Zašto se komarci najavljuju?

Podgora, Dalmacija, Mediteran, maj 2017-e. Sunčano, ljetno vijeme. Prvi put ove godine sam u sandalama i prvi put u moru (bar do koljena). Navečer, strefi me prvi ubod komarca. Pada mi na pamet pitanje, također po prvi put: zašto komarac zuji, dakle najavljuje svoj napad? Ne daje li tako priliku žrtvi da se obrani? (U stvari ne. Kad se bolje razmisli, samo joj omogućava da se zvizne po uhu, a to je bolno. On ugrize negdje drugdje.) Budući da je Google danas preuzeo od psa status najboljeg čovjekov prijatelj (a ne mora ga se ni izvoditi tri puta na dan da piški), pitam njega. Razočarano utvrđujem da se to već mnogo ljudi priupitalo; nešto teže se otkriva odgovor. Na kraju ga ipak nalazim. Komarci lete brzinom od samo 2 kilometra na sat što ih čini jednima od najsporijih insekata. Izgledaju nam brzi jer smo mi spori. A zuje zato što mašu svojim malim krilima 300 do 600 puta u sekundi.

Svašta čovjek nauči. Na primjer, malo je poznato da je 20. august Svjetski dan komaraca. No njime se ne slave oni sami, nego britanski liječnika Ronald Ross koji je krajem 19. stoljeća otkrio da ženke komaraca prenose malariju na ljude. Možda nismo ni svjesni da su ti izbezumljujući insekti opasniji od tigrova, zmija i morskih pasa jer uzrokuju više ljudskih smrti nego bilo tko drugi (izuzevši samog čovjeka). Prebivaju na Zemlji 95 miliona godina, ima ih oko 3500 vrsta od kojih je nekoliko stotina opasno po (ljudski) život. I dok muški komarci preferiraju nektar, ženkama se više sviđa krv. Ona im je potrebna kako bi dobile proteine za svoja jajašca. (Jedan od načina zaštite je namamiti ih posudom punom hrane bogate proteinima kako bismo ih odvratili od napada na nas.)

Paralele  sa ljudskim ponašanjem nameću se same, iako bih ih rado izbjegla (ali ne postižem). Nekako sve vode ka napadima, postizanju cilja, korištenju drugih za svoje interese. I polako vode ka igrama moći. Dolaze do onih kojima je volja za moć centar bića, životna strast… Ali bojim se da neće dostajati zadržati se na komarcima. No, za početak je dobro. Dakle, mnogobrojni ljudski primjerci usmjereni na osvajanje nekog tipa moći (nadmoći nad drugima) nalikuju komarcima. Glasni su, najavljuju se, zasljepljuju bukom, zuje i grizu, ispijaju životnu energiju, agresija im je bliska poput disanja i izgledaju kao alfa mužjaci (i onda kad to nisu)…… U stvari, negdje su i pošteni – lijepo i otvoreno svima pokazuju s kim imaju posla. Pa tko hoće nek izvoli. Mnogi hoće.

(Pogledajmo na primjer histeričnog Trumpa. Ili, nama bliži primjer; sirovo arogantnog “snažnog junaka”, “našeg čovjeka” – Šešelja. I tako dalje…)

Ali ima i druga grupa, ništa manje željna moći ali na prvi pogled drugačija, prije svega u stilu. Oni su tihi i pritajeni, ne kažu vam “Napadam”, često ih nismo svjesni. Po prirodi su podmukli manipulatori, ne stvaraju buku, služe se pipcima koji vas dohvate iz sjene. Ili, bolje rečeno, iz dubine u kojoj se skrivaju poput meduza. Ne mislim na meduze iz grčke mitologije nego na želatinozne mekušce neodređene forme, one koje su toliko fotogenične kad ih uhvati kamera nekog nesumnjičavog promatrača. (Lako se zaboravi da u morima njihov otrov može izazvati poteškoće s disanjem, povraćanje ili čak gubitak svijesti. Posebno je opasno djelovanje otrova australske morske ose, koje može izazvati i smrt čovjeka). Naravno, još su opasnija meduzi nalik stvorenja koja žive nama u blizini.

(Tu nekako ulazi samokontrolirani Putin, ili Plenković, rafinirano arogantan “gospodin finih manira”, “svjetski čovjek. I tako dalje…)

Obje ove grupe izgleda da izazivaju hipnozu, masovno ludilo, hodočasničko sljedbenistvo…. Lako ih je razdvojiti samo u teoriji. U praksi, drže nas u strahu razigrani križanci komarca i meduze…..Ne treba ni jednima od  njih  truditi se prečitavanjem Machiavellia ili “Umjeća ratovanja”. Na ruku im ide ljudska priroda, ona koja ih povezuje (i razdvaja, jer su posebno talentirani) od njihovih žrtava, “običnih ljudi”, onih koji “hoće”, predaju se nečemu što im izgleda kao sudbina ili neumitni tok historije.

Jesu li ti podanici/žrtve siromašni duhom, dakle blaženi? Ili su slijepi? Kukavice? Stoici i skeptici (nosioci filozofije “nesretne svijesti” usmjerene da shvaćanje i prihvaćanje granica svijeta, a ne pokušaj promjene u njemu)? Zombiji koji vjeruju u svoju osvještenu ljudskost i zdrav razum?Ili ona tri mudra majmuna (koja baš i ne izgledaju toliko mudro; možda se radi o jednom majmunu sa tri para ruku)? Jedno je izvjesno;  oni nisu malobrojni “sinovi protivljenja” (tj. ljudi ispunjeni Đavolom, “lavom koji riče” iz Novog zavjeta). Ti jedini znaju da se bukom stvara dojam, da pipci znaju gušiti ….No, da se sad ne ide predaleko. Samo treba naglasiti da komarcima i meduzama slični ljudi ipak pošteno ne poručuju “Napadam”. Poruka je nježnija, naizgled suptilna, tipa “Evo vam konačno mene, ja vas spasavam”. Tko ne bi želio biti spasen? Pa im se vjeruje, lakše je tako.

Komarci nisu samo/uvijek mali iritantni agresori koji izazivaju otekline na koži i svrbež. Mogu izazvati neugodne alergije. Ili malariju…. Često su smrtonosni…. Oni ne prenose samo malariju, nego i mnoge druge smrtonosne bolesti poput žute groznice, denge groznice i encefalitisa, na primjer u Subsaharskoj Africi.

 

Skloni smo vjerovati da svaki elemenat ekosistema ima smisla. Je li tako i s komarcima? Diskusije traju godinama i da se ne povjeruje kuda neke vode. Tako Victoria Ellis napominje kako bi odstranjenje komaraca dovelo do porasta populacije u najviše pogođenim afričkim zemljama “koje i sa dosadašnjom populacijom imaju značajnih socijalnih i ekonomskih problema. Povećanje populacije samo bi otežalo ekonomsku poziciju koja bi dovela do novih problema, prvenstveno u vidu povećanja gladi.”! Ona stalozeno ukazije na to da je bolje za Afriku ostaviti komarce na miru a Afrikance da umiru, kad su vec i tako siromasni, ima ih previše, gladni su i stoga stvaraju probleme….

