Škola psovanja, 11. decembar
Osećam kako me napada neki virus. Prvo grlo, pa sinusi, onda bol u mišićima, malaksalost. Morao sam da ostanem kod kuće. Pre toga sam išao u kupovinu – po hleb i novine. Na ulici naletim na svađu oko parking mesta. Zamalo da se potuku dva uspešna đilkoša. Samo bi da trknu do banke. Jedan zagradio drugome parking mesto. Pomislim da će možda i da se potuku. Ali ne, sve se završi sa “popušiš mi”. Ne bi da se uprljaju na ulici. A nije neka publika: deca i matorci. Jedan vozi novog belog BMW-a, drugi u KIA džipu. Udarila guja na guju. Da se biju ne smeju, a da razvezu sa psovkama ne umeju. Čist proizvod novovremena.
Klinci, međutim, reaguju mnogo prirodnije. Njihovi grafiti po gradu sve obajšnjavaju. Mnogo bolje od mase političkih i društvenih analitičara.
Često prolazim pored ovog zida. Uvek me podseti na ono u čemu živim.
Mene su, takođe, učili da psujem. Ali, nekako ovlaš, bez strasti, neubedljivo. I dan danas se ponekad iznenadim kako psovka koju iz sebe izbacim zazvuči strano i neprijatno. Verovatno se najprirodnije psuje kad se igra fudbal ili na utakmicama. Psovanje je muška stvar mada neke žene umeju da psuju na stvarno veličanstven način.
Moja stara prijateljica Vera umela je da zablista u tom pogledu. Kad ona nekome kaže, istina, kad je ovaj već odmakao, “napaseš mi se pičke ko` salate” – to deluje tako uverljivo, ne samo u duhu jezika nego i karaktera, da pomislim kako opsovani nesretnik sada celim putem pljucka dlake. I moja druga prijateljica Lufta, poznata po svojim javnim nastupima i diplomatiji, voli da preseče “situaciju” komentarima tipa: “nabijem ga na kurac”.
Mene su da psujem, naravno, prvo učili oni sa kojima nisam živeo: tetka i ujak. Dok sam bio sasvim mali to im je, verovatno, bio sistem da naljute svoju strogu sestru – moju majku. Na mene se, međutim, te psovke nisu “primale”. Počeo sam ozbiljno da psujem tek od svoje petnaeste, šesnaeste godine – u jeku uličnih fudbalskih utakmica. I to je, nekako, bilo pravo situaciono psovanje. (Ovde, naravno, pod psovanjem ne računam uzrečice tipa “jebi ga” koje su jedno vreme bile česte kao i uzrečica “mislim”.) To: “mislim”, izbacio sam iz upotrebe voljnom aktivnošću kad mi je neko skrenuo pažnju da mi je to postala uzrečica. “Jebi ga” nisam izbacivao – jednostano se, samo od sebe, izgubilo. Danas primećujem da je umesto bezličnog “jebi ga” zavladalo lično “jebo te”. A naša deca su, kad su bila mala, imala skraćeni oblik psovanja – govorili su “u je” i bili skroz nesvesni da psuju.
Na ulici, na Dorćolu, psovalo se muški, prostački. Sa i bez razloga. Pravu veštinu psovanja upoznao sam, gde drugo, nego na fakultetu. U psovanju je nenadmašni majstor bio moj stari prijatelj Boža. On je psovao maštovito. Retorika njegovih psovki bila je uzvišena, često pastoralna. U njegovim je psovkama dominirala kopulacija u svim vremenskim prilikama i geografskim predelima. U njima su učestvovali magarci, konji, majmuni, lijane, stepe, tundre i velika filozofska imena. Vremenom je u psovkama bilo sve više filozofskih termina – nusa, praksisa, teorije, epistemologije… U to vreme sam počeo da primećujem da su starije generacije sasvim nespremne na ovakav razvoj psovačke radinosti. Oni su se i dalje držali psovki koje su mogle da budu povod ozbiljnih svađa i uvreda. Najčešće su pominjali majku i oca. Najgora psovka, isključivo je upućivana mlađim generacijama – “jebo te onaj ko te napravio”. Posebno je odvratna bila psovka: “jebem ti seme koje te stvorlio”. Bilo je u tome nečega istinski bolesnog na šta tada nismo dovoljno obraćali pažnju.
