Ukradena relikvija
U sred leta 2007. novine su, nemajući pametnija posla, zakasnelo izvestile o krađi koja se u Beogradu dogodila još u aprilu iste godine. Novinar se trudio da zvučnim naslovom i podnaslovom „Zagonetka usoljenih riba. Iz beogradske privatne kolekcije ukradena tajanstvena relikvija“ svojoj vesti dâ izvesnu mističnu intonaciju, no sa slabim rezultatima. Već sutradan, tobož senzacionalna vest je pala u zaborav. Događaj, ruku na srce, i nije bio mnogo uzbudljiv. Neko je provalio u stan, tada već pokojnog beogradskog kolekcionara crkvene umetnosti S. G., napravio malo nereda i odneo samo jednu neveliku drvenu škrinju s tragovima pozlaćenog srebrnog okova. U sandučiću iz XIII veka su navodno bile dve sasušene, usoljene, ribe. Naslednici kolekcionara su provalu primetili tek posle nekoliko dana, kada su došli da provetre stan. Oni, kako se u članku veli, nameravaju da ostatak zbirke zaveštaju nekom muzeju, ali eto, ne uspevaju da prebrode uobičajene birokratske prepreke i zlovolju kulturnih poslenika u nadležnim institucijama. Sve u svemu, stara i dosadna priča.
Te ribe mi, međutim, nisu davale mira. Šta će usoljene ribe u staroj škrinji između raznih, prašnjavih, crkvenih utvari? S. G. je bio kolekcionar koji se specijalizovao za crkvenu umetnost poznog srednjeg i novog veka, a posebno za barokni crkveni nakit iz Vojvodine. Poticao je iz ugledne i bogate šidske porodice, a dobar deo života proveo je u Zagrebu gde se posvetio traganju za blagom iz fruškogorskih manastira, poharanih i uništenih u Drugom svetskom ratu. Preko nekih zajedničkih poznanika uspeo sam da dođem do kolekcionarovih naslednika koji su mi omogućili da, u njihovom prisustvu, pogledam pedantno vođenu kartoteku zbirke. Rođaci su bili vrlo nepoverljivi i ogorčeni na sve i svakoga, te mi nisu dali da karton iznesem i fotokopiram u obližnjoj fotografskoj radnji, nego sam ga prepisivao, dok mi je iznad glave šištala i zvocala čupava naslednica: „Ovo je strašššno! Ja ne znam šššta Oni misle! To je šššljam!“ „Ne misle ništa, gospođo“ – rekoh udvorički – „u tome je i problem“. Barem nisam slagao. Brzo su me se rešili, a nisu mi čak pokazali ni ostatak zbirke. Kafu sam uljudno odbio, sumnjajući u čistoću šoljica. Kako čujem još uvek se nešto sude s Gradom i ministarstvima, a stan je i dalje zaključan, mada ga redovno provetravaju.
Iz kartona, koji je S. G. popunio okruglastim, urednim rukopisom, saznao sam da je sanduk bio drven (verovatno od topole), dimenzija 57x26x18 cm, s poklopcem na kome su nedostajale šarke. Na dužoj strani škrinje bio je sačuvan fragment oplate od pozlaćenog srebrnog lima (16x12cm), reljefno ukrašene iskucavanjem. Nazirale su se predstave galija i riba u moru, grb sa poprečnom prugom (tzv. pojas) kao i deo natpisa: RE MOR. Ovo sam video i na, prilično slaboj, crno-beloj fotografiji škrinje. Na drugoj fotografiji su se, u otvorenoj škrinji, videle dve ribe. Izgledale su sasvim kao sasušeni drvenasti bakalar koji se povremeno prodavao u boljim beogradskim samoposlugama. Ribe su bile trbusima okrenute jedna ka drugoj, a najneobičniji je bio splet nekakvih cevčica, ili niti kojima su bile spojene.