Mnogi drugi, kad raspravljaju o svrsi komaraca, ne misle na negativni ekonomski efekt siromašta. Bave se svojim poslom. Entomolog Daniel Stickman kaže  da je jedini ekoloski efekt eliminacije štetnih komaraca taj što ćemo imati više ljudi. Ostavlja sirotinju na miru. Jo Lines navodi da ne postoji nama poznati hranidbeni lanac gdje bi komarci bili nezamjenjiva poveznica u kružnom procesu. Prema njegovom mišljenju ukoliko komarci nestanu, njihovo mjesto zamijeniti će slični insekti koji nisu pogubni za čovjeka. Svijet bez komaraca bio bi znatno sigurniji za nas (pogotovo, ako koga briga, za Afrikance). Mnogi znanstvenici se slažu da bi poslijedica eliminacije komaraca bila minimalna po ekosistem planete. U časopisu Nature Janet Fang piše da bi sve u prirodi funkcioniralo i dalje kad nam nitko ne bi zujao oko uha. Ali problem je u tome što još ne postoji uspješan metod eliminacije komaraca koji bi zaobišao, poštedio “korisne” vrste. Dakle, što je tu je; komarcima je jedina svrha u životu da nas iritiraju i hrane se nama. Valjda je i to nešto. U svakom slučaju, ne vidi im se kraj.

…. Mislim da ću koje popodne ponovo otici na plažu. (Tamo se mogu skupljati kamenčići i gledati u daljinu.) U to doba komarci još ne napadaju, a meduze me, vjerujem, ne očekuju.  Samo oni koji se usuđuju plivati u moru koje je još prohladno mogu biti u opasnosti (Dalmatinci ne; oni ne ulazi u more dok ne postigne pristojnih 25 stupnjeva, tako je to oduvjek). Nešto sam i naučila što se obrane tiče, pa ću navečer staviti Autan, uključiti u struju tabletu Pitroida, složiti oko kreveta ponudu hrane bogate proteinima za majke komaraca-beba i nadati se najboljem. (Još se premišljam što ću protiv humanoida. Za početak, ne radi mi televizija.)

Mira Oklobdžija

Tulipani se bude

Poslije dugo vremena Nizozemska je na prvim stranicama svjetskih medija, a nakon Brexita i Trumpovog pompoznog i opasnog smještanja za kormilo SAD-a, prošlotjedni izbori u toj zemlji su značajan, optimistički predah za sve one koji svoju budućnost vide u Evropskoj Uniji i/ili onih kojima demokracija i ljudska prava još leže na srcu. Demokrati trljaju ruke, populisti se dure; ne kane posustati ali će morati pričekati svoj trenutak. Mnogi oko njih se nadaju da on nikad neće stići iako su šanse da se ta nada ispuni prilično neizvjesne.

Nizozemci masovno izlaze iz kuća kad god se pojavi sunce. A na dan izbora, 15-og marta, bilo je pravo proljetno vrijeme. Ali, da ih se ne banalizira preko mjere, nisu samo zbog toga tako žustro, od ranog jutra, jurili prema biralištima. Ima i ljepših mjesta koja služe za opuštanje. A opuštanje je trebalo mnogima, svima koji su osjećali da je atmosfera u zemlji poslijednjih mjeseci bila sve napetija. Izgledalo je da ce najgori oblik desnice konačno doći kamo želi i obećava da može – do statusa najveće političke partije u zemlji. Čak i samo tjedan dana prije izbora mnoga su istraživanja javnog mnijenja ukazivala upravo na to; da će vlada liberalnog premijera Marka Ruttea ustuknuti pred ksenofobnim populizmom Geerta Wilders. No onda se, za mnoge neočekivano, dogodio narod. Odaziv birača (82%) je najveći u poslijednjih trideset godina. Oni koji inače šute i misle (kao i birači mnogih drugih zemalja) da politika i svijet ne mogu biti promijenjeni njihovim “malim” individualnim aktom obavljanja građanske dužnosti, nisu ovaj put ostali pasivni, ponavljajući staru mantru – “i tako se ništa ne može, divlji uvijek pobjeđuju, što moj glas može promijeniti?”. Pa se tako ipak nešto promijenilo. Glasajući na biralištima u susjedstvu, na brodovima i željezničkim stanicama, u prazničkoj atmosferi i uz rastući optimizam, nizozemski su građani zaustavili, bar u svojoj zemlji, u svakom slucaju za neko vrijeme, politiku zatvaranja, mržnje i netolerancije koja im se nudi od strane Wildersovih nebuloznih sljedbenika, dakle politike koja se najkraće može sažeti kao “Nizozemska Nizozemcima, stranci (posebno muslimani) van”.

A tko su u stvari ti “Nizozemci”, ljudi koji uživaju u suncu, gaje tulipane, voze bicikle? Dakle ljudi koji, ako i ne žive u savršenoj zemlji, žive u jednoj koja je kudikamo bolja od mnogih. Ima ih 17 miliona, raspoređenih u 12 provincija. Obična šetnja bilo kojim gradom potvrđuje da dolaze u svim bojama i odijelima u kojim se ljudska bića uopće mogu pojaviti. U svakom od tri najveća grada, Amsterdamu, Rotterdamu i Hagu, broj alohtonih (onih čije je porijeklo negdje drugdje) je oko 50%. Dolazili su kroz stoljeća, u većim ili manjim valovima, iz susjednih zemalja sklanajući se u domovinu tolerancije ispred progona, uglavnom vjerskih, u svojim zemljama; drugi su stizali u potrazi za poslom; treći su došli u maticu-zemlju kad se kolonijalno carstvo raspalo; poslijednji val su izbjeglice od ratova koji su prošli ili onih koji jos uvijek traju. “Pravi” Nizozemci su neke od pridošlica lako prihvatili, neki im nisu baš po volji ali ih podnose, dok neke aktivno ne vole. Ali zemlja je u svakom slucaju multikulturalna i, ako se riješi ksenofoba i ekstremista iz bilo koje grupe, realne su šanse da može opstati u vitalnoj šarolikosti svih svojih građana. Ovi izbori su pokazali da, bez obzira na brojne probleme, volje za to ima.

Rezultati izbora su zanimljivi; najveća partija, liberali (VVD) osvojila je manje zastupničkih mjesta neko 2012, ali sa 33 koliko ih sada ima, ostaje najveća i bit će nosilac koalicije. Porasle su CDA (konzervativna partija demokršćana) koja će imati 19 mjesta, isto kao i D66 (liberalni demokrati), dok je Groene Links (zelena ljevica) napravila najveći skok – sa 4 na 14 zastupnika! I Wildersova PVV (nacionalisticka, desničarska “partija za slobodu”),  dobila je više glasova i sada ima 20 ali će ostati u usamljenom opozicijskom kutku i zasigurno nastavljati razvijati svoju islamofobnu retoriku, iako sa gorkim, gubitničkim okusom u ustima. Najgore je prosla radnička partija, (PvdA) dobivši najmanje glasova od kad postoji – pali su sa 38 na samo 9 parlamentarnih mjesta. Analitičari se već bacaju na posao da to objasne; meni izgleda da se radi o zamoru materijala partije koja ne zna kako da se “podmladi”, oživi, ponudi nešto novo. A trebala bi moći.