Mi mlađi smo mogli da pominjemo sestre, čak iako nismo znali da li onaj koga psujemo ima ili nema sestru. To je, u porodičnom smislu, bilo najdalje što se išlo. (Zbog psovanja majke moglo je da dođe i do tuče.) Mi smo psovke stvarali na podlozi stvorenoj ličnim opsesijama. Tako se, recimo, onaj ko se često pozivao na Hegela ili Garinču, odgovaralo: “jebo te Hegel” ili “jebo te Garinča”. Onda su na red došli politički pokreti ili filozofski sistemi. “Jebalo te samoupravljanje” i “jebeš dijalektiku” predstavljalo je već nekakav politički stav. I to je jedno vreme imalo prilično uspeha.
Ja sam se čuvao da pred sveštenicima ili pred studentima teologije psujem Boga što je proizvelo čudno mucanje i zaplitanje jezikom uvek kad bismo počeli da raspravljamo o Tajni spasenja i o tome šta ko očekuje od života. Nerviralo me je njihova navalentnost i nemaštovitost, ukrojena u pseudoerudiciju, pa sam obično, na sopstveni užas, na kraju često poentirao sa: jebo te Bog! Izgleda da sam ja, posle toga, bio potreseniji od njih. Valjda su ih pripremali za takve nastupe.
Škola psovanja nije imala svoj program, udžbenike ili seminare ali je mentora svakako bilo. U jednom trenutku, negde početkom sedamdesetih, razvio se pravi sofizam psovanja. (Iz njega se kasnije razvila čitava jedna skolastička tradicija.) Boža i Dragan su bili predvodnici a njima su se uskoro pridružili i mnogi znani i neznani sofisti. Osnovna ideja bila je u tome da nema stvari ili pojave koja se ne može upotrebiti za psovku. (I ranije sam to, u tragovima, otkrio kod moga dede čija je omiljena psovka bila: “jebem ti godove” ili kod tetka: “jebo te Paja Patak”.) Da bi stvar bila elegantnija počelo se psovati u stihovima. Najupečatljiviji primeri ovakvog psovanja su, na primer: moj te muči u papuči, moj te poslo u Oslo, moj te kvasi na terasi… Bilo je tu i dugačkih, narodnjačkih izuma tipa: moj te juri oko panja pa te frki preko Drine u tri pičke materine ili lokalnih refleksija: Picko Pizdić iz Rume turi ti karu od gume. U većini tih psovki, koje nisu težile bilokakvoj ličnoj uvredi, glavna stvar se vrtila oko muškog polnog organa (koji ovako formulisan deluje mnogo odvratnije od običnog, prostačkog kurca).
Mladost – ludost!
Kroz šumu psovki probija se polako. Niko se naučen nije rodio. I bez muke nema nauke. Naučiti se psovanju pouzdan je znak sazrevanja. Kod nas se u tom pogledu brzo odrasta.
Jedan od simptoma sazrevanja predstavlja prelazak na prvo lice. Kad se hladnokrvno kaže: jebo te ja, onda svima postaje jasno da više nema odustajanja. Čvrsto se zakoračilo u život, ma šta to značilo. Mada i tu ima izuzetaka. Deca kao papagaji mogu naučiti da psuju. Pa i da psuju sasvim samuovereno, u prvom licu jednine ili množine. Više se ne razlikuju iskusni psovači, koje je život namučio i formirao, od malih jebivetara čiji metafizički prezir ledi krv u žilama. Jebo te život!
Meni je jednom jedan prijatelj pričao da je išao u pravu školu psovanja. To je zanimljiva priča.
Psovanje je svakako dobra prilika da vežbate i jezik i mozak. U jednom trenutku svaka kultura prolazi kroz skolastički period kovanja psovki. U moje je vreme bila popularna psovka: boli Tita kita što narod nema žita. Onda se to, možda i iz bezbednosnih razloga, šifrovalo kao: bl tt kt št nrd nm žt. (Slično je i sa kletvom-parolom ŽKPICD – Živeo kralj Petar i cela dinastija.) U vreme Miloševića to je zvučalo ovako: Dok je bilo Tita bilo je i šita, a kod Slobe samo lobe. Ta nostalgična kletva pripada, naravno, narkomanskim potkulturama, ali se brzo proširila i među onima koji nisu imali pojma o čemu je reč. Glavno beše da je kod Tita nečega bilo a kod Slobe toga više nema. To, u stvari, i nisu psovke već analiza relacija. A svaka psovka počiva na relaciji: aktivno – pasivno. Zbog toga je razumevanje kletvi veoma važno sa stanovišta komunikativnog naboja psovki.
