Moj dnevnik
Kazimir o virusu
U ovom Dnevniku, kao što znamo, mnogo je rečeno i izgovoreno, o svemu, pa i sadašnjem krunskom virusu, čiji nadimak nije slučajan, jer ga krunišu trijumf ludosti, gluposti i međunarodnog kapitalizma. Drugim rečima, nije ni potrebno, mada je poželjno čitati i citirati Kazimirove sentencije o Ovome Ovde da bi čovek, ako je uopšte reč o čoveku, shvatio da se Ovo Ovde proširilo na kosmos, da ne kažem svemir, u kojem, naravno mira nema. Pored toga, znamo iz konteksta (jer je svaki kontekst poguban) da je istinski virus, mnogo jači od bilo kakvih petparačkih manifestacija s kojima se zamajava takozvana medicina, organizovani imbecilizam, od kojeg žive kulturne javne kuće i druge institucija posvećene politički korektnom nehumanizmu i drugim oblicima društveno korisnog bezumlja. I tako, zahvaljujući nekim objašnjenjima znamo da nije trebalo čitati američke knjige kao što je Život protiv smrti, poremećeno delo Normana Brauna, u kojem se on, uz veličanstvene...
NastavakAjnštajn i ja
Albert Ajnštajn kod mojih roditelja nije stajao mnogo visoko dok odnekud nisu saznali da je zahvaljujući njemu napravljena atomska bomba. Od tada, o Ajnštajnu: sa mnogo uvažavanja. To što je bio načitan, što je svirao violinu, govorio nemački a bio Jevrejin, sve se to, ipak, moglo lakše podneti zbog bombe. Posebno je bilo dobro što je Ajnštajn posle velikog rata bio protiv bombe. Samo se onaj ko je nešto stvorio može toga i odreći. Kao što samo onaj ko nešto otkrije može to najbolje i da objasni. Ja sam u školi bio loš iz matematike iako mi se dopadala njena ambicija da sve razjasni. Razvijao sam mnoge teorije, od nastanka kosmosa do uloge prostih brojeva u svakodnevnom životu, ali nikako nisam mogao da razumem školske zadatke. Alberta Ajnštajna sam obožavao jer je i on u školi bio loš iz matematike a istovremeno, unutra, genijalan matematičar. Pitao sam se: kako...
NastavakMoj Dnevnik, danas
Mada mi je Kazimir, bar po jednoj definiciji, sasvim nelogičnoj, ali istinitoj, alter ego, ne usuđujem se govoriti o mom dnevniku, ili o nekom, drugom, recimo, literarnom, ili intertekstualnom (što ne treba brkati sa šintertekstualizmom bugarske špijunke Juliške Kristeve), partizanskom, ili, još bolje, zen-partizanskom. Reč je o Kazimirovom Dnevniku, njegovom, koji nam se ne vraća u nekoj novoj, oštrijoj, efikasnijoj, formi, ne samo zato što se takve reči kose s duhom kazimirizma, nego zato što, za razliku od stvarnosti, globalne, kosmičke i psihopatološke, koja svaki dan sve zadrtije nestaje, Dnevnik nije nekud otišao, recimo, na zasluženi odmor, ili u kraću studijsku posetu prošlosti, ili nebudućnosti, kako bi nam, se u nekom optimalnijem kontekstu, možda s diplomom, vratio. Drugim rečima, dok smo mi lutali, poput autostopera u Tibetanskoj knjizi mrtvih, Dnevnik nas je gledao, možda pomalo začuđeno. Zamišljam, pomalo mazohistički, nekog plaćenog skeptika, koji će nam zameriti što nastavljamo započeto...
NastavakDo moga
Kad bi veliki Aleksandar Makedonski uzviknuo: do moga! Svi bi se zbili oko njega. Nije bilo sile koja je mogla da ih pobedi. Kasnije su i druge vojskovođe, velikaši i političari pokušavali to isto. Nije im previše pomoglo. Gaj Julije Cezar bio je baš iznenađen zbog Brutovog izdajstva. Nije imao vremena da to sa njim raspravi mada se priča da je Brut posle toga neprekidno ponavljao nije važan moj ili tvoj već demokratija. Kako se uopšte desilo da se od jedne emotivne izjave, koja je, u svoje vreme, osvojila svet, stigne do prazne i lascivne, moglo bi se reći uličarske, dosetke? Tako što je nestajao prirodni, autentični autoritet a zamenjivalo ga bolećivo samosažanjenje? U osnovi, to je prava muška, mačo, izjava koju, međutim sve više koriste i žene. To je izjava koja se najčešće izgovara samostalno, potpuno spontano, izazvana nekakvom greškom, kvarom, ljutnjom i nezadovoljstvom što nešto ne radi...
NastavakĐango, 9. avgust 2018, četvrtak
Krenuo sam na akupunkturu. Prija mi. Osećam se bolje posle svake seanse. K-a, neuropsihijatar i majstor akupunkture, neobično je prijatan i prirodan čovek. U njegovoj ordinaciji stalno se čuje muzika. Isključivo instrumental. Džez, rok, obrade klasičnih kompozicija… Vrlo nenametljivo. Ni glasno, ni tiho. Tek toliko da imaš prijatno okruženje. Po sobi u kojoj ležim, u vreme seanse, dosta slika po zidovima. Olovka, grafika, kombinovana tehnika… Prvi put sam na akupunkturi. Moje znanje o akupunkturi je krajnje površno. K-a je čovek velikog iskustva. Godinama je radio izvan Ovog Ovde. Seansa započinje ispitivanjem pulsa. Sa obe ruke. Puls mnogo toga pokazuje. Svaki organ ima „svoj“ puls. Za vreme prve prve seanse, dok sam ležao na leđima, izbockan samo tako, a to ležanje traje oko pola sata, u jednom trenutku sam zaspao. Samo kratko, par minuta. Onda sam se trgao kao da sam uradio nešto nedolično. K-a mi posle reče da je...
