Zastava, 12. decembar, utorak

U subotu sam bio u Zrenjaninu. Govorio o kulturi sećanja na skupu koji je organizovala jedna fondacija. Velika, zapetljana tema. Šta to, u stvari, znači? Dok se sećaš da ne psuješ? Ili da se suočiš sa sećanjem i svim onim što nosi prošlost: otvoreno, dostojanstveno, objektivno? Da ne birkaš i da ne idealizuješ? Da budeš spreman za nova otkrića, svedočanstva, tuđa iskustva? To se svakako stiče a ne nasleđuje. Potrebno je znanje, ali potrebne su i emocije.

Pripadam generaciji koja je o prošlosti saznavala iz različitih izvora. Postojao je visok stepen slaganja oko prirode nacizma, staljinizma i demokratije. Učeći istoriju antičke Grčke vrlo rano smo spoznavali veličinu Perikla i Sokrata, bila nam je bliža demokratska Atina od vojničke Sparte, Gaj Julije Cezar beše junak za razliku od Tiberija i Nerona. Iako nam je mladost obeležio jednopartijski (komunistički) sistem u duhovnom smislu bili smo liberali,  levo orijentisani. Verovali smo da je društvena pravda moguća samo u istinski demokratskom, slobodnom i toleratnom društvu. Da su svi ljudi jednaki i da je neophodno  da svi imaju iste mogućnosti izbora sasvim se podrazumevalo.  Nije tačno da smo bili nesvesni ograničenosti, privilegija, nepravdi, osionosti, gluposti i primitivizma u sistemu u kojem smo živeli, a koji se nazivao samoupravni socijalizam. Voleli smo Orvela je njegovu “Životinjsku farmu” na suštastveniji način od intelektualaca na Zapadu. “Četiri noge dobre, dve ne” i “neki su jednakiji od drugih”, to su bile ne samo pošalica nego i način predstavljanja. Da, bili smo svesni da su neki mnogo, mnogo jednakiji od drugih. I bili veoma kritični prema društvu u kojem smo živeli.

Ali nikada zbog toga nismo postali antikomunisti, slepi podržavaoci poraženih snaga iz Drugog svetskog rata. Mi smo svoj antifašizam i otpor prema svemu totalitarnom popili sa majčinim mlekom. Nismo mogli da zamislimo da  neko normalan može biti  antisemita, fašista, rasista, šovinista… Bili smo idealisti.

Sada kada je sve slomljeno ili pretvoreno u farsu i ruglo od demokratije, o tim godinama i vremenima razmišljamo u drukčijim kategorijama. Zajednička Zemlja se modernizovala i razvijala uz sva ideološka i politička ograničenja veoma uspešno. Nivo korupcije, manipulacija, falsifikovanja i opšteg neznanja i nesposobnosti bio je drastično manji nego danas. Obrazovanje je bilo neizmerno kvalitetnije. Zdravstvo takođe. Socijalne razlike su takođe bile mnogo manje. Opšta bezbednost onolika. Ukupno nacionalno bogatstvo, bez obzira na velike kredite, bilo je srazmerno mnogo veće. Kad pogledamo današnje ekonomije i društva država bivše Jugoslavije videćemo da je zaduživanje daleko veće a da su ekonomski efekti – gledani po glavi stanovnika – neuporedivo manji. Svi smo mi posledice jednog strašnog razaranja. Ranjena društva potpuno nespremna za svetlu budućnost. Razoreni iznutra i spolja. Pejsaž pustoši.

 

Na putu za Zrenjanin, sa desne strane, negde oko skretanja za Opovo, stoji jedna mala, potpuno usamljena, ruinirana seoska kuća, nemalterisana, sa iskrivljenim krovom i sa retkim crepovima. Prazno neograđeno dvorište bez kokoške, mačke, psa… Osetiš kako siromaštvo i jad izbijaju iz zidova. Iznad ulaznih vrata istaknuta sprska zastava. Razvila se kao na East River-u. Jedino ona izgleda nova. Odmah mi kroz glavu prođe misao: ovo je sigurno romska kuća koja se od rušenja “brani” državnom zastavom.

Tako se ovde “brani” i kuća, i karijera, i dostojanstvo, i sećanje. Istakneš zastavu i kažeš: “ja sam naš”. I nema problema.   Možeš da “budeš” šta oćeš. I komunista i oligarh.