost u istraživanju mogućnosti preživljavanja i borbe protiv zla. Donijela je Ivici pileću kost da je pruži kratkovidnoj vještici kad ista dodje provjeravati da li je dečko spreman postati pečenka. Nije propustila namazati vještičine očale putrom kako bi pojačala hendikep opake starice  i iskoristila ga u planiranju oslobađanja. I lagala je vještici da ne može sama provjeriti stanje plamena, očigledno sa već sazrelom homicidnom namjerom. (U tim segmentima bajka naliči udžbeniku za preživljavanje u divljini; trebala bi biti obavezna literatura za smjele male izviđače.)

 

 

U tandemu, Marica i Ivica su impresivni. Oboje su skloni nepriličnom ponašanju. Na primjer, laž im nije strana. Dok sretno konzumiraju vještičinu kuću (još nesvjesni tko je vlasnik), na upit iz kuće “Tko mi kuću moju dira? Tko mi ne da mira?” spremno odgovaraju “Vjetar ludi što iz gore gudi, on ti kuću dira, on ti ne da mira!” I nastaviše se gostiti…. “ Dalje, ubistvo je opcija; “Slobodni smo, slobodni! Vještica je mrtva. Njihovoj radosti i veselju nije bilo kraja.” Radost im nisu doveli u pitanje vještičini krici iz vatre. Pedantno su provjerili da li su vrata ognjišta sigurno zabravljena i, da ne bi bilo iznenađenja, dodali još i katanac. Lijepo je nadalje opisana i njihova ležernost u otuđenju imovine; ” Pronašli su i vještičino blago, pa i od njega uzeše.” No nisu odmah odlepršali svom domu. Prvo su još nekoliko dana konzumirali čokoladnu kućicu i tek tada krenuli. (Nije pojašnjeno koliko je vremena vještici trebalo da dune u fenjer, ali njeno kenjkanje očigledno nije utjecalo na apetit mlade generacije.) Kad su konačno stigli kući i izljubili oca, jasno pokazuju da su shvatili kako se odraslima ne treba slijepo vjerovati, da je bolje kupiti ih nego riskirati neki novi izgon u šumu. “Obećaj da nas više nikad nećeš ostaviti”, uzviknula je Marica grleći oca. Ivica je finalizirao sporazum: “Vidi tata! Sad smo bogati… više nikad nećeš morati sjeći drva”. Onda su se svi zagrlili. Dogovor je pao.

Nekako me se najviše dojmilo ubistvo vještice. Da ne ispadne kako se ponovi prikazujem uzvišenijom od drugih, mogu dopustiti da su neki ljudski primjerci zreli za odstrel. A ovdje je u pitanju samoobrana, dakle nema dvojbe, mislim. Složio bi se i Bettelheim, pogotovo što se ovdje radi o fikciji a ne o realnosti (sto samo ja stalno podmećem). No toliko likovanja i podvriskivanja, smijeha i radosti bez kraja? Na čemu će se onda hraniti dobar materijal za formiranje trauma iz djetinjstva? Gdje će se načiniti  teren za katarzu?  Iako njihova žrtva nije nimalo simpatična osoba, što je mnogo – mnogo je, ako je i od djece. Pogotovo jer je u bajci.

Jednostavno rečeno, stasali smo na priči u kojoj su vještica i majka/maćeha iskreno zle, otac skroz naskroz degutantan, a Ivica i Marica mladunčad koja laže, krade, ubija i nudi mito. Tko ih ne bi volio i podastirao vlastitoj djeci kao kristalno jasan primjer solidarnosti, hrabrosti, domišljatosti i ljubavi?  Kud ćeš ljepše bajke od ove, da se čita nježnim glasom uz dječji krevetić, pod prigušenim svjetlom, prije spavanja, dok te tvoje slatko djete rumenih obraščića nevino gleda pospanim okicama uz lagani osmjeh pun povjerenja?

 

Mira Oklobdžija