Pomalo….

Zašto je jednom, u ljeto 2003-e, kasnila dostava pošte u Podgori?  Zato što je moja mama, Alida, imala nešto problema sa kičmom (a i nije bila prijatelj javnog prijevoza, da se prizna) pa ju je lokalni poštar Zoran odveo u Makarsku, u salon “Vanja”, na pedikiranje. Dok ju je čekao, odnio joj je sandale postolaru. Možda su kasnije svratili i do banke, vjerojatno i na kavu. Ta ljudi smo. I što mijenja na stvari, a i u životu, ako pošta stigne koji sat kasnije? Ozbiljno? Glavno da stigne.

Oduvijek me tamo dočekuju slični pozdravi, iako bi protok vremena neke mogao dovesti u pitanje. Tako čujem  “E, mala”, “Ee-e”, “Evala Mirice”, “Iđeš na plažu? Neka, bravo!”, ili “Iđeš pomalo? Ajde, neka.” No najčešći se čuje – “Pomalo”…

Područje današnje Podgore je (sigurno – “pomalo”) naseljavano od mlađeg kamenog doba, a Iliri koji su nastavali uvale i brežuljke ispod Biokova bavili su se proizvodnjom vina i ulja, pčelarstvom i ribolovom. Kasnije stigoše Slaveni. Prvi put se spominje 1499-e pa zatim 1571-e, kada je tridesetak srednjedalmatinskih sela odlučilo staviti se pod “venecijansko okrilje”, da bi se zaštitili od napada Turaka i uskoka (koji su bili šarolika mješavina hajduka, razbojnika i članova paravojnih formacija). Zbog obrambenih kula se u 18. stoljeću naziva “Castro Podgora”. Stoljećima je naseljem upravljao Knez (kasnije Glavar), javno biran na seoskom zboru na Lazu, pokraj župne crkve Svih Svetih. Kasnije, potomci Ilira, uskoka i Slavena šire krila i kreću preko mora, u potrazi za novim prostorima. Iseljavanje je započelo 1801-e i trajalo do 1946-e, a najviše Podgorana je stiglo do Novog Zelanda i tamo se nastanilo (gdje su, između ostalog, utemeljili oceansko ribarstvo te zemlje)…

No ostalo je ljudi i ispod Biokova. Njihovi ribarski brodovi su 1942-e postali ratni; u Podgori je osnovana Jugoslavenska ratna mornarica i danas njen krajolik nadvisuje spomenik “Galebova Krila”, podignut u čast partizana i pobjede nad fašizmom na Jadranu. Postupno, a najviše poslije velikog potresa 1962, ostavljane su kuće na obroncima planine i gradjene nove, uz more. Rođaci “iz svita” ponekad dolaze u stari kraj, a danas neki od njihovih potomaka govore dijalekt koji ni najstariji mještani više ne rabe. Sjećam se obraćanja jenog od njih (koji je očigledno “uspio u svitu” i bojao se da to nekome ne promakne) svome sinu, ne baš na dijalektu ali na čudno zvučećem dalmatinskom. Stajali su na rivi toliko blizu jedan drugom da njihova udaljenost nije opravdala glasnoću pitanja: “Ej, Steave, jesu li ključevi od našeg glisera u tvom Triumphu ili u mom Mercedesu?” Triumph je bio bijeli; mislim da je Mercedes bio crveni. Eto, uspjeli su, nije mi promaklo….Osim rođaka, nezaustavljivo dolaze i turisti, odasvud. A mladi ljudi iz mjesta odlaze na rad u Irsku, ne više na Novi Zeland.

Više od slikovitih pejsaža, stila gradnje kuća i spomenika kulture, “mjesto” su – ljudi koji tamo žive. Tko im razumije način komunikacije, može ih prihvatiti. “Pripadanje” nije samo stvar izbora; ima veze i sa poštom koja kasni, načinima pozdravljanja, uspomenama, porodičnim pričama…..

Prije stotinjak godina u Podgori se mojoj baki desila ljubav. Detalji nisu poznati, na primjer gdje je Mare upoznala talijanskog kapetana. Ali zapamćeno je da su sa njegovog broda do obale stizali čamci da joj donesu naranđe. Bila je i neka ogrlica, jedina stvar za kojom je žalila kad joj je, godinama kasnije, izgorila velika kuća koju je moj djed napravio u Gradcu. Ne znam što se desilo sa kapetanom, samo znam da ga nije zaboravila….

