Zamišljanje osvajača i La befana, 4. april, subota

Ako Egipćani preuzmu vlast u ovom delu sveta da li će sa sobom doneti klimu, geografiju i šerijat? Ili će se zadovoljiti mirisima i muzikom.
Ako Skandinavci preuzmu vlast, da li će da urede klozete, puteve i biblioteke? Ili će se zadovoljiti samo bolnicama i staračkim domovima?
Šta će Rusi želeti da urade kad osvoje ovaj deo sveta? Da uvedu novi porez na rakiju, obavezno služenje vojske, strah od nesanice? Ili će se zadovoljiti probijanjem tunela i istraživanjem praistorije?
A ako Kinezi, preko Rusije, što neki odavno priželjkuju, osvoje ovo parčence planete, da li će da uvede pravilo o jednom detetu, ukine beneficirani radni staž i uvede nove brze vozove? Ili će samo da pohapse sve političare i vrate pirinač u Banat?
Ako se kojim slučajem sve okrene naglavačke i mi postanemo moćni osvajači kontinenta i priobalja šta ćemo doneti pokorenim narodima?
Koje ćemo običaje da uvedemo kao obavezne? Šta ćemo da zabranimo?
I da li ćemo više želeti da nas se plaše ili da nas obožavaju?
danas

Danas je sunčano, prohladno, prazno. Premijer drži konferenciju za štampu o helikopterskoj nesreći. Neko otvorio prozor da svi čuju. Sedim sa Sašom, napolju, u potpuno praznom kafiću. Naš unuk Đorđe je neverovatnom brzinom popio ceđenu pomoranđu. Par senica potpuno slobodno skakuće po niskoj krošnji punoj pupoljaka. Onda sam otpratio unuka na trening. Kad sam se vratio vladala je tišina. Tišina – milina! Zašto se pre prenosa konferencija za štampu (biločije) ne stavi ono uobičajeno upozorenje “nije za mlađe od 16 godina”.

Osećanje nacionalnog ponosa uvek sam vezivao za borbu protiv nacista, partizane, fudbal i košarku. Ne sećam se da je neko radio na tome da spoznam lepotu i bogatstvo jezika. Obavezna lektira nikad nije tome služila. Gramatika još manje. Jezik sam otkrivao kao sopstveno odrastanje. Suočavao sam se i otkrivao ono što je lepo i ono što je ružno, ono što je veselo i ono što je tužno. Uporedo. Ne razumem nacionalizam, a sve manje i ono što se smatra društveno prihvatljivim: “patriotizam”. Mogao bih na srpskom da pišem, i da mislim, i na Patagoniji. U stvari, više nemam izbora. Kad sam, pre mnogo godina, proveo mesec dana u Americi, bio sam počeo da sanjam na engleskom. To je, međutim, bio samo produžetak jave. Razmišljao sam i dalje na srpskom.
Malopre sam naleteo na Nađinu poruku i fotografiju. Sredina januara, Sardinija. Nađa je odelima “dodala” naše glave (Katarina, Đuka, Nađa, Kaza i Boško). Odgovorio sam joj da liči na zid plača i kako bi bilo veoma korisno da deca od malena počnu da se uče da postoje veštice koje ih neće pojesti već darivati. Zlo nije simbolika već ono što se uradi.

 

befanaAb

Nađa mi odgovara:
“Ustvari nalikuje zidu plača, ali je zid radosti zapravo. Fotografija je iz Alghera.
A “spodobe” su veštice i ovde se deca ne plaše vešticama, naprotiv.

Šestog januara su u Italiji slavi La befana – to je veštica, koja deci koja su bila dobra tokom protekle godine donosi čarapu sa karamelama i čokoladom (poput Mikulaša, samo u drugo vreme). Evo priloga sa gradske manifestacije kako Befana dolazi u posetu gradu

Naravno, čarape se posebno kupuju, tj.kuponi. da bi dobio Befaninu čarapu (nisam pitala za cenu), a ujedno i mesto u prvim redovima do bine. Da bi bilo humanije, pravo imaju samo deca i jedan kupon po porodici/ne znam kako se to proverava. Ali, svi prisutni dobiju bar po slatkiš…”

Svi prisutni dobiju bar po slatkiš… Dobro je znati da ta bajka još uvek negde postoji.

Biće ovde još zime.