Uopšte, mnoge psovke polaze od imanja i nemanja. Kad nešto imate onda to može i da vas zaboli. Ali, isto tako, ako to nemate opet može da zaboli. Bolovi u polnim organima (više muškim nego ženskim) sastavni su deo negatorskog stava prema najbližoj okolini i oni imaju globalnu terapeutsku svrhu. Ove su psovke najčešće reakcija na neku vest ili senzaciju koja dolazi spolja. Na pitanje: jesi li čuo da je … sledi univerzalni, odgovor: boli me kurac, ili boli me pička. (Elegantnije je da se umesto “boli” upotrebi izraz “zaboli”.) Finiji, mada mnogo sarkastičniji odgovor svodi se na: idi! I taj se izraz može svesti na svojevrsnu stilizaciju neke psovke (idi u kurac na primer). A kad se oceni da se u nečemu preteralo onda se hladnokrvno konstatuje: do kurca. Posle toga može da nastupi faza pravednog gneva.
Bolovi ili očekivanja da nešto zaboli “dole” u isto vreme predstavlja nipodoštavanje i problema o kojem je reč i samih organa. Prilično čudna reakcija. Niko, na primer, neće, povodom nečega reći: zabole me kurje oko ili zabole me nožni palac. (Izraz: puca mi prsluk, zvuči veoma anahronično i danas se retko sreće.) Da li to znači da su kurac, pička, eventualno dupe, pošteđeni bolesti i bolova? Pre će biti da je u pitanju svojevrsno sujeverje i čaranje – sprečavanje svakog bola i bolesti koji bi eventualno napali izložene reproduktivne organe.
U srpskom, kao uostalom i u mnogim drugim jezicima, posebno u mađarskom, usta su neprekidno puna polnih organa, incest je trajna potreba, i što je posebno zanimljivo – postoji stalna seksualna veza između živih i mrtvih, ljudi i predmeta, geografije, ideja, religije, flore i faune, čak i između ljudi i neuhvatljivih kosmičkih pojava – širenja i skupljanja univerzuma. Eros skupljanja i širenja, eros fizičke i društvene termodinamike, najbolje se “prati” upravo kroz psovanje. Koliko je psovača uopšte svesno tog fenomena?
Zabole me, reći će dosledni psovač, za fenomene. A ipak, rado bi da o tome raspravlja.
Škola psovanja verovatno je nastala iz potrebe da se objasni besmisao. Tokom jednog od beskrajnih ratova često su se ratnici razračunavale tako što je svaka strana iz svoga rova “jebala majku” onoj drugoj. To se odigravalo u takozvanim mirnim periodima – između dve ofanzive. Obično bi, posle psovačkog pražnjenja sledila razmena cigareta. To je trajalo vrlo kratko, dok više komanda ne sazna šta se dešava na frontu. Protivnici su znali i da upozoravaju jedni druge porukama tipa: najebaćete, sutra umesto nas dolaze oni seljaci sa S… Isti jezik nameće određene sličnosti u psovkama, kao i ritual ubijanja. Ne verujem da su nemački čuvari po nacističkim logorima previše psovali dok su odvodili Jevreje na “kupanje”. Ne mislim, naravno, da su psovači milosrdniji od nepsovača. Više je reč o organizaciji i karakteru. Premda, da upotrebim narodnu mudrost: pas koji laje ne ujeda! Kurac ne ujeda.
Vratimo se na našu priču.
Škola psovanja nije namenjena deci. Deca prve pouke ionako dobiju kod kuće. Kasnije deca imaju intenzivnu obuku u osnovnoj školi i na ulici. Savremeni film se takođe aktivno uključuje u edukaciju. Pa ipak, sve je to nekako spontano i haotično. Dešava se, naime, čak i u našim vrlo populističkim uslovima, da neki mladi muškarci i žene odrastu sa velikim unutrašnjim otporom prema psovanju. Oni, naravno, imaju problem kako da se prilagode životu u kojem svi psuju. Za njih se organizuju posebni kursevi, neki i vrlo specijalistički, u cilju oslobađanja. Metodologija škole pomalo liči na terapiju primalnim krikom. Teorija psovanja tvrdi da svako od nas ima iskonsku potrebu da psuje i da nesposobnost psovanja predstavlja posledicu nekog snažnog traumatskog događaja iz najranijeg detinjstva. (To je, nema sumnje, vezano za određenje seksulane inhibicije i tabue.)
