Zima i bananaribe, 17. januar, utorak

Sneg. Zima. Procesija. Noćas su me mučili snovi. Sanjao sam da je B.V.B. otputovao u Kinu i da sam ima zadatak da ga vratim otamo svojim kolima. Automobil sam, međutim, stalno zaboravljao. Došao bih u Kinu, u neku varošicu u kojoj nisam video nijednog Kineza na ulici, stao ispred kuće u kojoj je živeo Boža i dozivao ga. On bi se ubrzo pojavio, u beloj košulji, sa zavrnutim rukavima, i nekim tankim svetlim pantalonama. Pitao me je: gde su ti kola? A ja bih se prenuo i shvatio da sam ih zaboravio u nekom mestu u Srbiji, nekoj sličnoj varošici, praznoj, na letnjem, podnevnom suncu. Kao da kiša nije godinama padala. Onda bih se obreo nazad i tražio sam kola, a zaboravio na prijatelja koji me čeka u Kini. To je bilo mučno i beskonačno. Traljavo. Bez pravog kraja i početka. Stalno u krug.

Zbog važnog sastanka dugo nisam mogao da zaspim. Sneg nije napadao kao što je pretio. Zaustavio se tek toliko da pojača sivilo i depresiju.

Juče sa Ognjenom i Nikitom na Dunavu. Pokupio sam ih oko trojke i odveo kod sportskog centra 25. maj (ja ga još uvek tako zovem premda su mu promenili ime). Poneo dam dvogled tako da mogu da istražuju led i drugu obalu. Od Zemuna, glavnom maticom Dunava, pored Ratnog ostrva, zaustavio se led kao ogromni čep. Od Save, međutim, ide tok koji se probio, a prema Pančevačkom mostu skroz se raširio i oslobodio Dunav. Uska traka reke a oko nje led. Dva remokera se vraćaju od Pančeva. Na sredini zaleđenog Dunava, tačno preko puta sportskog centra, zarobljen splav sa kućicom. Kao da je odneto celo imanje. Izgleda kao salaš u ledu. Odavno nije bilo ovakve zime. Nigde nikoga. Onda odemo do savskog pristaništa. Sava blatnjavo siva bez trunke leda. Valjda se ugrejala od Obrenovca. Hladno je i za pecaroše kod Brankovog mosta.

 

DSCN2118

 

Poštar je zatakao koverat sa knjigom Tončija V. Iz Zagreba je putovala skoro deset dana. Umesto četiri, pet. Valjda toliko treba dok se sve proveri.

Na početku priča: “Riba banana”! Čudno je kako se cela jedna generacija može smestiti u čuvenu Selindžerovu priču “Divan dan za bananaribe”. I šah, naravno. To, nesumnjivo, ide s godinama. Ko tada nije igrao šah i čitao Selindžera taj se pokazao na drugim poljima: ili je otperjao u svet ili ostao kod kuće da bi postao nacoš.

 

 

Današnji post Gordane Nonin:

UPOZORENJE NA GOSPODINA X
Dopunski časovi, sećate se, za one koji nisu savladali gradivo tokom redovne nastave. Lekcija: “Otpor koji ste pružili ne može se završiti s danom vašeg oslobođenja”

(Koristim prevod Dragoslava Dedovića, direktora Regionalnog ureda za Jugoistočnu Evropu Fondacije Hajnrih Bel)
“Gospodin X je utvara demokratije, on nema ni pamćenje ni maštu. Ako tražite protivnika, tražite njega; otpor koji ste pružili ima smisla ako stare protivnike držite na oku, da ih ne izgubite iz vida, ali nikada ne smetnite sa uma da je Gospodin X taj koji istinito naziva pretjeranim i koji vašu sudbinu, ma koliko ubjedljivo bila predstavljena, pretvara u bajku; da je on čovjek koji u svakoj diskusiji, bez obzira da li se radi o djevojačkoj odjeći ili atomskom naoružavanju, isključuje temeljne principe, želeći da raspravlja samo o onome što on naziva bliskim i očiglednim. Ne pada mu na pamet da bi temeljni principi mogli biti najbliži, to je za njega nepoznato. Njegova glavna riječ je zdravlje, a žrtva je riječ koja po njemu spada u oblast bolesnog. Religija je za njega neka vrsta ljudske djelatnosti, on nije stekao vjeru već ju je naslijedio kao plac koji donosi kamatu. Mogao bih nabrajati njegove osobine do iznemoglosti, ali se nadam da sam vam donekle učinio prepoznatljivim protivnika koji prijeti da obesmisli vaš otpor i vaše žtrve. Otpor koji ste pružili ne može se završiti sa danom vašeg oslobođenja; snaga i suverenost, koja je bila osnova pružanja otpora, mora da traje i nakon što su vaši jasno prepoznatljivi protivnici izgubili vlast nad vama. Utvara, koju sam pokušao opisati još ima vlast i prodire sve više u same vrhove.” – Hajnrih Bel: “Upozorenje na gospodina X”, 1959. godine.

 

Šta će srpska vlast sada da uradi sa vozom koji je pokušala da uputi u Kosovsku Mitrovicu? Koliko je još pruga uopšte u opticaju? Ko još putuje vozom? Da li će, možda, voz da služi za verske pohode? Od Beograda do Sremskih Karlovaca? I obratno? Studenica, Sopoćani? Koje ludilo! Moramo se stalno podsećati na ludnicu iz koje smo pobegli. Ludačke košulje uredno složene čekaju. Redovno prskanje protiv vaški. Bez pertli i opasača. Štitnici za jezike u teglama. Struje dovoljno. Lekari i osoblje, baš kao i bolesnici, nestrpljivo čekaju. Ajde još jednom da napunimo ludnicu pa da je zapalimo! Ima ceo svet da razveselimo. A što će samo Tramp da se smeje.

Eno ih bananaribe kako iskaču iz mutne Save! Zabljesnu na zimskom suncu i odmah nestanu u tami rečnog vrtloga!