Van svake sumnje, a s obzirom na predizborne prognoze i agresivno najavljivanje vlastite pobjede, najveći je gubitnik  Geert Wilders, čovjek sa osebujnom frizurom, “nizozemski Donald Trump”, desničar, ksenofob, islamofob i provokator. U predizbornoj kampanji pojavljivao se vrlo malo, u stilu nekog tko je već sve rekao, a vjerojatno i u strahu da se opet negdje ne zaleti. A “zaletavanje” ili bolje reći neukusno i opasno provociranje je u osnovi njegovog političkog stila koji je uzrokovalo, tokom godina, ne malu polariziranost u društvu. Vlasti, pa i sudovi, principijelno brane njegovu slobodu izražavanja iako se ona svodi na govor mržnje, najgrublje uvrede svega što vidi kao “strani element”, “primitivne kulture”, “nazadne religije” (tu se obrušava na Islam kako god stigne). Naravno, takvo ponašanje člana parlamenta izaziva ogorčenje i radikalizaciju onih na koje je uvreda usmjerena. A njihova radikalizacija plaši “obične” Nizozemce. Pa tako sve u krug. To su karte na koje je Wilders igrao i, bar u ovom krugu, izgubio. Njegov poraz daje nadu progresivnim snagama u  Njemačkoj i Francuskoj da će i njihovi desničari proći lošije no što se očekuje. Vidjet će se uskoro.

 

 

Najpozitivniji elementi nizozemskih izbora (osim poraza Wildersa) su svakako veliki odaziv birača i neka nova otvaranja u političom životu. Tu prije svega mislim na izuzetno velik broj mladih ljudi koji su izašli na birališta. Partija njihovog izbora je Groene Links (koja je pobijedila u Amsterdamu). U noći prebrojavanja glasova pobjednici su slavili, a gubitnici se pokušavali držati dostojanstveno. Slavlje u prostorijama “ozbiljnih” velikih partija bilo je burno i elegantno. Ali ono što je dalo ton promjeni, udahnulo dah svježine i ukazalo pravac prema nečem novom, alternativama koje uvijek postoje ako ne nedostaje energije, bilo je opušteno i veselo šaroliko društvo pretežno mladih ljudi u prostorijama Zelenih. Ljudi bez elegantnih odijela ali sa novim idejama i voljom da se angažiraju na njihovoj realizaciji. Bilo je i vrijeme. A vrijeme je da val buđenja krene i u drugim prostorima, pa i u zakutcima kontinenta, svuda gdje će divlji inače sigurno opasno slaviti. Slavlja takvih fenomena nisu samo vampirsko uzimanje energije već i hod ka zbrkanom besmislu koji sve vraća unatrak i ne nudi ništa osim destrukcije finog tkanja humanijeg života. Ako nije pretjerano misliti da je humano u biti pozitivno i oslobođeno onoga što ne samo sliči na mrak nego to i jest.

 

Mira Oklobdžija

Buda iz Leidena

U jednom parku u Leidenu dva mlada Amerikanca se veselo dobacuju ragbi loptom; domaće bakice ležerno skupljaju sunce izvaljene na klupama; ljubitelji pasa sasvim ozbiljno razgovaraju sa svojim dlakavim prijateljima; žene sa maramama lagano guraju kolica i ćaskaju na nekom svom jeziku; patke mirno plutaju kanalima i nitko ih ne dira (a mnogi ih hrane); Japanski turisti ne znaju što bi prije uslikali, a mi upijamo vibracije mjesta toliko lišenog stresa da nas to zbunjuje.  U jednom izlogu vidjeli smo i odlučno kupili malog Budu koji je u Niskim Zemljama izgledao kao kod kuće. Iako, naravno, ni tamo nije uvijek sve idealno, fizički i mentalno se osjeća atmosfera zbog koje je ta zemlja još uvijek lako prepoznatljiva kao jedna od kolijevki tolerancije i to ne samo u teoriji.

 

 

Najimpresivnija crkva u Leidenu je Pieterskerk. Stari trg oko nje izgleda, poput dijelova Venecije, kao ulaz u neko davno prošlo vrijeme. Na crkvi je velika tabla, pisana na engleskom, podignuta u spomen velečasnog  Johna Robinsona, jednog od vođa grupe od nekih tristo hodočasnika koji su 1609-e stigli do nje. Grupa je ušla u historiju kao “Pilgrims”, žrtve religijske netolerancije Engleske toga vremena. Poznati su i kao hrabri osnivači Amerike. Taj dan u Leidenu, spomenik čuvenim hodočasnicima i par informacija na panelu pokraj crkve potakli su me da (po tko zna koji put) razmišljam o toleranciji.

“Pilgrim” dolazi od latinske rijeci peregrinus i može se prevesti kao “putnik, hodočasnik, poklonik, došljak, naseljenik, hadžija”. Istina je da je specifična grupa koja mi je tada (august 2016) privukla pažnju bila izložena, budući da su bili kalvinisti,  progonima od strane Anglikanske crkve. Napustili su Englesku jer su se osjećali (i bili) ugroženi, netolerirani i onemogućeni da žive kako im je njihov religiozni svjetonazor diktirao. Tako su stigli u Holandiju u kojoj su u to vrijeme tražili utočište i mnogi drugi heretici raznih vrsta, neprihvaćeni u vlastitim zemljama. I istina je da im je nova zemlja pružila utočište, omogućila da formiraju kongregaciju i nasele se u okolini velike leidenske crkve. Bili su tolerirani. Istina je također da im to nije bilo dovoljno. Također je neupitno da je za njih, kao uvjerene misionare koji su identitet izgradili oko koncepta vlastite “izabranosti” u pokazivanju puta (svima) prema stvaranju raja na zemlji, tolerancija drugačijeg bila neprihvatljiva pozicija.

