Moj Dnevnik, danas

Mada mi je Kazimir, bar po jednoj definiciji, sasvim nelogičnoj, ali istinitoj, alter ego, ne usuđujem se govoriti o mom dnevniku, ili o nekom, drugom, recimo, literarnom, ili intertekstualnom (što ne treba brkati sa šintertekstualizmom bugarske špijunke Juliške Kristeve), partizanskom, ili, još bolje, zen-partizanskom. Reč je o Kazimirovom Dnevniku, njegovom, koji nam se ne vraća u nekoj novoj, oštrijoj, efikasnijoj, formi, ne samo zato što se takve reči kose s duhom kazimirizma, nego zato što, za razliku od stvarnosti, globalne, kosmičke i psihopatološke, koja svaki dan sve zadrtije nestaje, Dnevnik nije nekud otišao, recimo, na zasluženi odmor, ili u kraću studijsku posetu prošlosti, ili nebudućnosti, kako bi nam, se u nekom optimalnijem kontekstu, možda s diplomom, vratio. Drugim rečima, dok smo mi lutali, poput autostopera u Tibetanskoj knjizi mrtvih, Dnevnik nas je gledao, možda pomalo začuđeno. Zamišljam, pomalo mazohistički, nekog plaćenog skeptika, koji će nam zameriti što nastavljamo započeto delo znajući, a možda i ne znajući baš sasvim, da nam Kazimir trenutno nije pri ruci kako bi obogatio kolektivni tekst halucinantnim opisima nemuštih, a i gluvih, da ne kažem apsurdnih, dimenzija Ovoga Ovde. Pre svega, takvi skeptici zaboravljaju da Ovo Ovde, nije više lokalni fenomen, pod rubrikom metafizičkog folklora, već subjektivno opšteprihvaćena predstava sveta, onog na baroknim mapama, u njegovoj celini. Naravno ovakav konsenzus, a i slični, nikako ne umanjuje Kazimirove analize alijenacije otuđenja, naročito u Molibdenijusovoj Tanatološkoj teoriji značenja. Dnevnik krije mnoge druge, i još strašnije, primere. Pored toga, ako pretpostavimo da je zacrtani prostor od Ovoga Ovde i Večitog Nebeta neizmerljiv, sveobuhvatniji od beskonačne vasione, bogatiji od celokupne belosvetske literature, počevši od Gilgameša, preko vizantijskog egzistencijalizma, pa do Borhesovih trabanata i imitatora (kasnije možemo govoriti o Borhesovim neuspelim pokušajima da prepiše, i da time sebi pripiše, Kazimirov Kavkaski roman), shvatićemo da je a priori nemoguće smestiti Dnevnik u nekakav blokovski literarno-birokratski arhiv na Novom Beogradu, ili staviti ad acta, jer je on, mislim na Dnevnik, od samog početka, verovatno i pre autorove originalne koncepcije, postojao kao samosvojna transcendentalna intencija, izvan, to jest, iznad, literature, kritike, sociologije, filozofije, a o drugima da i ne govorimo, i sličnih brutalno malograđanskih konstrukcija na osnovu upregnuto pripitomljenog betona. Konačno, i Kazimir je znao, ili zna, da autori koji za života objavljuju svoje radove, sabrane, probrane, prebrane i nebrane, posle toga mahom ne objavljuju monumentalnija dela. Ne znam da li je sam Kazimir prvi formulisao taj paradoks, ako je uopšte reč o paradoksu. U svakom slučaju, ubeđen sam de će nam Dnevnik dati odgovor, koji, na kraju krajeva, nije ni bitan, budući da se pitanja utapaju u odgovor. Vara se Hajdeger ako misli da nas je definitivno bacio u svet, svet u kojem ćemo panično bežati od Bitka, tubitka, dobitka i gubitka. Vara se Hajdeger, jer nije čitao Kazimirovu nenapisanu, a najverovatnije i neobjavljenu, priču “Hotel Hajdeger,“ gde pisac govori, itekako, i u sitna creva, o problemima, naročito zimi, s hotelskim radijatorima, a pogotovu s cevima u kojima struji, malo struji pa se zaglavi, Bitak, u polutečnom stanju, dovodeći goste do egzistencijalnog očajanja i drugih pleonazama. Možda će se priča pojaviti u nekim maglinama Dnevnika. Možda neće. Ali, u svakom slučaju, u inat Hajdegeru i njegovom jalovim teorijama o ontološkom kućištu i okućnici, Dnevnik će, bar meni, ali, verujem, svima nama, mislim na sve prošle, sadašnje, predbuduće i buduće saradnike, biti autentična kuća koju nikad nismo napustili, koju ne možemo napustiti, jer ćemo je naći i na kraj sveta.

 

Zoran Minderović