A Marina mama, Polonija, bila je sitna i, priča se, ne baš prijatna osoba. Nikog nije začudilo što je neke mlade Beograđane “zalila vrčinom” kad su mojoj mami došli pjevati pod prozorom. (No, da se razumijemo, to nije bio ispad na nacionalnoj osnovi već više onako, izraz moralne budnosti.)….

Kad se rodila moja sestra, Pole se približavala devedesetoj. Nekoliko godina kasnije, kad je Branka izgledala kao mali, mršavi anđeo sa svijetlim loknicama i velikim očima, odnos im je bio prilično temperamentan. Njihova najčuvenija svađa, koja je razdragano prešla u porodičnu legendu, desila se krajem ljeta. Prebacujući neku frustraciju u riječi, Pole je rekla: “Da Bog da, da mi ne došla druge godine”, na što je spreman odgovor bio “Da Bog da, da te ne našla”….

Koju godinu kasnije i ja se pojavljujem na sceni, pa od tada gotovo svakog ljeta. Tamo mi je barba Petar (s kojim sam kasnije išla u ribarenje) neumorno pričao o “malim crnim judima”, tamo sam naučila plivati (i jednom se skoro utopila, što je meni, ne znam zašto, ostalo u glavi kao lijepa uspomena a ne trauma iz djetinjstva), onda pala pod kamion, jahala na magarcu, skupljala kupine, čudila se gnijezdima lastavica, pa zatim išla na plesove, počela sa zaljubljivanjem…

Poslije, u čas posla, sam odrasla ali se mnogo toga nije promijenilo. Prije svega, na istoj je frekvenciji slikovitost izražavanja. I dalje su u upotrebi isti izrazi kao “ubit oko”, “uvatila me mala snaga”, “upekla zvizda”, “pustit pivcu vodu”, “smišna mala”… Sklonost mudrosti ostao je dio svake komunikacije. Tako jedne večeri, dok stare kamene kuće još nisu doživjele transformaciju, rođak Ćire utješno reče, budistički mirno promatrajući štakore koji šeću po kablu od struje, dva metra iznad nas, zgroženih gradskih ljudi: “Pusti, neka. Živimo mi, pa neka žive i oni.” Žarko je nudio sukus svog razmišljanja o geografiji i zlu: “Ne govori mi ništa o moru ispod Dubrovnike i gore oko Istre. Tamo je samo zlo. Čak su i oceani bolji.” Jedan lokalni ugostitelj je povjerio mojoj sestri da gaji neke sumnje glede domašaja prekognicije: “Kako da položin vozački ispit kad ne mogu znati da li je u drugoj ulici dite, ćorava ženetina ili tu ulicu još nisu ni napravili?” Nije izostajalo ni političkih, ponekad poetski iskazanih, promišljanja: “Tito je krao, al je svima dao; Tuđman krade, nikome ne dade”…..Da se o psovkama i ne govori. Ako rečenica ne počinje ili bar ne završava sa jednom, vjerojatno razgovor (ili monolog) još nije ni krenuo. Najčešće se radi o maštovitom ispreplitanju seksualnih činova i religijskih figura. I nitko se ne vrijeđa. Mislim da nitko ni ne primjećuje. Ankica, na primjer, redovito svojim sinovima i kćerima psuje majku (kao i oni sebi međusobno), no ne radi se o incestuoznim intimidacijama nego o govornoj figuri, ispušnom ventilu, sukusu trenutne emocije. Ni više, ni manje.

Neupućenima može izgledati da nešto poštovanja nedostaje i u odnosu prema mrtvima. Za osobu koja je prešla taj prag ne kaže se samo “umra je”, može se ćuti “krepa je”, “bija i nema ga”, “otegnija je papke”, “dobro ga đava odnija”. Što se ovog poslijednjeg tiče, mozda zvuči grubo, ali tko smo mi da znamo koliko je to blizu ili daleko od istine, na koga se odnosi? Nesumnjivo, zvuči kao nepoštovanje, ali mora li se baš svakog poštovati samo zato što je umro? Mislim da ne. Poetičniji lokalni izraz je “otiša je lovit ciple”. Nedaleko mjesnog groblja Sutikla (Sveta Tekla) je uvala koju ribari često posjećuju jer u nju morske struje od Neretve dovode ciple. Ribari, izgleda, imaju društvo.