- G. je u šturom komentaru izneo i svoju interpretaciju: „Škrinja potiče iz manastira Bešenova, datira se u kraj XIII veka i pripadala je Konstanci Morozini, ženi kralja Stefana Vladislava II (Nemanjića). Ribe kao relikvija mogu se objasniti na dva načina. Ili se smatralo da su u pitanju ribe koje je Sveti Petar ulovio u Galilejskom jezeru pre nego što je postao apostol, ili – što je verovatnije – da su to one dve ribe kojima je Isus nahranio 5000 ljudi u pustinji. Na oplati je predstava brodova i riba, grb sa poprečnom prugom, kao i natpis RE MOR, što potvrđuje poreklo vlasnice. Naime, u pitanju je očigledna skraćenica od RE(gina) MOR(osini) – kraljica Morozini.“
Same ribe me nisu mnogo impresionirale. Srednjovekovni svet je bio prepun raznoraznih, uglavnom falsifikovanih, relikvija, mošti, kostiju, sasušenih ruku i zuba, ampula s krvlju, delova Časnog krsta (za koje bi bila potrebna čitava šuma), te su i naše dve „novozavetne“ ribe mogle lepo plivati u tom moru krivotvorina. Uostalom, još je Bokačo u Dekameronu pisao o navodnom čudu, kada se lažno pero Arhanđela Gavrila prometnulo u (takođe lažni) ćumur na kome su pekli Sv. Lovru (Lavrentija). Ali kraljica Morozini! To je već nešto!
Konstanca, kćerka Mihaila, iz ugledne i dugovečne mletačke porodice Morozini koja je dala nekoliko duždeva, zaista jeste bila žena Stefana Vladislava, prvenca srpskog kralja Dragutina. Bračni ugovor, koji je sačuvan, sklopljen je 24. avgusta 1293. godine u palati Morozini u Veneciji, a svedoci su bili, između ostalih, epsikop bosanski Vasilije, još nekoliko episkopa i sveštenika, izaslanici kralja Stefana Dragutina, dubrovački gospar Vito Bobaljević, ugledni Mlečani iz porodica Mihieli i Zeno, te srpski sveštenik Avram koji je sastavio zapisnik. Brak je bio dinastički važan. Konstanca je bila unika Albertina Morozinija, hercoga od Slavonije i brata Tomazine Morozini, majke Andrije III „Mlečića“, poslednjeg kralja Ugarske iz dinastije Arpadovaca. Tako je Konstanca, zapravo, bila nećaka ugarskog kralja. Ali, ipak, nije bila kraljica! Vladislav, čija je majka takođe bila ugarska princeza Katalina, postao je kralj i naslednik države Stefana Dragutina (koja s ponekad nazivala i Sremska kraljevina) tek 1316, kada mu je otac, povukavši se pred smrt u manastir, prepustio presto. No, Vladislav nije dugo kraljevao jer ga je stric, kralj Milutin, ubrzo pobedio i zarobio, prisajediniviši i njegove zemlje svojoj kraljevini. Kasnije, posle smrti kralja Milutina 1321, Vladisav se ponovo upleo u borbe oko srpskog pestola, ali bez uspeha. Umro je verovatno 1326. u Ugarskoj. A šta je bilo s Konstancom? Nje nema na istorijskoj pozornici još od 1309, kada se Vladislav oženio kćerkom jednog erdeljskog vojvode. Nema nikakvih vesti o tome da li je pre 1309. Konstanca umrla, ili je brak bio raskinut.
O Konstanci Morozini uopšte nema mnogo podataka. Veli se da je bila lepa, pomalo raskalašna, ali da je štitila mletačke trgovce i činila bogougodna dela. U palati Morozini u Veneciji čuva se njen portret, mada idealizovan, nastao stotinama godina kasnije, u XVI veku. Ostaje nam, naravno, i kovčežić s ribama. Uzgred, to što je čudna riblja relikvija navodno pronađena u Bešenovu potkrepljuje narodno predanje da je ovaj manastir izgradio kralj Dragutin. Verovatno ju je S. G. pronašao negde u Hrvatskoj posle rata, pošto su ustaše potpuno opljačkale Bešenovo 1942, a Nemci ga bombama srušili 1944.
