Nervira me nepravda od Mire Oklobdžije

Nešto mislim, na čemu smo se mi ono odgajali i obrazovali, osim date nam mreže porodičnih korijena i oficijelnog školskog sistema? Ni jedno ni drugo nismo izabrali sami već, više ili manje, prihvatili kao normalno, neizbježno, “što je, tu je”. Kada smo onda počeli birati, širiti krila i granice svijeta oko nas, postavljati pitanja, sumnjati u odgovore, izmišljati i buniti se? Možda kad smo prvi put svjesno rekli “ne”? Ili u trenutku kad se pojavio prvi prijatelj nepoćudan za naše roditelje, neka zabranjena knjiga (koja nije bila ili za nas ili za ničiji uzrast), izuzetna priča, drugačiji učitelj, televizija, filmovi, muzika. Vjerojatno sve to zajedno i jos mnogo štošta. Prije svega – drugi ljudi i sve što oni sobom nose. Kako bilo da bilo, u svakom od nas čuči neki privatni demon (ili anđeo, zavisi) koji je sintetizirao sve što smo naučili, na bilo koji način. On postaje motor svega što radimo, određuje što nas dubinski pokreće i motivira. Njegov lik je ono što drugi vide kad nas analiziraju i doživljavaju kao specifičnu, unikatnu ličnost. Ništa manje važno, tako mi vidimo sebe.
Moj mali demon je proradio svašta i fokusirao se na klizavi teren pravde i nepravde. Valjda nije imao izbora; raste od onoga što mu se servira. Ja sam mu (mi) priuštila mnogo noći bez sna, nudeći mu konflikte a ne harmoniju i pomirenje sa svijetom. Tako mu je suđeno jer je za mene bitan faktor življenja bio i ostao, htjela-nehtjela, borba protiv (obrana od) dubinske frustriranosti kad vidim da se desilo nešto “nepravedno”. Kako reče, ne tako davno, moj prijatelj Hamdija, “Tebe nepravda baš nervira”. Nervirala me uvijek iako priznajem da je ona, bar ponekad, relativan pojam. Sve je stvar pozicije i perspektive. No ja, kao većina smrtnika (o bogovima da i ne pričamo), polazim od vlastite perspektive i, da budem iskrena, ne boli me previše briga za ostale. Iako sam, naravno, prilično ponosna na vlastitu toleranciju. (Nekad se oko nje i potrudim, uistinu.)
Nepravde nas sustižu grupirane u dvojcu; one učinjene nama ili pak drugima. Što se prve grupe tiče, svakome je jasna i bez pretjeranog opisivanja. Bilo da smo u pravu ili ne, pogađa nas kad nas se krivo (ili tačno) shvati i izvrgne kritici. Posebno, naravno, ako objektivno nije greška u našem činu neko u percepciji istog od strane drugih. Što smo se više potrudili da nešto dobro obavimo, što više energije i vremena utrošili s nekim ciljem pred očima, teže nam pada nepravda neuvjerenih (pogotovo zlonamjernih) kritičara, bili oni naši prijatelji ili ne. Nepravda  ubija ljudske veze (kao i laži), otvara prostor za preispitivanje nas i drugih i ostavlja gorak okus u ustima. Od toga se počinje stariti.
Druga nas grupa nepravdi, onih počinjenih prema drugim pojedincima ili ljudskim zajednicama, tjera da reagiramo (ako smo tako strukturirani, ako nismo samo kafanski revolucionari). To vodi u pobunu, društveni angažman i nerazdvojno je povezano sa ličnom potrebom da se bude koristan. Primiče se i raspredanju o ulozi pojedinca u historiji i smislu života, ali to su već neke druge i kompliciranije teme. Bitno je samo reći da svaki onaj koga nepravda nervira pa joj želi potkresati krila pokušava biti koristan drugima, na načine koji su mu dostupni, promijeniti nešto u skladu sa vlastitim idealima. Imati misiju preduvjet je ostavljanja traga u svijetu; valjda je smisao u tome. Kako upozorava A. B. Šimić, treba paziti da se ne prođe malen ispod zvijezda.
Ali bolje je za mentalnu higijenu i preživljavanje ako se stalno ne nerviramo i reagiramo na svaku nepravdu. To oduzima energiju pa time dovodi u pitanje misiju oko koje se saželo naše biće. A i šire. Ponekad se treba opustiti, uspavati demona na bilo koji način i disati kao što to rade jogisti. Ima u nama i oko nas svašta, pa i podosta načina da se kontroliramo, smirimo, čak i promijenimo (rijetko, ali ipak). Mene smiruju valovi, velike planine, oblaci, ptice (kad lete visoko i nečujno), klasična muzika sa naglaskom na klaviru, Bruegelova Babilonska kula, vatra (pod kontrolom), toplina mog prostora, spavanje u zagrljaju sa srodnom dušom, samoća, knjige (i one nemirne) i priče, kad imaju smisla ili bar bude neku unutrašnju muziku, harmoniju koja nudi iluziju oslobađanja, otvaranja, izlaska, nalaženja svjetla. U stvari, onakve priče kakve smo nekritično i predano upijali kao djeca, sa otvorenošću bića pred kojim su još sve opcije otvorene (ili je tako izgledalo), bez potrebe dovođenja u pitanje svake rečenice, lika, zapleta, konkluzije; priče u kojima smo mogli biti, dok su trajale, prisutni kao njihov sastavni dio a ne kao promatrač/slušalac. Jednom sam čula priču koja mi je postala i ostala najdraža. Kad god mi se ukaže prilika ponudim je drugima i rado bih je ponavljala kao mantru da je se redovito sjetim (i da je kraća). Ne znam od kuda je i da li je poznata, možda je naivna (sad se pravdam?) ali ipak. Djeluje.