Što ih je dočekalo u Leidenu? Dobrodošlica, smještaj, zaposlenje (za one obrazovanije i na Univerzitetu koji je osnovan 1575 i koji je predstavljao jedno on najprogresivnijih središta obrazovanja u Evropi, a i danas drži sličnu reputaciju). Mogli su računati i sa zaštitom grada, koji je odbio proteste engleskog ambasadora i stao na stranu svojih novih sugrađana. I svi su neko vrijeme bili zadovoljni. Ali nije potrajalo. Hodočasnici koji su tražili (i dobili) toleranciju za sebe, bar u smislu “podnošenja”, postajali su sve netolerantniji prema starosjediocima koji su im, istina, pomagali i ostavljali ih na miru,  ali nisu pokazivali nikakav entuzijazam da se pridruže njihovom obliku vjere. Pravovjernike iz Engleske neopisivo je iritiralo sto je grad u kojem su se smjestili branio i katoličku kapelu unutar svojih granica (dakle, ne samo njih), a posebno što su javne ličnosti (poput Simona Episcopiusa) otvoreno branile ljudska prava svakog pojedinca, bez obzira koliko ona kalvinistima bila strana i pretjerana. Malo pomalo, utvrdili su da im je jezična barijera preteška, da ne uspijevaju preobratiti na svoju vjeru tvrdoglave domoroce te da postoji i opasnost da im se djeca asimiliraju u lokalnu kulturu. Došlo je vrijeme da se krene dalje.

“Mayflower” je ime broda pozato svakom americkom prvoškolcu. Tim su brodom 1620. stigli hrabri doseljenici (uključujući i leidenske kalviniste) koji su ušli u historiju kao “očevi nacije”, “prve familije” sa  kojima i danas traže neku vezu svi oni koji žele osjetiti/pokazati da su im korjeni, od samog početka, duboko u tlu Novog Svijeta. U Americi je prestižno biti potomak bijelih osnivača zemlje, junaka koji su pomeli sve pred sobom, prije svega Indijance, legitimne starosjedioce, da bi stvorili ono sto je danas prva sila svijeta. I neki američki predsjednici diče se takvim pedigreom; Roosevelt, oba Busha i Barack Obama (čiji su preci, familija Blossom, navodno doplovili do istočnih obale kontinenta baš sa grupom iz Leidena). Kao što navodi Hannah Arendt, John Adams je 1765. godine, dakle prije donošenja Deklaracije nezavisnosti, izgovorio slijedeće riječi: “Naseljavanje Amerike oduvijek shvaćam kao početak velikog plana i namjere Proviđenja da prosvijetli i oslobodi porobljeni dio čovječanstva širom svijeta” http://pescanik.net/kriza-u-obrazovanju/) . Nije potrebno posebno ilustrirati kako su mnogi Amerikanci i gotovo svi njihovi predsjednici vjerni Adamsovi istomišljenici; primjeri su stoljećima više nego  sveprisutni i vrlo često estetski i moralno neugodni

 

Što je hodočasnike dočekalo u Massachusetts-u, gdje se usidrio “Mayflower”? Indijanska plemena (Wampanoags) koja su ih naučila kako da sade i žanju plodove zemlje i love ribu, isti oni ljudi čiji je broj radikalno pao nakon prvih poklona bijelih ljudi, nekoliko godina ranije – bolesti poput boginja i odvođenja u roblje njihove subraće. Pretpostavka je da su im pridošlice iz Leidena izgledali “ljudskiji” jer su sobom doveli žene i djecu. (Bliska budućnost će ih uvjeriti da prisutnost obitelji ne znači nužno smanjenje nivoa testosterona, pogotovo ne kad je isti isprepleten sa religioznim žarom.) Kao i građani Leidena, Indijanci su ih prihvatili ali ih njihova religija nije mnogo zanimala. Prijateljstvo je potrajalo godinu dana na kraju koje su hodočasnici priredili veliku gozbu, slaveći obilnu žetvu. (Takvo slavlje došljaka i, za njih ipak i prije svega – “divljaka”, desilo se samo jednom.)  U svakom slučaju, taj dan je u predaji i tradiciji modernih Amerikanaca ostao zabilježen kao “Thanksgiving”, dan zahvalnosti i njeznih osjećaja, dan kad se priprema pečeni puran i opušta u krugu obitelji i prijatelja. Zaboravljeni su svi primjeri netrpeljivosti i nasilja nad Indijancima nespremnim i nezainteresiranim, kao što su bili i stanovnici Leidena nekoliko godina ranije, slijediti put grupe “izabranih”. Danas se nebrojenih masakara, nerijetko oko tog dana, prisjecaju samo aktivisti, uglavnom malobrojni potomci nekad velikih indijanskih naroda.

Jedan, univerzalan, pogled na netoleranciju opisanog tipa nudi J. M. Coetzee u svojoj knjizi “U očekivanju barbara”.  Imperije osvajaju, starosjedioci nestaju, mržnja i nepovjerenje ne posustaju. Hodočasnici su vječni, oni drugačijeg viđenja svijeta su progonjeni, bez obzira u čijoj zemlji žive. Pustinje se proširuju. Tko je, u stvari, barbar zavisi od perspektive onog tko piše historiju. Život teče dalje.

Teško je biti uistinu tolerantan dok je god “Ja” mjera ispravnosti svega oko nas. Egocentrizam dolazi lako, nekako sam od sebe, dođe nam kao nešto posve prirodno, ne traži nikakav napor. S druge strane, tolerantnost zahtjeva razmišljanje i preispitivanje, iskrenost i samokontrolu i, kao takva, predstavlja neprestan, mukotrpan i težak  posao. Kao što je lakše slijediti lidere nego misliti svojom glavom, tako je nedvojbeno ugodnije gladiti se po glavi nego gledati istu i prebrojavati vlastite bore u ogledalu.

Živimo u svijetu u kojem tolerancija realno nije na visokoj cijeni (iako deklarativno često jest). Historija se retušira, činjenice iskrivljuju a purani tamane u okruženju razdragane obitelji koju, naravno, ne zanima od kuda stize taj običaj. Svi susjedi ćrade isto, čitava nacija se zahvaljuje (za vec tko zna što), pa tko sam ja da virim u prošlost? Prošlost je i tako prosla, a to sto se nekad i ponavlja i u svojim najgorim oblicima, uvijek je problem i odgovornost nekog drugog, ne nas samih pa čak (ili pogotovo) kad postanemo njene žrtve. Ako nam se to desi, tada je obično prekasno za bilo kakvo racionalno razmišljanje. Ono zastaje na rubovima neshvatljive (neshvaćene) iako univerzalno prisutne brutalnosti i barbarizma; u svim oblicima i vremenima, posvuda – od velike Amerike do malog Balkana, na primjer.

Tolerancija je poput lakmus papira; njena prisutnost ili izbivanje iz bilo koje ljudske interakcije jasno pokazuje do koje mjere je pojedinac/grupa/narod postigao stepen ljudskosti koji nam je, bar u teoriji, svima u opisu licnosti. Tolerancija je conditio sine qua non slobode i digniteta covjeka. Osim kad se radi o toleriranju netolerancije. A o tome se najčešće radi.