Relikvijar je S. G. očigledno povezao s Konstancom Morozini iz dva razloga: zbog heraldike i natpisa. Ukoliko je postojala još neka indicija, o njoj nam nije ostavio traga u svom kratkom inventarskom zapisu. Grb bi zaista mogao biti porodice Moriozini: na zlatnom plavi pojas (ta čarobna jednostavnost i skromnost mletačke srednjovekovne heraldike dosegnuta je jedino u japanskim grbovima „monovima“). Drugi argument je natpis RE MOR. Videli smo, doduše, da Konstanca nije bila kraljica (regina), ali udala se za prestolonaslednika pa je natpis možda bio nada, anticipacija, pretenzija? Ili je, pak, nešto drugo u pitanju?
One ribe mi nisu dale mira. Jedne noći sam ih sanjao, onako mrke, drvenaste, bodljikave i usoljene, kako vire iz razvaljenog sandučeta, beče se na mene praznim očnim dupljma i šište: Šššta gledaššš šššljamu jedan! Ovo je strašššno!“ Onda su se razdvojile a, njihovi pipci su se okrenuli ka meni i počeli da me privlače. Nisam mogao da se pomerim, bio sam potpuno paralisan. Nemoćno sam se batrgao i u krevetu nehotice šutnuo mačku, koja me je vrlo trezveno i bez milosti ujela za nogu te sam se, srećom, probudio. San je bio strašan, a mačka me je s jastuka gledala prekorno. Nisam ni pokušao da joj objasnim.
Ali mačka je, kao i obično, bila ključ zagonetke. Posredno me je dovela do još jednog Morozinija. Čitao sam, naime, o čuvenim mačkoljupcima tokom istorije i naišao na dužda Frančeska Morozinija, znamenitog admirala iz XVII veka. Frančesko Morozini, izdanak iste porodice iz koje je potekla i Konstanca, bio je jedan od najsposobnijih pomoraca i ratnika Prejasne Republike. Komandovao je mletačkom flotom u Morejskom (Peloponeskom) ratu protiv Turaka 1685. i osvojio je za Veneciju gotovo čitavo to poluostrvo, što mu je donelo i počasni nadimak „Peloponeski“ (Pelopponesiaco). Tokom opsade Atine 1687. uspeo je, doduše, da sruši dobar deo Partenona, pošto je njegova precizna artiljerija pogodila Atenin hram u kome je bila turska barutana. Pokušao je, bezuspešno, da u Veneciju donese neke od srušenih partenonskih skulptura, ali je time samo pogoršao uništavanje hrama. Ipak je iz Grčke doneo u Mletke tri antička kamena lava koji se sada nalaze ispred Arsenala (uključujući i onog čuvenog iz Pireja, s runskim natpisom). Dužd je postao 1688. i do kraja života (1693) je ratovao s Turcima, lično učestvujući u borbama. Uvek se oblačio u crveno i nikada se nije ženio. Ali, imao je veliku ljubav – mačku, čije ime začudo nije zapamćeno, mada je neki s pravom zovu Dogaresa (što je titula za duždevu suprugu). Mačka se od Frančeska nije odvajala, a bila je s njim u svim bitkama i na komandnom mostu admiralskog broda. Sačuvan je njihov zajednički portret: Frančesko Morozini je, kako dolikuje ratniku, prikazan u oklopu, zaogrnut raskošnim crvenim plaštom, s duždevskim kornom na glavi, a pored njega na stolu sedi debeljuškasta riđe-bela mačka i zaljubljeno gleda u dužda. Postoji i službena verzija istog portreta, samo bez mačke. Kada je maca uginula, dužd ju je mumificirao (s pacovom između šapa, da se zabavi i na onom svetu). Bila je izložena u muzeju Korer, a sada je u venecijanskom Prirodnjačkom muzeju, u odeljku posvećenom kabinetima kurioziteta, u prilično nedostojnom društvu – pored lažne sirene i kokoške s tri noge.
