Glas iz pepela, 29. novembar 2017, sreda

Danas je Dan republike! Postao sam toga svestan tek kad sam se vratio kući posle tumaranja po radnjama i pijaci. Tražio sam termo peć, onu čuvenu TA peć, od 2,5 KW, za porodicu mojih unuka koji su se preselili u novi (stari) stan. Njihova zgrada baš čudno izgleda. Ima divan pogled, preko Novog groblja u pravcu Dunava i Zemuna. Groblje je mnogo blizu i delimično zaklonjeno drugim zgradama i zidom, pa ne kvari doživljaj prostranstva i prozračnosti. Uostalom, smrt je deo života, i obratno, samo što to nikako da razumemo. (Iz Singapura me Prota “bombarduje” Budinim figurama. Lepo, ali nedovoljno da bi se postgla harmonija.) Zgradu su gradili nemački zarobljenici 1949. godine. Stamena, velika zgrada debelih zidova, četverospratnica bez lifta. Hodnici i stepenište široki, prozori po sredini tako da nikada nije mračno. Belo okrečeno, sa uramljenim fotografijama sa motivima starog Beograda, jedna skulptura ždrala, od drveta, za svaki slučaj vezana lancem za zid. Sve čisto, veliko i uredno. Švapski. Naravno, niko od zarobljenika nije ostao. Te daleke 1949. godine, Dan republike se sigurno slavio, a neki zarobljenici su možda bili i pušteni kućama. Do kada su zarobljeni Nemci uopšte ostali u Jugoslaviji? Pretpostavljam najdalje do pedesete.

Termo peći od 2,5 KW nema na lageru. Prodavac kaže da bi uskoro trebalo da stigne devet komada ali ne zna kada. Pitam ga za telefon, ali on kaže da su im oduzeli telefon. Štednja! Ne vredi da svakog dana pratim njihov sajt jer tu ne piše kad čega ima na lageru. Znači šta? Svaki dan da dolazim i da pitam. U redu, razumeo sam, dolaziću, nisu daleko. Navikao sam da čakam i obilazim. Imam penzionersku prevozničku kartu. Svaki dan mi je praznik!

U obližnjoj menjačnici menjam pedeset evra da bih kupio mali ručni merač pritiska. Čovek koji radi u menjačnici čita Murakamijev “Sputnjik ljubavi”. Inače liči na izbacivača. Možda je mekan u duši.

Kupim merač i idem na pijacu da kupim kafu i čokoladu. To se prodaje na tezgi koja je prepuna različitih proizvoda: od oraha i pistaća do pakovanog sira, salame, špageta… Sve je jeftinije oko trećinu nego u radnjama. Pijaca poluprazna. Nije praznik već sredina nedelje. Sir, kajmak, čvarci, slanina, piletina, ćuretina.. sve ono što se prodaje u posebnom, pokrivenom delu pijace, radi samo za vikend. Ne isplati se ljudima koji prodaju da dolaze tokom nedelje jer nema kupaca. Još ima lepih crvenih paprika i paradajza. Kruške i jabuke polako istiskuju grožđe. Prodaje se turšija na meru: kiseli kupus, krastavci, cvekla, paprike, mešana salata. Prodaje se i ajvar u teglama, ali je prekup. A i nikada ne znaš šta ćeš unutra naći.

Kad sam prilazio pijaci prošao sam kroz Kajmakčalansku. Prolazim pored dvorišta Aninog oca, odmah pored ograde gde je malo groblje prijateljskih mačaka, i sa radošću vidim da se ništa nije promenilo. Anin otac je starosedelac. Ima preko devedeset godina. I dalje bistra uma i odličnog pamćenja. Cela ulica se pretvorila u neku vrstu urbanog rugla jer je, zbog blizine Crvenog Krsta i Đerma, postala neobično populrna za vešte trgovce i preduzimače. Posvuda parkirani velki džipovi. Ko od njih uopšte zna šta je Dan Republike?

 

 

Sunčano je za ovaj Dan Republike. O tome niko nije odlučivao. Tako se desilo.

Sećam se detinjstva u Beogradu, na Dorćolu, kada smo se grejali na ugalj. Imali smo tri kaljeve peći od kojih smo ložili dve. Ugalj je bio u podrumu. Doneti ga u stan, na treći sprat, prvo je  bio posao  oca, a onda, čim sam napunio trinaest-četrnaest godina, moj. Povremeno je to radio i jedan stariji Albana, mislim da ga je majka zvala Hari, koji bi napunio ugljem veliki sanduk na terasi.

Za Dan Republike bi se okupila rodbina, često i tatini i mamini prijatelji. Obavezno je bila sarma, pečenje i ruska. Majka bi umesila i neke kolače, najčešće londoner štangle. Ja sam imao zadatak da razgorim vatru i napunim peći. Uveče, kasno, kad bi svi polegali, otvorio bih peć i gledao poslednje žiške i debeli sloj sivog pepela. To me je uspavljivalo. Možda sam tada čuo glas koji je ponavljao: uvek će ovako biti, uvek će ovako biti…

Posle toga bih spokojno zaspao.

 

Koji magarac!