U osnovi pojma tolerancije je uvažavanje tuđih – “drugačijih od naših” – kultura, ideja, stavova, načina života. Nadalje, ona se odnosi na izbjegavanje nasilja (najčešće, iako ne uvijek, većine nad manjinom) i podrazumijeva odustajanje od “sredstava prinude” koja su na raspolaganju nosiocima političke moći (ili vlasnicima razvijenijih oblika oružja). No tu se već radi o viđenju pojma iz perspektive “realnosti”, ma što to značilo. Glavna riječ je “podnošenje” a ne prihvaćanje ili, još manje, poštovanje. (To su pojmovi na kojima je bazirana UNESCO-va, idealistička definicija.) Očigledno je da su prihvaćanje i respekt bitni elementi samo tolerancije kao ideala i, kao takvi, uglavnom neprisutni u domenu svakidašnjeg života. Ti elementi još uvijek lagodno postoje samo u Utopiji, možda ostvarivom ali zasigurno jos neostvarenom obliku funkcioniranja ljudskih mikro i makro struktura.

 

Fabio Divo: “Pilgrims”

 

Nije sigurno daleko od istine reči da su “Pilgrims” bili samo podnošeni od strane  stanovnika Leidena i kasnije Indijanaca (koje oni sami baš i nisu podnosili; ni jedne ni druge). No od tada je prošlo 400 godina. Što se tolerancije tiče, nije se mnogo toga promijenilo; još uvijek vlada disbalans između ideala “poštovanja” i realnosti “podnošenja” (iako i podnošenje, trpljenje bilo čega “stranog”, nerijetko uzmiče pred direktnim i otvorenim manifestacijama netolerancije). Danas se, na primjer, kao i prije godinu dana, val izbjeglica ponovo razlijeva Evropom. Problem je težak, složen i ozbiljan, kako za migrante tako i za lokalne zajednice kojima se približavaju tražeći zaštitu i kakav takav život. Teško je da će se situacija brzo razriješiti jer političke solucije i konkretna strategija tek trebaju zaživjeti (u mjeri u kojoj uopće postoje), a prvobitni uzrok/uzroci egzodusa su još uvijek aktivni i ne vidi im se kraj. Nimalo ne pomaže što političari i mediji, neki svjesno neki možda ne, šire paniku (što je mnogo lakše nego naci riješenje). Strah se razmahuje poput požara; Kanaderima ni traga na nebu. Turska je na prvoj liniji (ali barem financijski kompenzirana od strane EU), Grci se približavaju kaosu, tenzije izmedju Hrvatske i Srbije rastu, počinju mobilizacije, a u Sloveniji se nastavljaju diskusije o mogućnosti konflikta na Balkanu, ogradama i žicama, mogućnosti zatvaranja granica…. u Calais-u Britanci (u dogovoru sa Francuzima) počinju sa izgradnjom kilometar dugačke i četiri metra visoke barijere čija je predviđena cijena 2,7 miliona eura… Bečki kardinal Christoph Schonborn blizak desničarskoj partiju koja tek što nije pobijedila na izborima (Slobodarska stranka) tvrdi, zna, osjeća da namjera migranata nije samo naći utočište već osvojiti Evropu, pa zato vapi: “Neka Bog pomogne Evropi i njezinim narodima”… Geert Wilders, nizozemski ksenofob koji načisto uživa u situaciji krize ovog tipa, vedro uzvikuje po tko zna koji put, crven u licu koje fanatično blista ispod (kemijski postignute) arijevske kose: “Ovo je trenutak da se suprotstavimo islamskom barbarizmu!”… Angela Merkel se nekako drži… O Donaldu Trumpu radije ne bih… Izgleda da izbjeglice, koji bježe od rata (da bi bili, vrlo vjerojatno, zaustavljeni od neke druge vojske, ograde ili bodljikave žice), mogu biti sretni ako naiđu na bazično “podnošenje” (što bi, kako sada stvari stoje, bilo više nego pozitivno). Poštovanje još ne stanuje ovdje.

 

 

Mira Oklobdžija

Trieste, septembar 2016.