Kod nas su se prve škole psovanja organizovale na Kolarčevom narodnom univerzitetu sredinom osamdesetih. (Ne znam koliko je u sve to upletena ona fina dama, žena bivšeg predsednika Srbije, mislim da se tada zvala Olgica, koja je godinama bila na čelu ove ugledne ustanove.) Kasnije su se škole psovanja proširile širom Srbije. Danas su ove škole deo neformalnog sistema obrazovanja koji nije obuhvaćen novom reformom školstva. Više je reč o paralelnom sistemu obrazovanja, bez jedinstvene metodologije i udžbenika. Nema podataka ni o ozbiljnoj evaulaciji rezultata ovih škola. Koliko mi je poznato nijedna međunarodna organizacija ili donator nisu uključeni u njihov rad. Razmena sa svetom takoreći ne postoji. Povremeno se u očiglednu nastavu uključuju i neke nevladine organizacije i kulturni centri. Škole se samofinansiraju. Školovanje nije ni malo jeftino. Najtalentovaniji učenici dobijaju kao nagradu komplete odgovarajučih knjiga i filmova. Neki od njih se kasnije zapošljavaju kao konsultanti u advertajzing firmama i u filmskoj industriji. Većini, ipak, ovo školovanje služi isključivo za uspostavljanje psihičke ravnoteže i osposobljavanje za normalan i produktivan život.
Lično nikada nisam prisustvovao nekom času u nekoj od školi psovanja. Oni koji se školuju, kao i njihovi predavači, do kraja su posvećeni. Neki ih vide kao svojevrsnu sektu u kojoj je vera u isceliteljsku moć psovanja apsolutna. Jedan od uvodnih časova u školi, prema kazivanju moga prijatelja, sastoji se u tome da se polaznici uvedu u neku vrstu transa čija je kuliminacija penjanje na stolove i ritmičko vikanje: kurac, pička, kurac, pička. Posle toga se svi osećaju mnogo bolje. Onda, ima jedan čas gde svi u horu ponavljaju, polako i rastegnuto: jebo teeee, jebo teee. Prijatelj mi kaže da je osećanje zajedništva u ovim školama nešto jedinstveno i neponovljivo.Ne može se porediti ni sa jednim od postojećih psiholoških terapija koje cvetaju na Zapadu. Nivo samouverenosti raste iz časa u čas. Kad se dođe do onog odsečnog, horskog: u kurac, u kurac, u kurac, stvari su nepovratno izmenjene. Učenik ili učenica iz škole izlaze preporođeni.
Nisam baš sklon da sve ovo uzmem zdravo za gotovo. Malo je to previše jednostavno i zaudara na misticizam. Ali, na kraju krajeva, zašto bismo se plašili misticizma? Zar naša pravoslavna tradicija nije nešto što na misticizam gleda mnogo prirodnije i normalnije nego što je to slučaj sa katolicima? Ili Amerikanci: koje samo pare potroše na razne psihološke škole i pravce, sve u cilju oslobađanja i jačanja indiviue. Naš je duh daleko praktičniji i bliži čovekovoj potrebi da psuje i da bude ispsovan. Jer, to nipošto ne smemo da zaboravimo: kolikogod imali potrebu da se oslobodimo, izrazimo i ispraznimo kroz psovanje, isto tako imamo potrebu da i sami budemo predmet psovanja. Time se povećava društveni ugled i mobilišu kreativne sposobnosti. Samo onaj ko ne postoji u javnom životu nije predmet psovanja. Onaj koji se ne psuje skoro da i ne postoji.
I tako, kad se osvrnem oko sebe, kao da se promene osećaju na svakom koraku. Napredak je više nego očigledan. Sve je više odlučnih mladih ljudi koji znaju šta hoće. Ne verujem da je do toga došlo samo od sebe. Da je nekada, u moje vreme, bilo ovakvih škola možda bi sve ispalo sasvim drukčije. Ovako, šta još da kažem? Možda samo melanholično: jebi ga!