NastavakO čoveku koji nije znao da ćuti, 4. avgust 2018, subota
Bio jednom jedan čovek koji nije znao da ćuti. Štagod se desi on mora da da svoj komentar. I ako se ništa ne desi uvek ima nešto što se propustilo odranije, a i sama tišina izaziva reakciju. Koliko je šamara i poljubaca dobio Vlasta? Čega više? Šamara svakako. Deset su ga puta otpustili, pet puta privodili na informativan razgovor, bezbroj puta presilišavali: od direktora i šefa do predsednika kućnog saveta. On se zbog toga nije bunio, prihvatao je to kao deo igre. Kad bi mu rođena žena rekla: moramo ozbiljno da razgovaramo, on je dobro znao da nije u pitanju nešto što je uradio već nešto što je rekao. Svaki put bi se izvinio zbog nerazumnog ponašanja, ali i dalje nije umeo da ćuti. Jednog ih dana okupiše na poslu, u pitanju je bila državna firma, da im direktor saopšti da više nema godišnjih odbora jer je ugrožena Gornja...
NastavakO vodenom talogu, 29. jul 2018, nedelja
Kažu da ga ima svuda oko nas. Verovatno i u nama. Vodeni talog se ne može lako prepoznati jer ima sposobnost prilagođavanja i pretvaranja, kombinaciju tvrdoglavosti i prirodne inteligencije. U društvu se vodeni talog može uočiti kao prodornost i uspešnost. Političari su mahom bogato obdareni vodenim talogom koji im se skuplja u očnim jabučicama, jeziku i tabanima. Kad hoće da izbace istinu na videlo oni, u stvari, ispljunu gomilu vodenog taloga koji se zalepi za lica i u srednje uho slušalaca. Neki od toga izgube ravnotežu, neki obnevide, a najveći broj progleda. To se zove ubedljiva skupštinska većina. Video sam šta vodeni talog može u različitim životnim situacijama, ali nikada da tako masovno deluje. Obično bih imao neku uspomenu koja bi se zadržala u pamćenju kao mrlje vodenog taloga na dnu zaturene čaše. Ali sa tim se ništa ozbiljno nije, da ne kažem praktično, radilo. Da u Veneciji ima...
NastavakStonoge, 26. jul 2018, četvrtak
Ništa se ne dešava samo od sebe. Osim u posebnim prilikama. Na primer kod Velikog Praska i pada Bastilje. Stvarnost u ovoj zemlji je dovoljno odvratna da vam nikakvo dodatno objašnjenje nije potrebno. Ne možete da menjate druge ljude. Oni su onakvi kakvi su. Delujmo kapilarno! Možda to nekad deluje utešno. Koliko traje da traje. Ionako, niko više ne meri vreme. Kada bih pisao o onome šta se oko mene dešava, kakve je gluposti i gnusobe valjaju, to više ne bi bilo pisanje već neprekidno psovanje. Od toga bih izgubio glas, a ramena se ukočila. Pokušavam da pobegnem u detinjstvo. Koja je buba bila najodvratnija? Naravno, stonoga. Nikada nisam proveravao koliko ona stvarno ima nogu, niti da li ujeda, ostavlja jaja ispod kože, zavlači se u uši i nos, koliko je smrtonosna a koliko opasna. Kad se zgazi stonoga oseti se smrad kiseline. Na kraju je ispalo da je...
NastavakČovek koji od ljudi pravi majmune, 22. jul 2018, nedelja
Bio jednom jedan čovek koji je voleo da od ljudi pravi majmune! Niko ne zna kada je počeo sa tom rabotom, verovatno kad je poodrastao i dobio siguran i važan posao. Pre toga bi ga, siguran sam, neko udario po pičci. I to ne jedamput, jer klinci često reaguju spontano i prirodno, pogotovo kad ih neko ismeva. Ali u vreme kad je čovek, zvani Rata, počeo od ljudi da pravi majmune svi su smatrali ne samo da je to isključivo njegovo pravo nego i da su majmuni zaslužili to što će dobiti. Najviše je voleo da ga zovu da interveniše za nečiji posao, a on obeća da nema problema i da će sve biti kako treba, pa se posle slatko smeje bar pola sata. Ponekad pozove nekoga iz te službe gde bi trebalo osoba N. da se zaposli. Rata zna sve u Gradu, pa kaže: ako vam se prijavi...
NastavakU bolnici, 19. jul 2018, četvrtak
U utorak, 10. jula, bio sam primljen u bolnicu. To je jedan od onih ličnih, dramatičnih trenutaka, od kojih sa jedne strane strepiš, a sa druge se nadaš da će upravo on razbiti sve mračne oblaka i strahove. Početak lečenja! Bolnica je poznata, vrhunska, u staroj zgradi preko puta kliničkog centra. Dovezao me je moj stari prijatelj, taksista Žare, dok je Ivan došao pravo noseći podebeli dokumentciju i uput. Onda sam se sa Ivanom popeo na sprat gde nas je dočekao ljubazni doktor B. koji me je odveo do sobe i praznog kreveta. Soba sa sedam kreveta. Svi kreveti (osim moga) popunjeni. Stariji muškarci – prosek oko 60 godina. Sa moje leve strane je najstariji, a sa desne najmlađi. Ovaj najmlađi, mislim da nema još 50, izgleda najslikovitije: tetoviran po celom telu. Iz Jagodine. Ne mogu još da legnem jer još nije stigla čista jastučnica. Sedim na rubu kreveta....
Nastavak