Kapetan

Najlakše mi je reći da sam kapetan u švajcarskoj armiji. Ponekad i admiral u njihovoj nepobedivoj mornarici. Ovde u Americi sve može. U svakom slučaju, izgovarajući reč “Hauptmann,“ koju niko, a naročito oni koji ne znaju ni reč nemačkog, ne dovodi u pitanje, jednim udarcem ubijam dve muve (ali u trojstvu): sagovorniku odgovaram na pitanja: “Odakle ste? Koje ste nacionalnosti?“ i “Šta ste po zanimanju?“ Uzgred, niko me još nije optužio da sam Gerhart. Pre nego što sam izmislio švajcarsku fintu, uglavnom sam im govorio da sam iz “sovjetskog bloka,“ što, naravno, nije sasvim tačno, ali me spasava od rečenice “ja sam Rus.“ Reći da sam iz bivše Jugoslavije, sadašnje Srbije ili Borhesovog Ukbara, ne dolazi u obzir, jer sam u zemlji gde ljudi ne mogu da nađu susednu i od njih znatno veću Kanadu na mapi. Kanadski pisac Dani Laferijer, rodom sa Haitija, od koga novinari i kritičari neprestano i nemilosrdno zahtevaju da se izjasni po pitanju nacionalnog ključa, jer ne mogu shvatiti da ima pisaca, a i normalnih ljudi, koji, eto, ne pripadaju samo jednoj zemlji, tvrdi da je japanski pisac. Međutim, on se zeza, i ne trudi se da to prikrije. Jednom (nenaučni skribomanski skup u Montrealu) rekao sam mu da sam i ja japanski pisac, na šta je on, ako se dobro sećam, odgovorio da je to očigledno, kao da mi  piše na čelu. Mislim da je na osnovu te dosetke primljen u Francusku Akademiju. Sve u svemu, u sažetoj formi, problem je u sledećem: mi vanzemaljci-neautohtonci-Lepenski Virci ne shvatamo da su pitanja o nacionalnom i profesionalnom identitetu američki, a možda i globalni, verbalni ritual pomoću kojeg (uglavnom) superiorni sagovornik utvrđuje moj rang u klasnoj hijerarhiji. Pa ipak, dugo sam tražio prikladan odgovor—čovek ipak, kako nalaže elementarna dotesanost, mora nešto reći, a meni dostupne varijante (prevodilac, esejista, itd.) nisu prihvatljive, jer su to izmišljene profesije. Ko je ikad sreo prevodioca na ulici? Šta je to esej? Da li Montenj ima zapaženu ulogu u popularnim TV serijama? Na sreću, pali sledeća formula (suludo istinita i sumanuta) : “Radim u Montrealu.” Kraj priče. Još uvek čekam propratno pitanje: “A šta“? Kod nas je, naravno, budući da priznajemo Pirandela  kao jedini kolektivni arhetip, ovakav prostodušni verbalni balet davno prevaziđen. Niko nije nije impresioniran švajcarskim formulama. Ni duboko, ni plitko. U našem podneblju, po pouzdanom strukturalističkom šablonu, postoje, u principu, dva odgovora na svako sociološko pitanje: jedan, prihvatljiv, a drugi, da se držimo Aristotelovog logičkog plota,  neprihvatljiv. Evo izabranih primera, sakupljenih u zagonetnom periodu 80-tih: “ Šta studiraš u Americi? “ “ Lingvistiku.“ (Ne znamo šta je to, ne znaju ni lingvisti, ali odgovor je prihvatljiv.) “Kod koga radiš tezu?  “Kod profesorke Džejn Bergman.“ (Krajnje neprihvatljiv odgovor. Da je bar Ingmar. Pošto je reč o Americi, samo je jedan odgovor tačan: “Čomski,“ iako je dotični, još tada, bio potpuno prešaltovan na “Živ mi Todor“ bistre političke eholalije.  Izluđen svim tim pitanjima, morao sam, po povratku u sjedinjeno tmurni vilajet, zatražiti stručnu psihijatrijsku pomoć, što je ovde, mislim na vilajet, neprikosnoven tabu, o kojem se priča do besvesti.  Kod nas, s druge strane, psihijatrija uživa, kako mi čini (na mesečini) ugled prepakovane teme za garantovano besciljne razgovore: tragično su minula idilična vremena  kad bi mi sagovornik  prostački odbrusio: “Psihoterapija je samo za ludake, kao što lepo kaže Hese u Stepskom vukodlaku.“ Nažalost, u vreme ovih razgovora, početkom 80-tih godina, kad sam možda češće dolazio u autentični rimski (na teritoriji Zapadnog Carstva, nikad u Vizantiji, kojom nam stalno ispiraju mozak) grad Singidunum  (ne znam kako je sada), pojedini (ne uključujem izuzetke) pripadnici mog tadašnjeg (ne)prirodnog psihosocijalnog mikrokosmosa,  bezumno su obožavali slavna imena, grandiozne akademske titulama i televizijski koegzistencijalizam. Ne verujem da je moguće nabasati na takvu megalomaniju u romanima Janka Veselinovića, ukoliko kritičarima nije promaklo nešto u genotekstu, što bi rekla Juliška Kristeva. “Ko ti je psihijatar?” U nastupu razularenog ludila, suzbijam dosadnu maštu, strepeći od neminovog saslušanja:  “Bjanka Klajnvulf, iz Trsta (Trst je naš!), Italijanka austrijskog porekla, lepo govori slovenački, predaje psihopatologiju nesvakidašnjeg života na univerzitetu, autor mnogobrojnih radova, doktor nauka. . .“ Odgovor je tačan, što se puke faktografije tiče, ali društveno sasvim neprihatljiv, jer sirotoj, povučenoj, skromnoj Bjanki nedostaje medijski naučni ugled koji je propusnica za televizijsku slavu. Propala bi na modnoj reviji. Primeri otmenijih odgovora su: “Frojd,” “Lakan,” (samo malograđani strepe od bauka anahronizma) i “Juliška Kristeva,“ gorepomenuta, koju ne treba brkati sa sjajnom Karen Hornaj (mnogo pametnija od Frojda, češkog cipova par ekselans), čije je prezime u našem prevodu (sa engleskog!) “Horni.“ Pretpostavljam da je prevodilac, koji očigledno ne zna za Diltaja, u lakanovsku podsvest potisnuo značenje engleske reči “horny,“ što znači “u frču,“ naročito u kontekstu Vinaverove teorije o zečevima. Na kraju, sećam se da u to vreme (opet osamdesete!)  nije trebalo brzopleto, ili nepromišljeno—drugim  rečima, potvrdno, odgovarati na pitanja o zaposlenju. Kada bi me pitali da li imam posao u Americi, uvek bih priznao, snebivajući se, kao da sam pred Inkvizicijom, da crnčim kao anonimni lektor za engleski jezik na univerzitetu. “Radiš? Dakle, istina je ono što se priča po Beogradu—da si propao u Americi.“
Zoran Minderović

 

 

Čovjek nije drvo

Drma me ozbiljno kriza identiteta, iako je “drmanje” prejaka riječ (a i “krizu” sam dodala tek tako, da se nađe, nekako dobro ide uz klizavi smisao identiteta). Mislim, mene ne smeta lebdjeti izmedju svjetova, ne ugrožava mi ekvilibrij ličnosti, čak mi prija iako se ponekad zbunim. Na primjer, nekidan u avionu u jednom trenutku nisam bila sigurna da li putujemo prema sjeveru ili prema jugu, letim li iz Amsterdama za Veneciju ili obrnuto. No bilo je jutro, a ja prilično umorna. Inače, kad me ljudi pitaju “odakle ste?” ja ih uvijek uljudno zamolim da mi postave neko lakše ili preciznije pitanje. Ne znam žele li znati gdje sam se rodila, gdje su mi “korjeni”, od kuda su mi roditelji, kamo/kome pripadam, na kojim sam sve mjestima živjela, koje mi je bilo najbliskije, gdje sada živim, koja mi je adresa, gdje najlakše dišem… Neka mjesta, na kojima sam se našla po prvi put, izgledala su mi toliko prepoznatljiva i “moja” (na primjer Kreta) da druga, koja sam znala i utabavala godinama, gube trku za prvenstvo bez pardona. ….
Grupa ljudi sa kojom sam se družila dvije decenije, u podneblju daleko od rodne nam grude, nije bila malobrojna. Djeca su se rađala i netko je kazao kako to znači da smo u Niskim Zemljama počeli puštati korjene. Moja prijateljica Dragana je rekla: “Ne, tek kad ovdje počnemo umirati znači da smo pustili korjenje”. Ona je otišla prva….
Korjeni su metafora za pripadanje nekom jasno određenom prostoru. Ali ljudi su bukvalna bića i u čas zbrkaju metaforu i realnost. Tako korjen postaje bitni arhitetonski element kuće (ako je ista doživljena kao dom) koji daje toplinu (pomoću kućnog ognjišta) i sigurnost (zahvaljujući klonovima koji su nam na dohvat ruke, prepoznatljivi i “naši”). Hladnoća je povezana sa nepoznatim i dalekim; opasnost vreba u svakoj šumi do koje se ne može brzo stići pješke ili gdje se nepoćudnoj osobi, kako narod kaže, ne može reći: “Pljuni mi pod pendžer” i biti shvaćen.
Za Adama, Raj nije bio pravi dom dok je uz njega bila pobunjenički nastrojena Lilith. Kada je ona, slijedeći svoje impulse, neimpresionirana korjenjem, nepovratno izbjegla iz sigurnosti rajskog vrta Bog je stvorio Evu i sve je krenulo kako treba. Raj je postao dom što je i ostao sve dok se i novi par nije odmetnuo u neposlušnost. Prije toga su bili goli, bez srama i sretni. Možda im je bilo dosadno živjeti idealan život, ne pitati se ništa. Vjerovatno su jedva dočekali da se pojavi zmija, ali ona je još jedna, dodatna, metafora kojom se ovdje ne mogu baviti.
Fakat je da čovjek nema pri zemlji kvrgavo, a ispod zemlje duboko, razgranato korjenje kao biljka. Njegovo je neuhvatljivo rukom, nevidljivo prostim okom ali počesto ništa manje jako. (Već i samo pitanje “Od kuda vučes korjenje?” odaje njihovu snagu. “Vući” obicno označava neki težak fizički posao. Odmah mi pada na pamet nesretni Robert De Niro koji u “Misiji” vuče veliki kamen uz liticu da se iskupi za ubistvo brata.) Ljudi korjene nose sa sobom. Nekima su lakši, nekima teži što zavisi od niza faktora. Ali u biti su dovoljno elastični da ih se, uz nešto volje i vježbanja, može prebaciti preko ramena (da nam ne sapliću noge) i krenuti na put.
Gdje su smješteni naši mistični korjeni? Prije svega u glavi. Tamo su ih posadili nasi rođaci, prijatelj, učitelji, zračenja kulturne zone(a), okolnosti, slučajevi, kretanja, znanje, inteligencija, izbor (ovo poslijednje se najčešće zaboravlja). “Rezati” ih može predstavljati problem; između ostalog, to zavisi koliko duboko u njih vjerujemo. Dolaze nam iz raznih pravaca, mijenjaju se kroz godine, neki se osuše i nestanu, a drugi narastu bez obzira da li to očekujemo ili ne. Govoreći o tom, novom, korjenju mislim prije svega na ljude koje smo sami izabrali, našli i utkali u privatnu “čvrstu točku”, jedino mjesto kojem se može stvarno pripadati. Bar ja to tako vidim. Vjerovanje u jednom i za uvijek date korjene, vezane uz krv i tlo, zamagljuje pogled i čini mutnim sve sto je izvan našeg dvorišta. Od te vjere rastu granice kako u prostoru tako i one prema alternativama nametnutom, neizabranom životu. A ljudski život i tako je određen tolikom silom granica raznih vrsta da boli glava. Neke/mnoge ne možemo ni zanemariti ni odbaciti; ove možemo.
Kao sto smo se lijepo osvjedočili u “Gospodaru prstenova”, čak i drveće ponekad hoda. Osim toga, BBC je nedavno objavio da jedna vrsta drveta u Ecuadoru prošeta i do 20 cm godišnje u potrazi za boljom izloženošću suncu. Priznajem, izgleda da je dokazano kako se u slučaju ove palme radi samo o mitu. Pa što onda? Zgodna priča, a njena udaljenost od istine ne dovodi u pitanje moju tezu. U svakom slučaju je neupitno da se drvo ili bilo koja biljka može presaditi, sve sa korijenjem, i lijepo nastaviti živjeti na nekom posve drugom mjestu od onoga na kojem je sjemenka ušla u zemlju i razvila se. Ako ih se dobro pazi i zalijeva koliko je potrebno, naravno. Pa zašto nešto slično ne bi mogao čovjek? Naravno da može, ali prvo mora shvatiti (kad je vec misleće biće) da nije drvo (što mi je ovdje namjera tvrditi). Možda je lakše biti drvo, ali ne čini mi se da je to baš ljudski. Naši su putovi kudikamo teži ali mnogo zanimljiviji (ili nam se subjektivno bar tako čini); samo kao slobodni, koliko je to moguće, imaju smisla. Kad čovjek to uvidi gdje će mu biti granice? Neće ih biti. Bar ne prostorno. Bez obzira da li je negdje otišao, presadio se, ili ne.