 

 

*****
Jednom, vrlo davno, u toploj i dalekoj zemlji pokraj mora, živjeo je čovjek koji je imao samo jednu želju – naučiti letjeti. Tražio je učitelja, raspitivao se gdje god je stigao i konačno dobio odgovor: mnogo dana hoda ravnom linijom prema sjeveru nalazi se visoka planina i na njenom vrhu živi Učitelj… Krenuo je u tom pravcu i ništa ga nije moglo zaustaviti; ni umor, ni glad, ni divlje životinje koje su postajale sve brojnije što se više udaljavao od ljudskih nastambi. No one ga nisu napadale. Poslije dana i dana putovanja stigao je napokon u podnožje najveće planine koju je ikada vidjeo. Onda je započeo uspon, korak po korak, kroz lišće starog drveća (već je stigla jesen). U predvečerje desetog dana dosegnuo je vrh, iscrpljen ali sretan. Velika kamena kuća uz liticu provalije izgledala je poput mjesta punog obećanja, gnijezda iz kojeg će krenuti njegov novi život. Iz kuće je izašao Učitelj, visoki čovjek laganog hoda i mirnog pogleda. Saslušao je molbu i pristao, rekavši samo da je vrijeme kušnje neminovno, da će učenje letenja započeti nakon deset godina služenja i potpune pokornosti. Učenik je rado pristao, za njega ni jedna cijena nije bila previsoka, ni jedna obaveza preteška ili ponižavajuća kad će je slijediti ostvarenje cilja. Kao što u životu uvijek biva, deset godina je proletjelo u trenutku. Učitelj je ostao isti; učenik je prilicno ostario. Kad je čuo da prvih deset godina nije bilo dovoljno i da treba nastaviti biti sluga još toliko, pristao je ponovo, malo ali ne previše razočaran. Znao je da veliki ciljevi opravdavaju velike žrtve, a vrijeme mu je i tako postalo relativan pojam. Godine su prolazile i konačno je stigao veliki dan. Učitelj je i dalje izgledao nepromjenjeno; učenik je postao star. Poslijednjih godina je radio sve polakše i teže. Dakle, stiglo je vrijeme. Učitelj (koji, kao što je već sigurno poslalo jasno, nije znao ništa o letenju) pozvao je čovjeka, koji je i dalje imao puno povjerenje i samo jednu želju, da ga slijedi. I tako su stigli do litice koja se strmo spuštala u provaliju bez dna. Dan je bio miran, nebo vedro i ogromno, jesenje, kao prije dvadeset godina. Držeći se malo podalje od ruba stijene, Učitelj je objasnio učeniko što treba uraditi; stati na rub, pogledati u visinu, lagano mahati rukama poput ptice i zatim skočiti. “Kako jednostavno!” ushićeno je pomislio učenik, pa stao na rub provalije, zamahnuo rukama i skočio, zagledan u nebo. I odletio….
*****

 

 

Da moj demon nije naučio spavati uz ovu priču , sad bih je nemilosrdno napala, izanalizirala literarno (ispričana je rudimentarnim stilom, plošno, likovi nisu razrađeni…), znanstveno (kako se u stvari ponašaju divlje životinje, što je sila teže….), psihološki… – no rekla sam da moj demon spava. (Bez obzira, ipak moram reći, samo na brzinu, dok se skroz ne opustim i ja, da me Učitelj nervira jer laže, manipulira i nepravedan je; a i učenik mi ide na živce, kao “Idiot” od Dostojeskog….). No sve su to nepotrebni načini reagiranja, dobri jedino da se nešto uništi. Nema smisla (bar ne kad sam u dobrohotnoj fazi, ili previše umorna). Ponešto valja ostaviti na miru i prihvatiti takvo kakvo je. U pričama, bajkama, legitimno je da životinje mogu govoriti, da se snovi ostvaruju, putevi otvaraju a dobro pobjeđuje. Bajke služe da se lako dodirnu drugačiji svjetovi, da ugodno uzbuđuju ali i smiruju, a potom uspavljuju. Ako im se dozvoli da budu to što jesu, ako sebi dozvolimo trenutačno vraćanje u djetinjstvo u kojem nismo znali za postojanje kritičke teorije i gomile nepravdi, mogu biti ljekovite. Korisne poput mantre…. Djeluju jer i agnosticima dozvoljavaju (bar prije sna) približavanje vjerovanju u nešto; na primjer – da prava, duboka želja garantira uspjeh, približava svijet bez nepravde, ukazuje na smisao. Dakle, pomažu u traženju nemogućeg.
Djelovala je. (Mnogo je ljepša, posebna poput astralne projekcije, kad mi se odvrti direktno u glavi, sa bojama, slikama i osjećajima koje nisam ni probala prenijeti na papir. Kako, na primjer, opisati letenje, veliko nebo, more?) Bila sam zaspala. Sad sam opet budna i mogu se, ispunjena novom energijom, ponovo nervirati kao svako normalno odraslo ljudsko biće. Pa zatim (i zbog toga) nastaviti tražiti nemoguće.
Eto, tako nešto (između ostalog) mislim….