Uspešan čovek kao Frančesko Morozini, razume se, imao je mnogo neprijatelja. Zli jezici su tvrdili da su za njegove pomorske pobede zaslužne mračne sile, da Frančesko i njegova mačka šuruju s đavolom, te da umeju vračanjem da parališu neprijateljske brodove. I ne samo to. U brojnim anonimnim prijavama, ubacivanim u zlokobne venecijanske „lavlje čeljusti“ (Boccha di Leone), pisalo je da se u Mlecima dobro zna da su se Morozini, još od davnina, obogatili nepošteno i magijom, uz pomoć riba koje mogu da pronađu zlato. Uostalom – kako piše u prijavi koja se još uvek čuva u venecijanskom arhivu – nije li baš jedan Morozini na prevaru ukrao neku relikviju od nemačkog viteza koji se vraćao iz krstaškog rata? Duh tog prevarenog viteza, zaista, još uvek pohodi lepo i zabito dvorište Morozina (Corte Morosina). U sred dvorišta je, kao i svuda u Veneciji, cisterna – bunar, a na jednoj od kamenih patera na zidu uklesane su, dabome, dve ribe!
Kockice su, konačno, počele da se slažu: Morozini, ukradene relikvije, magija koja zaustavlja brodove, ribe koje pronalaze zlato… Kako se nisam setio ranije? I to uprkos toliko jasnim snovima, koji su mi u lice šištali rešenje. Na ukradenom sandučiću Konstance Morozini nije pisalo Regina Morozini. Pisalo je REMORA!
Remora ili eheneis (echeneis) je čudnovata riba, poznata još u antici. Kratko ju je opisao Aristotel (pobijajući zabludu da ona ima noge), ali se o njoj najviše raspisao Plinije Stariji u svojoj Prirodnoj istoriji (knj. IX, 41; XXXII, 1). Remora je nevelika, dugačka svega tridesetak santimetara, i prilično je neugledna. Međutim, poseduje neverovatnu snagu. Kada se sisanjem, ustima, prilepi za brod, u stanju je, tako mala, da ga zadrži u mestu, uprkos najjačim vetrovima, olujama, strujama, jedrima ili veslanju. Plinije piše da je remora uticala i na tok istorije. Jedna ovakva riba zakačila se za pretorski brod Marka Antonija u bici kod Akcijuma, potpuno ga parališući. Na taj način donela je pobedu Oktavijanu. Slično se desilo i Kaliguli, čijih četrdeset veslača nisu mogli da nadjačaju jednu ribicu koja je zaustavila carsku galiju. No, time se ne iscrpljuju remorine moći. Korišćena je za spravljanje ljubavnih napitaka (da spreči „švrljanje“ ljubavnika i da učini da im veza bude stabilna i stalna). Takođe je bila omiljena kod trudnih žena, jer je mogla da zaustavi krvarenje i pomeranje ploda, tj. da obezbedi da on ostane u majčinom stomaku do porođaja. Jedna slična riba (ako ne i ista – murex), mogla je sve to isto, ali pride da još pomogne u traženju blaga. Ukolko se riba remora/eheneis/ murex usoli – veli Plinije – može da privuče i izvuče zlato čak i iz najdublje vode! Tradicija o remori očuvala se do današnjih dana na Sredozemlju, posredstvom srednjovekovnih bestijarija – knjiga o životijama. Love se uz pomoć trube – to je zvuk kome ove ribe ne mogu da odole. O remori su pisali mnogi, uključujući Isidora iz Sevilje, Frensisa Bejkona, Rablea, Džona Dona, Erazma Darvina i Borhesa. Opčinjavala ih je moć malog, da zaustavi veliko. U novije vreme utvrđeno je da se remore, ti neželjeni slepi putnici, ne prilepljuju ustima za domaćina (bilo da je to brod, kit ili ajkula), već posebnim organom na glavi u obliku kape (slične beretki). Remorina kapica sa sisaljkama, kako su utvrdili ihtiolozi, evoluirala je od leđnog peraja. Posebno je zanimljivo parenje remora, uz pomoć spleta cevčica kojima se ribe spajaju, ali koje obezbeđuju i uzajamno neutralisanje privlačne sile.