 
Mira Oklobdžija

 

 

Nervira me nepravda od Mire Oklobdžije

Nešto mislim, na čemu smo se mi ono odgajali i obrazovali, osim date nam mreže porodičnih korijena i oficijelnog školskog sistema? Ni jedno ni drugo nismo izabrali sami već, više ili manje, prihvatili kao normalno, neizbježno, “što je, tu je”. Kada smo onda počeli birati, širiti krila i granice svijeta oko nas, postavljati pitanja, sumnjati u odgovore, izmišljati i buniti se? Možda kad smo prvi put svjesno rekli “ne”? Ili u trenutku kad se pojavio prvi prijatelj nepoćudan za naše roditelje, neka zabranjena knjiga (koja nije bila ili za nas ili za ničiji uzrast), izuzetna priča, drugačiji učitelj, televizija, filmovi, muzika. Vjerojatno sve to zajedno i jos mnogo štošta. Prije svega – drugi ljudi i sve što oni sobom nose. Kako bilo da bilo, u svakom od nas čuči neki privatni demon (ili anđeo, zavisi) koji je sintetizirao sve što smo naučili, na bilo koji način. On postaje motor svega što radimo, određuje što nas dubinski pokreće i motivira. Njegov lik je ono što drugi vide kad nas analiziraju i doživljavaju kao specifičnu, unikatnu ličnost. Ništa manje važno, tako mi vidimo sebe.
Moj mali demon je proradio svašta i fokusirao se na klizavi teren pravde i nepravde. Valjda nije imao izbora; raste od onoga što mu se servira. Ja sam mu (mi) priuštila mnogo noći bez sna, nudeći mu konflikte a ne harmoniju i pomirenje sa svijetom. Tako mu je suđeno jer je za mene bitan faktor življenja bio i ostao, htjela-nehtjela, borba protiv (obrana od) dubinske frustriranosti kad vidim da se desilo nešto “nepravedno”. Kako reče, ne tako davno, moj prijatelj Hamdija, “Tebe nepravda baš nervira”. Nervirala me uvijek iako priznajem da je ona, bar ponekad, relativan pojam. Sve je stvar pozicije i perspektive. No ja, kao većina smrtnika (o bogovima da i ne pričamo), polazim od vlastite perspektive i, da budem iskrena, ne boli me previše briga za ostale. Iako sam, naravno, prilično ponosna na vlastitu toleranciju. (Nekad se oko nje i potrudim, uistinu.)
Nepravde nas sustižu grupirane u dvojcu; one učinjene nama ili pak drugima. Što se prve grupe tiče, svakome je jasna i bez pretjeranog opisivanja. Bilo da smo u pravu ili ne, pogađa nas kad nas se krivo (ili tačno) shvati i izvrgne kritici. Posebno, naravno, ako objektivno nije greška u našem činu neko u percepciji istog od strane drugih. Što smo se više potrudili da nešto dobro obavimo, što više energije i vremena utrošili s nekim ciljem pred očima, teže nam pada nepravda neuvjerenih (pogotovo zlonamjernih) kritičara, bili oni naši prijatelji ili ne. Nepravda  ubija ljudske veze (kao i laži), otvara prostor za preispitivanje nas i drugih i ostavlja gorak okus u ustima. Od toga se počinje stariti.
Druga nas grupa nepravdi, onih počinjenih prema drugim pojedincima ili ljudskim zajednicama, tjera da reagiramo (ako smo tako strukturirani, ako nismo samo kafanski revolucionari). To vodi u pobunu, društveni angažman i nerazdvojno je povezano sa ličnom potrebom da se bude koristan. Primiče se i raspredanju o ulozi pojedinca u historiji i smislu života, ali to su već neke druge i kompliciranije teme. Bitno je samo reći da svaki onaj koga nepravda nervira pa joj želi potkresati krila pokušava biti koristan drugima, na načine koji su mu dostupni, promijeniti nešto u skladu sa vlastitim idealima. Imati misiju preduvjet je ostavljanja traga u svijetu; valjda je smisao u tome. Kako upozorava A. B. Šimić, treba paziti da se ne prođe malen ispod zvijezda.
Ali bolje je za mentalnu higijenu i preživljavanje ako se stalno ne nerviramo i reagiramo na svaku nepravdu. To oduzima energiju pa time dovodi u pitanje misiju oko koje se saželo naše biće. A i šire. Ponekad se treba opustiti, uspavati demona na bilo koji način i disati kao što to rade jogisti. Ima u nama i oko nas svašta, pa i podosta načina da se kontroliramo, smirimo, čak i promijenimo (rijetko, ali ipak). Mene smiruju valovi, velike planine, oblaci, ptice (kad lete visoko i nečujno), klasična muzika sa naglaskom na klaviru, Bruegelova Babilonska kula, vatra (pod kontrolom), toplina mog prostora, spavanje u zagrljaju sa srodnom dušom, samoća, knjige (i one nemirne) i priče, kad imaju smisla ili bar bude neku unutrašnju muziku, harmoniju koja nudi iluziju oslobađanja, otvaranja, izlaska, nalaženja svjetla. U stvari, onakve priče kakve smo nekritično i predano upijali kao djeca, sa otvorenošću bića pred kojim su još sve opcije otvorene (ili je tako izgledalo), bez potrebe dovođenja u pitanje svake rečenice, lika, zapleta, konkluzije; priče u kojima smo mogli biti, dok su trajale, prisutni kao njihov sastavni dio a ne kao promatrač/slušalac. Jednom sam čula priču koja mi je postala i ostala najdraža. Kad god mi se ukaže prilika ponudim je drugima i rado bih je ponavljala kao mantru da je se redovito sjetim (i da je kraća). Ne znam od kuda je i da li je poznata, možda je naivna (sad se pravdam?) ali ipak. Djeluje.