Kad je moja kći prvi put stigla iz ravne Holandije na Jadran zapanjeno me pitala “Što je to?” Trebalo mi je vremena da shvatim kako upire prstom prema Biokovu. Nije ni čudo. (Usput rečeno, i ona je u Podgori naučila plivati.) Lokalni lingvistički kolorit je polako savladala, a nepoznavanje neke riječi je nije sputavalo da, onako krležijanski, smisli novu. Kako nije znala riječ “vinograd”, odlučila je nasade loze zvati “grožnjak”. To je, čini mi se, i bolja riječ. I dok je ona skakala iz kulture u kulturu, manje ili više spretno (što radi i danas), ja sam radila nešto slično, uz dodatno breme uspomena i godina. Što radim i danas….

Mislim da ovo nije skica za intimno, melanholično zagledanje u kulturološki profil jednog malog mista koje više ne postoji. Jer ono postoji, ali u stalnom pokretu, kako to za života uvijek biva. Možda izgleda logično i jednostavno, ali trebalo mi je dugo vremena da to shvatim. Ne gledam mumiju koja krije autentičnost koju su pojele godine. (Ako tako izgleda, jednostavno me na momente prekrije “žal za mladošću”, no to se i najboljima događa.) More je tu, jednako, iako po njemu više ne plove čamci i brodovi sa “svićom”. Žene, na sreću, više ne nose svežnjeve drva na glavi. Djeca oko vrata nemaju platnene vrećice ispunjene mediteranskim travama (da ih sačuva od uroka), ali svaki turist će se vratiti kući sa bar ponekom vrećicom lavande, zlu ne trebalo (a i lijep je miris). Masline izgledaju besmrtne, barem one kojima neki od zadnjih požara nije dokazao suprotno. Mirisi Mediterana sve manje uključuju mreže koje se suše na suncu, hranu za koze iza kuće, ribe sa gradela… ali roštilja ima posvuda, pršuti ne mirišu ništa lošije, kao ni divlje trave i kamenje na suncu. Manje, ali ipak, su prisutni cvrčci (danju), a zrikavci (noću). Galebova i lastavica je manje, pasa i mačaka više…. Istina, promijenilo se noćno nebo; manje je zvijezda, ali to je valjda danas posvuda tako (osim, pričali su mi Jesenko i Bilja, u srcu Sahare, tuareskoj provinciji Tamanrasset; svjedočili su tome)….

Jednom davno, i nad Jadranom je bilo više zvijezda, a na obali mnogo manje svjetla pa ribarima nije bilo lako sa pučine pogoditi koje je njihovo selo. Trebala im je pomoć da bi se sretno vratili kući. Nema zapisa kad je Ik (ili Ijak) napravljen, neki tvrde da je to jedan od najstarijih svjetionika na Mediteranu. Izgrađen je na stijeni, nekoliko metara od obale. Nekad je postojao drveni most kojim su prelazile žene i na njegovom vrhu palile vatru. Odavno nije u funkciji, a proširenjem obale našao se na kopnu. Ali još stoji.

 

 

 

Ne može se poreći, i ljudi su drugačiji, ali prije svega zato što rastu (ili stare, već kako je kome zapalo i kako tko vidi). Prica teče dalje, no bitno je priznati da su kćeri i sinovi Ilira, Slavena, uskoka, Mlećana, partizana i turista sve prije nego dosadni. Jest da je dosada ponekad preduvjet za kreativnost, ali češće je okrenuta prema smrti; ima gorak okus besmisla i prašine. Ne kaže se tek tako da je neka osoba “smrtno dosadna”. Podgorani nisu; žive svoje živote, na svoj način, manje-više pomalo……

Da skratim priču, pitanje je slijedeće: da prodam svoju kuću u Podgori, nedaleko od luke, sa najglasnijim (i najboljim) susjedima koje znam? Pa da onda potražim neko drugo mjesto, u kojem se govori tiše i psuje manje, gdje se – gledajući oko sebe – neću sjećati ničega? U stvari, u jednom takvom i živim, najčešće. Od kada sam pronašla svoje gnijezdo u Niskim Zemljama, sve sa vrtom (iznad kojeg se neumjereno glasaju sjevernjački galebovi), biljke koje tamo sadim  (uz hortenzije, koje su me dočekale) su lavanda, ruzmarin, smokva i loza (od koje narastu “grožnjaci”) ….

Decenijama me ispod Biokova pozdravljaju sa “E, mala”. Ponekad mi se čini – bolje je otići prije nego se predomisle. Ili baš i ne? U svakom slučaju, vrijedi zapamtiti ono – “pomalo”….

 

 

Mira Oklobdžija

Jul, 2018