PUT
Zamislite da je netko naslijedio, pa onda godinama dalje sakupljao, nadogradđivao i razvijao svoju biblioteku, stvarajući tako komplicirano tkanje ideja, misli, inspiracija, svojevrsnu arhivu vlastitog lutanja i traženja smisla, čvrstu točku u svemiru. I onda, nekog pogrešnog dana usred malog/velikog, u svakom slučaju nepotrebnog rata, uleti projektil kroz prozor stana i u trenu svi oni trenuci traženja i nalaženja, zadovoljstva i osjećaja sigurnosti u svom prostoru nestanu u vatri. (To se desilo mom prijatelju Nenadu, u Sarajevu.) Kako ponovo složiti kockice vlastitog života? Ili zamislite da neka žena konačno nađe čovjeka svog života (što se ponekad događa), ima mnogo prijatelja, kćerku, planira još jednu bebu, pred njom je brdo planova i doktorat koji tek što nije završila. Zadovoljna životom, kreće na odmor. I onda se, na cesti prema moru, na nekoj okuci koja ju je čekala, desi nesreća i nje više nema. (To je bila sudbina moje kolegice Lidije.) Jadranka, Katarina, Srđa i Jadran su sami odlučili na kojoj okuci, u kojem momentu treba ostaviti Put. Da ne nabrajam. Kako godine prolaze, postajemo sve svjesniji granica. U bilo kojem pravcu da pogledamo vidimo kraj neke linije, najčešće ali ne uvijek neočekivani, dramatični ili finalni završetak nečije priče. Mi idemo dalje svojim Putem. I držimo se njega bez obzira sto uglavnom nismo svjesni (ako nismo usvojili Tao “starog dečka” Lao Tsua, povjerovali Confuciju i ostalim istočnjacima) koliko je svaki njegov milimetar ili trenutak upotrebljen za pokret – važan. Što drugo? Dok se krećemo izgleda nam da napredujemo ili, jednostavno, da smo još živi, bar na neki način.
Prije nekoliko dana (19 jul 2016), razmišljala sam o sudbini koja ti radikalno mijenja život ili ga definitivno okončava gledajući impozantni, metalni spomenik Cornelisa Lelya, podignut na Afsluitdijku, 32 kilometra dugačkoj i 90 metara širokoj brani na sjeverozapadu Nizozemske. Ta brana je dio kompliciranog projekta, baziranog na planovima Lelya, inženjera i političara rođenog 1854. Rezultat je bio stvaranje Ilsselmeer-a, najvećega jezera u Zapadnoj Evropi, i dodavanje zemlji novih prostora otetih od mora. Kad stojite na brani lijepo se, iako poprilično zastrašujuće, vidi kako je površina oceana nekoliko metara viša od površine jezera sa druge strane. I boje vode su različite, kao da nikada nisu bili jedna masa. Nizozemska, kako joj i ime kaže, vrlo je niska zemlja; 26 odsto njene površine donedavno je bilo morsko dno. (Može se dodati da je 50 odsto zemlje tulipana samo metar iznad razine oceana. Lelystad, grad osnovan 1965. na polderu, “novoj” zemlji koja je danas provincija Flevoland, imenovan u čast Lelya, nalazi se tri metra ispod morske površine.) Što bi rekla Ursula Le Guin – zemljomorje.
Cornelis Lely, političar i vizionar, omogućio je da se svojevrsno čudo desi. Ubrajam ga u one koji zaslužuju da ih se pamti. Znao je što se treba napraviti da bi more postalo manje opasno, imao je dovoljno moći i utjecaja da se u Parlamentu izbori za početak radova, bio je dovoljno stručan da sam izradi kompleksne planove čitave zaštitne strukture. Sistem je građen u nekoliko faza, a na najvećoj brani glavni radovi počinju 1927.
Lelyeva statua, okrenuta licem prema novom jezeru, a ne prema slobodnim vodama mora na zapadu, danas stoji na visokom postolju usred brane i svakodnevno dočekuje gomile posjetilaca. Gledaju ga odozdo dok je Lelyjev pogled negdje visoko iznad njih. Mene se doimio teški zimski kaput u kojem se nazire vjetar. Još više, torba ispod lijeve ruke u kojoj su, ne sumnjam, planovi za njegov projekt. Trenutak iz dinamičnog života, zauvijek zaustavljen. Ono što me pogodilo i potaklo da mislim o sudbinama, granicama i životu općenito je podatak da je Lely umro 1929-e, to jest tri godine prije nego je brana završena, četiri godine prije no što je i službeno otvorena. Nije dočekao. Ali možda to i nije važno. Vjerovatno sam samo sentimentalna. Važno je da je imao dobar Put . Nama ostaje da nađemo svoj, bez obzira na sve. Tek toliko, a u kontekstu razmisljanja o smislu života….
Mira Oklobdžija