 

 

*****
Jednom, vrlo davno, u toploj i dalekoj zemlji pokraj mora, živjeo je čovjek koji je imao samo jednu želju – naučiti letjeti. Tražio je učitelja, raspitivao se gdje god je stigao i konačno dobio odgovor: mnogo dana hoda ravnom linijom prema sjeveru nalazi se visoka planina i na njenom vrhu živi Učitelj… Krenuo je u tom pravcu i ništa ga nije moglo zaustaviti; ni umor, ni glad, ni divlje životinje koje su postajale sve brojnije što se više udaljavao od ljudskih nastambi. No one ga nisu napadale. Poslije dana i dana putovanja stigao je napokon u podnožje najveće planine koju je ikada vidjeo. Onda je započeo uspon, korak po korak, kroz lišće starog drveća (već je stigla jesen). U predvečerje desetog dana dosegnuo je vrh, iscrpljen ali sretan. Velika kamena kuća uz liticu provalije izgledala je poput mjesta punog obećanja, gnijezda iz kojeg će krenuti njegov novi život. Iz kuće je izašao Učitelj, visoki čovjek laganog hoda i mirnog pogleda. Saslušao je molbu i pristao, rekavši samo da je vrijeme kušnje neminovno, da će učenje letenja započeti nakon deset godina služenja i potpune pokornosti. Učenik je rado pristao, za njega ni jedna cijena nije bila previsoka, ni jedna obaveza preteška ili ponižavajuća kad će je slijediti ostvarenje cilja. Kao što u životu uvijek biva, deset godina je proletjelo u trenutku. Učitelj je ostao isti; učenik je prilicno ostario. Kad je čuo da prvih deset godina nije bilo dovoljno i da treba nastaviti biti sluga još toliko, pristao je ponovo, malo ali ne previše razočaran. Znao je da veliki ciljevi opravdavaju velike žrtve, a vrijeme mu je i tako postalo relativan pojam. Godine su prolazile i konačno je stigao veliki dan. Učitelj je i dalje izgledao nepromjenjeno; učenik je postao star. Poslijednjih godina je radio sve polakše i teže. Dakle, stiglo je vrijeme. Učitelj (koji, kao što je već sigurno poslalo jasno, nije znao ništa o letenju) pozvao je čovjeka, koji je i dalje imao puno povjerenje i samo jednu želju, da ga slijedi. I tako su stigli do litice koja se strmo spuštala u provaliju bez dna. Dan je bio miran, nebo vedro i ogromno, jesenje, kao prije dvadeset godina. Držeći se malo podalje od ruba stijene, Učitelj je objasnio učeniko što treba uraditi; stati na rub, pogledati u visinu, lagano mahati rukama poput ptice i zatim skočiti. “Kako jednostavno!” ushićeno je pomislio učenik, pa stao na rub provalije, zamahnuo rukama i skočio, zagledan u nebo. I odletio….
*****

 

 

Da moj demon nije naučio spavati uz ovu priču , sad bih je nemilosrdno napala, izanalizirala literarno (ispričana je rudimentarnim stilom, plošno, likovi nisu razrađeni…), znanstveno (kako se u stvari ponašaju divlje životinje, što je sila teže….), psihološki… – no rekla sam da moj demon spava. (Bez obzira, ipak moram reći, samo na brzinu, dok se skroz ne opustim i ja, da me Učitelj nervira jer laže, manipulira i nepravedan je; a i učenik mi ide na živce, kao “Idiot” od Dostojeskog….). No sve su to nepotrebni načini reagiranja, dobri jedino da se nešto uništi. Nema smisla (bar ne kad sam u dobrohotnoj fazi, ili previše umorna). Ponešto valja ostaviti na miru i prihvatiti takvo kakvo je. U pričama, bajkama, legitimno je da životinje mogu govoriti, da se snovi ostvaruju, putevi otvaraju a dobro pobjeđuje. Bajke služe da se lako dodirnu drugačiji svjetovi, da ugodno uzbuđuju ali i smiruju, a potom uspavljuju. Ako im se dozvoli da budu to što jesu, ako sebi dozvolimo trenutačno vraćanje u djetinjstvo u kojem nismo znali za postojanje kritičke teorije i gomile nepravdi, mogu biti ljekovite. Korisne poput mantre…. Djeluju jer i agnosticima dozvoljavaju (bar prije sna) približavanje vjerovanju u nešto; na primjer – da prava, duboka želja garantira uspjeh, približava svijet bez nepravde, ukazuje na smisao. Dakle, pomažu u traženju nemogućeg.
Djelovala je. (Mnogo je ljepša, posebna poput astralne projekcije, kad mi se odvrti direktno u glavi, sa bojama, slikama i osjećajima koje nisam ni probala prenijeti na papir. Kako, na primjer, opisati letenje, veliko nebo, more?) Bila sam zaspala. Sad sam opet budna i mogu se, ispunjena novom energijom, ponovo nervirati kao svako normalno odraslo ljudsko biće. Pa zatim (i zbog toga) nastaviti tražiti nemoguće.
Eto, tako nešto (između ostalog) mislim….