Pismo Aci, 17. jun 2017, subota

Juče mi je pisao Aca, Istovremeno meni i Ruži. Piše kako je, gde je bio, seća se raznih stvari, a ima i neke ideje sa kojima bi nešto započeo. Morao sam odmah da mu odgovorim. Tako se olakšavaju ne samo tuđe nego i sopstvene muke. Iskreno, samo iskreno. Tome prijatelji i služe.
Ubacujem ovo pismo u građu za Muzej melanholije jer mislim da pisma, ponekad, mogu bolje i direktnije da opišu ne samo stanje svesti autorovo nego i situaciju, i prilike, u kojima se živi.
Dragi Aco ja sam izvanredno do neprepoznatljivosti. Uspesi našeg Vođe me podmlađuju i osvežavaju. Druženje sa ljudima budi najgore niskosti i osećanja frustriranosti. Ni gola zavist to ne može kompenzovati. Jedina uteha su mi Pink, Hepi, a posebno Studio B. Od novina Informer, Alo, Kurir, uz povremene izlete do Politike.

Spavam teško, uspavljujuće, bez snova. Hodam na prstima, derem se ko magarac, trošim nemilosrdno, skapavam bez kinte, žedan neprekidno, muka mi od pomisli na sve osim na Čivas. Narkotike uzimam redovno. Pokušavam da prinesem kurje oko slepoočnici ne bih li se ubio. Od toga se samo ukočim. Letim na krilim mašte. Poštujem život. Nedeljno dva puta meso. Opstipaciju regulišem prolivom. I obratno. Čitam klasike nečega. Uživam u akcijama. Pratim ih po samoposlugama. Niko se nije rodio kao drvo javorovo zato što je to hteo. Od javora se prave dobri instrumenti. Moja glava je rezonantska kutija.

Pomoći ću ti svakako ali ne znam kako. Mogu da hvatam odjeke i da pokušam da ti ih reprodukujem.

Mačka se popela na trešnju i ne zna kako da siđe. I ja sam u sličnoj situcij, ali mene niko neće spasavati. Moraću da se pretvorim u gusenicu.

jebi ga, prijatelji, ne znam da li sam ikome išta pomogao, ali tako je kako je vaš kaza