Zima naše Lokatve, 9. decembar, petak

Ne bih da komentarišem svakodnevne poslove. Ni muke. To se dešava bezrazložno, ničim izazvano, mada najavljeno. Moja slutnja (strepnja) priziva sranja. Skupe se u neke dane razni mračni pratioci, senke, prilepci i šamani, izviru sa svih strana. Kroz prozor, kroz prozor! I kroz zid kad im se hoće. Nalakte se za mali sto, gledaju me prazno, izazivački. Čekaju da prvi nešto kažem. Štagod rečeš nastradaćeš. Ne možeš nadgovoriti propalice i svoju nesigurnost.

Sve teže mi je da pišem za druge. Mislim: pisanje za pare. Kad imam neku takvu obavezu onda se ponašam kao dete. Odlažem pisanje do krajnjeg roka. Kao da će se to samo od sebe napisati. Kad kažem pisanje za pare, mislim na razne medijske analize, tumačenja i “prepevavanje” biografija i recenzije. Kad bih dobio narudžbinu da napišem priču ili pesmu “Vodeni sat” uradio bih to odmah jer bi prostor mašte i metafore bio dovoljan da se ne osetim pridavljeno.

Cela je nedelja prošla u davljenju.

Onda je Đorđe B. poslao prvi snimak zamišljenog CD-a “Lokatva, pesme unutrašnje emigracije” gde su se prvi put na okupu našli moji tekstovi i uzbudljiva muzika. Potom smo se našli u “Promaji”, bilo je ledeno i sivo, voda je ispuštala paperijasti fozgen što nimalo nije smetalo patkicama. Pili smo domaću kafu, sa sve ratlukom i vodom, bilo je svega tri-četiri gosta. Parking pust. Odmotao sam papirus sa Pesmom teranja. Konačna verzija sa 16 jezika. Dogovaramo se kako da to izvedemo za prednovogodišnje pesničenje 24. decembra u Reksu. Da to uradimo u duetu. Više naizmenično, manje horski. Uz ponašanje. I sliku koja je iza nas. Neki znak. Malo tajanstven, više opasan. Preteći. Nešto što možeš da staviš na rever. Ili na čizme.

Moraćemo da lajemo. Ne na zvezde nego na ljude. To je zaludan posao, znam.

Šaljem Lokatvu na razne strane sveta. Naš raj je takav. Urlanje, škrgut, povremeno šapat.

 

 

Inače ledeno. Nazimili smo se ove zime a da prava zima još nije počela.

Nezadovoljstvo? Nemam pojma. Može da se pojavi niotkuda. A može sve i da se ušuška i da dugo, dugo spava. Lala, kako se to kaže na srpskom i zulu jeziku.

DSCN2084 (3)