Zgodna ribica, nema šta! Pogotovo za ambicioznog venecijanskog admirala, ili mladu nevestu od koje se očekuju naslednici srpskog prestola. Kako i kada su Morozini stekli okultna znanja o remorama, i još važnije kako su uspeli da ih koriste, spada u domen spekulacija. Nesumnjivo su tu tajnu veštinu brižljivo krili i prenosili s kolena na koleno. Kako je počelo? Možda je relikvija koju je nečasni Morozini (onaj iz ukletog dvorišta) ukrao od nemačkog krstaša upravo bila usoljena remora, s posebnim, magičnim svojstvima? Doduše, venecijansko predanje kaže da je ukradena relikvija, koju je nesrećni vitez skrivao u balčaku svog mača, bila čestica Časnog krsta. Mogla je, međutim, to biti i remora, te da su Morozini naknadno pustili glasine o Časnom krstu, kako bi svoju krađu opravdali verskim razlozima. Krađa i prekrađa relikvija se u srednjem veku ionako smatrala za neku vrstu časnog sportskog takmičenja. Kako god bilo, Konstanca Morozini, u svom mirazu krajem XIII veka, u pozlaćenom okovanom kovčežiću, donosi u Srbiju par usoljenih remora (uhvaćenih i prepariranih u toku parenja, što im je verovatno davalo posebnu moć). Da li su joj pomogle? Ne znamo, verovatno nisu. Nema podataka o njenom i Vladislavljevom potomstvu, a on se ponovo oženio 1309. No, Frančesko Morozini je,, četiri veka docnije, umeo bolje da iskoristi drevnu i ezoteričnu porodičnu tradiciju upravljanja remorama, zaustavljajući turske brodove po Jonskom i Egejskom moru. Moguće je čak pretpostaviti da je bogatstvo Morozinijevih, dobrim delom, poticalo od moći usoljene remore da iz vode izvuče zlato.
Te noći sam ponovo sanjao ribe. Kao, ja u nekom dvorištu popločanom ciglama, svuda okolo zamandaljeni prozori, a u sredini avlije okrugla kamena fontana i u njoj ribice. Ali ne zlatni šarančići, već neke smeđe, duguljaste, s beretkama na glavama – remore. Jedna tamnokosa žena u dugačkoj, hermelinom optočenoj haljini, hrani ih mrvicama, ali neće da se okrene. Taman da joj vidim lice, kad shvatim da ono nije fontana, nego neka duboka i moćna voda, a da ja stojim do kolena u talasima, na velikim i, od algi zelenim i ljigavim, kamenim stepenicama. Oko mene su kuće, ono jeste Venecija, ali i nije. A voda hladna kao led, smrzoše mi se noge. „Samo da ne padnem!“ – mislim se u snu. Uto se probudih! Kroz prozor je duvala hladna košava, a mačka mi je odvukla ćebe s nogu i na njemu bezbrižno spavala.
*
Čitam ovih dana da je u Veneciji pokrenuta odlična građanska inicijativa da se monstruoznim kruzerima, od po trideset i više paluba, zabrani ulazak u Kanal Grande. Zaista, ako američke babe hoće da vide Veneciju, neka malo prošetaju, ne mora baš sve da im se servira u kabini. Toliki su to brodovi da zaklone i kupolu crkve Santa Marija dela Salute. Tim povodom, nađoh na internetu vest da je u junu 2007. (nepuna tri meseca posle krađe kovčežića s usoljenim remorama iz kolekcije S. G.) jedan od tih džinovskih brodova, s nemaštovitim imenom „Dijamant mora“, bio blokiran nekoliko sati na ulasku u Kanal Grande. Do Dogane je stigao, ali dalje ni makac, uprkos moćnim motorima s hiljadama konjskih snaga i remorkerima koji su mu pripomagali. Vratio se pokunjeno do Tronketa, a putnici su pretili da će se žaliti kompaniji. Nikada se nije saznao uzrok paralize broda.
Aleksandar Palavestra